Osim bolesti istočne Drine, muči nas bolest Zapadnoga Nila
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 02 Rujan 2026 18:07
Ne popuštaju vrućine, a mačak Mak ipak svakoga jutra oblači krzneni kaput. Miševe ne lovi, prepušta ih mladoj Luni, koja uhvaćenoga miša unosi u kuću i traži nagradu. Da pas lovi miševe, nisam znao. A da ljudi ponegdje u svijetu love (kupuju) i jedu pse, znali smo, ali i tomu dolazi kraj – jedan je slučaj dignuo na noge ne samo Kinu, gdje se zbio, nego i cijeli svijet.
Nekoliko tinejdžera mučili štence i njihovu majku Wang Wang, štence (tri tjedna) ubijali čavlima pričvršćenima na dasku, njihovoj majci iskopali oči, zatim na nju nalijepili papir i zapalili jadnoga psa, pritom snimili video i prodali ga na mračnom internetskom tržištu, gdje se takvi „dokumentarci“ dobro plaćaju. Vidjeli i normalni ljudi video, užasnuli se, nastala potraga za monstruoznim balavcima, prokazani su i ne piše im se dobro. A u cijelom svijetu prosvjedi, ne samo istaknutih prijatelja životinja i njihovih udruga. Sirota Wang Wang postala je simbolom.
Pričao sam o tome Toru, dva dana nije ništa pojeo, izgubio vjeru u čovjeka. Video nisam pokazao ni njemu ni Maku, da ne polude.
„A da samo znate što ljudi rade ljudima“, govorio sam im. „Znamo“ rekoše, „ pa gledamo televiziju. Životinje! Čujemo da je umro Ratko Mladić, udarna vijest. Pa tko je taj tip da su se svi u Srbiji rasplakali?“
„Ma nisu svi, čak ni u Srbiji, neki samo tiho jecaju. Navodno će biti velik sprovod, državni, s fanfarama i pevaljkama. Tko će sve doći, vidjet ćemo. Putin svakako, ili će poslati poslanika. Možda dođe Carla del Ponte i razni bramerci s ad hoc Haaškoga suda, jer osjećaju krivnju što su monstruma uopće osudili, trudili se umanjiti zločine, svesti ih na BiH, a što je divljao po Hrvatskoj i nije tako strašno, Hrvati se ne računaju štono reče klasik, ni hrvatski gradovi koje je gad razarao mptne bi li se dočepao Jadranskoga mora, srbijanske noćne more. I nije njemu toliko bilo do Zadra i Šibenika, premda jest, nego do Biograda, koji je trebao postati Beograd na moru. Sitna glasovna promjena. Nesretni Mladić nije uspio, pa poludio i ubijao gdje je stigao, na kraju u Srebrenici.
Da će doći u pakao, nema sumnje. Pa ipak, ima li i u Hrvatskoj onih u suzama? Ima, samo se ne usuđuju javno plakati, više u privatnim, zatvorenim krugovima, a što će reći Novosti, vidjet ćemo. Svakako bi trebale istaknuti jedan užasan, nehuman događaj – istoga dana kada je presvisnuo stari zločinac Mladić, eto Thompson pjeva u Vukovaru. Dobro, nije baš bilo potrebno proglasiti dan žalosti, ali Thompson, ljudi moji, je li to moguće, pjeva on domoljubne pjesme, i to hrvatske, ma koji mu je đavo – tako će taj skandal da zabeleže beogradski informeri, eto ustaše trijumfiraju dok mi plačemo. A u vrhu bgd režima već daju izjave da su devedesete bile samo prvo poluvrijeme, Srbija izgubila jer je igrala u gostima, ali igrat će se uzvrat. Dvosmisleno, kad bolje razmislim.
Dotle u hrvatskom mediju sućut zbog policijskoga i sudskog „progona“ onih gostujućih igrača s duhom krajine, koji su ovoga ljeta izvodili velikosrpske nestašluke po Hrvatskoj. Tako u jednim dnevnim novinama čitam napis prononsiranog pljugonostalgičara, koji u poduljem tekstu hoće reći da se policija okomila na bezazlene srpske provokacije, a Hrvatima dopušta da hrvatuju. Grozno. Hrvati hrvatuju u Hrvatskoj. Užasno. Zato postoje pljugonostalgičari da upozore na pojavu hrvatskoga nacionalizma, s idejom da smekšaju desni centar, koji se navodno previše udesnio, što na žalost nije istina.
A Srbija se u međuvremenu prekomjerno naoružava, čekajući čas kada će Putin pokoriti Ukrajinu. Taj čas nikako da dođe, pa se srbijanski režim okreće teoriji i viziji budućnosti, koja glede Hrvatske i nije tako strašna. Naime, sve bi bivše jugoslavenske republike (osim Slovenije) postale autonomne pokrajine u velikoj Srbiji, pa tako i Hrvatska. Nije li to lijepo, ipak bismo zadržali stanovitu autonomiju, a našlo bi se i hrvatskih političara koji bi na to pristali, kao što se uvijek Hrgoviću povijesti našlo. Na tom planu u Hrvatskoj već ionako postoje mostobrani, djeluju Alibaba i četrdeset kulturnih hajduka, što je u stvari podzemni, ne hibridni, nego podosta primitivni rat. I djeluju takoreći vukovi samotnjaci, većinom abolirani, a boli njih i nadalje, pa krvave pirove zamijenili piromanijom. Ako i ne, u znak zahvale što su im Hrvati obnovili kuće i dali potpore, usrdno rade protiv ustavnog poretka RH, što su u RH napokon opazili, pa ministar Vlajčić na opće čuđenje izjavljuje da takvi više ne će dobivati poticaje. Dobro, ali dugo je trebalo. Ali dobivat će oni poticaje druge vrste, ne novčane, i ne iz Zagreba.
Dosta o toj temi, tako je kako je. Imamo mi i drugih problema: osim bolesti istočne Drine, muči nas bolest Zapadnoga Nila, koju prenose komarci i komarice, ali navodno i vrane. Jednu sam crknutu vranu našao na dvorištu, ali nije bila zaražena, nego ju koknula luda Luna. Koja jede sve crno, recimo mobitele, daljinske i crne cipele. A snažna je kao lav, moram kupiti utege i trenirati, inače će me jednoga dana pojesti, nakon što pojede Tora i Maka. Jasno mi je da nikada ne ću postati Hrgović. Njegov smo londonski meč zabrinuto gledali, ali Mak koji se razumije u boks, reče da će Hrvatska brada na kraju pobijediti, što se i dogodilo. Imamo prvaka svijeta, čvrste brade, ali i čvrste vjere u Boga i u sebe, prvaka koji u dvoranu ulazi uz Thompsonovu glazbu.
Čvrsti su bili i mladi hrvatski branitelji. Poginulima i nestalima još jednom odana počast usporedo s Thompsonovim koncertom u Vukovaru. Za nestalima se i dalje traga, Tomo Medved nikada ne odustaje, kao što nije ni u ratu. A ono što je najtužnije, najstrašnije i najneljudskije, jest djelo srpskih četničkih strvinara, koji su ubijene naše hrvatske dečke bacili u smeće, na njihova tijela navozili otpad. U blizini Vukovara. Pa kada smo usred afere oko nagomilanoga smeća svugdje po Hrvatskoj, u Lici (i Zagrebu) najviše, trebamo biti svjesni da je ta nesavjesnost, koliko god neugodna, neusporediva s Petrovačkom Doli, gdje su, prikrivene smećem, kosti hrvatskih ratnika.
A glede „mirnodopske“ afere u Gospiću i Lici općenito: imam dojam da Liku prosječni um i nadalje drži pustarom nad smećekojom ne treba plakati kada počne služiti kao deponij. I to je sramotno. Ne samo zato što bez Like nema Hrvatske, kako je uporno ponavljao moj prijatelj biskup Mile Bogović.
Pokoreni grad
Snima se, navodno, nastavak serije Nepokoreni grad, sada pod naslovom Razrovani grad. U glavnim ulogama istaknuti možemosi, koji se odvažnim diverzijama bore protiv Zagrepčana, postavljajući građevinske mine i svakovrsne zamke vozačima, na mnogim mjestima usporedno. A škola uskoro počinje, jadna djeca i njihovi roditelji. Što se može, ne može se sve najednom, i rovati i baviti se prizemnim trikovima, kao što je uvođenje rodne ideologije na mala (školska) vrata, pod egidom Boja odgoja.
