Kako se opako može pisati!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 04 Rujan 2026 19:00
Kad se javi netko od novinara čiji pedigre poznajemo, kome znamo i babu i strica, onda nema razloga čuđenju. Ništa nas ne uzrujavaju razni novinari u srpskim Novostima ili na kakvoj televizijskoj Vidi pa i na drugim javnim glasilima poput udruženja novinara s ocvalim junošama bez znanja i slave koja će ih mimoići i prije smrtnoga trena.
To su bubnjari koji uvijek najavljuju hrvatsko ustaštvo, hrvatske skrivene zločine, podlost svih koji nisu za novi globalistički komunizam ili lgbt demokratizam, čorbu iz zajedničkoga kazana u kojem oni ubiru mast i vrhnje, a nama što ostane na dnu. Jer, nema ni jednoga od takozvanih novinara te provenijencije, a da nije član kakve unosne udruge i drugih nama nepoznatih izvora prihoda. Da ne ponavljamo, takvi nisu opasni po budućnost ovoga sve izgubljenijega naroda koji ponekad ne razlikuje laž od istine.
Ali kad se kao redoviti dopisnik u Večernjem listu javlja čovjek kojega smatramo intelektualcem, a uz to je i profesor na fakultetu koji ima mogućnosti da odgaja naše buduće društvene arbitre kao što su novinari, službenici u kojekakvim društveno odgovornim firmama što imaju pravo prosuđivanja i sličnih utjecajnih radnji, onda smatramo da treba ukazati na lukavost i dvostruku lijevo-desnu klackalicu na kojoj intelektualac sjedi, u isto vrijeme na obje strane. Ipak više nagnut na dobit onima koji su za jugoslavenstvo i nove megalističke globalizme negoli za domovinske potrebe. Riječ je po drugi put u mom zapisu o gospodinu doktoru Borisu Becku koji je svojim zapisima uvijek pitijski dvosmislen i pomalo onako podlo podvaljuje dakako kvarnom hrvatstvu, jer drugačije za njega i ne postoji. Ne kaže on to izravno, on je obrazovan i načitan, on opstaje na mnogim platformama ovim i onim, on je lukav i može voditi dijalog i s anđelom i đavlom, kao simultanku, ali iza njega ostaje gorak okus. To su prepoznali mnogi čitatelji koji se potom javljaju u onim uzaludnim jadikovkama ispod njegovih tekstova. Sve se u Beckovim tekstovima osjeća kao neargumentirana klonirana tobožnja znanstveno-publicistička jeka spoznaja pametnih modernista. Lažna potražnja za „novom pravednosti“, inkluzivnosti i političke korektnosti zauzimaju prva mjesta u njegovim tekstovima, osobito raspodjela krivnje objema stranama za sve ratove naše pa i ovaj zadnji, Obrambeni domovinski rat.
Ne zna se koji je mjesec u godini tragičniji za hrvatski narod – je li to svibanj (1945.) kad su dvije atomske bombe pogodile hrvatski narod, ili je to studeni kad se klao Vukovar i Škabrnja i stotine malih i većih mjesta, ili je to kolovoz kad je umirao Stipica Radić, ili travanj kad su pekli na ražnju našega župnika Gospodnetića itd…itd… Jesu li to dani kad se pokapaju posmrtni ostatci žrtava pored Maceljske šume, 500 odjednom, a još nam ostaje dvjesto-tristo tisuća, posao za iduća stoljeća… Ne zna se koji je dan tužniji: je li to onaj dok otkrivamo naše strunule posmrtne ostatke po Petrovačkim dolama, raznim odlagalištima smeća, njivama pored Negoslavaca, njivama uz Tovarnik ili grobove u Šarengradu gdje iskopasmo i mladića od 18 godina s posljednjom pjesmom u džepu uniforme na kojoj je zapis „Za dom spremni“ – našega dječaka Miroslava Gudelja Velagu. U posljednjem danu života, 4. listopada 1991., taj neostvareni pjesnik, bez slave kakvu uživa gospodin profesor Beck, zapisao je sjajnu misao koja vrijedi više nego svi zapisi naši: „ … i dok padam ja se dižem…“. Ma koliko bilo ideala nespretno zabilježenih u čistoj duši, za njega nema pomilovanja. On je htio-ne htio svrstan među one koji su jednako krivi u rečenici gospodina Becka: „… i hrvatska država bila je sklona eliminaciji nepoćudnih…“ Mislite li g. Beck da je Miroslav eliminirao neke nepoćudne, ili su oni došli eliminirati njega?, jer ova Vaša rečenica upućuje na novu državu, HR ostvarenu 1995. godine?
Predbacuje dr. B. Beck da odajemo počast samo svojim žrtvama, a ne činimo to drugima koje smo mi počinili tijekom ratova. Polažemo vijence samo sebi pa dr. Beck konstatira: „… Da Habijan nije ubacio grobnicu narodnih heroja, ne bi bilo drugih žrtava osim komunističkih“. (Večernji list, 31. 8. 2026.) Pa zar nisu polagani vijenci svake godine na sve grobne spomenike komunističkih slavnih junaka i od strane službene Države i pojedinaca s drugih strana? Tamo na grobnici Narodnih heroja na Mirogoju, uvijek osvijetljenoj, koja stoji nasuprot našoj crnoj labirintskoj masi gdje nema osvjetljenja, a Križ leži na zemlji jer je grobnicu izradio čovjek koji nije kršćanin a bila je namijenjena Židovima, palimo svijeće mi koji imamo svoje mrtve iz ovoga HDOR, tamo na popisu od 15 000 žrtava.
Ne stoji li spomenik ubijenim Židovima kraj Zagrebačkoga glavnoga kolodvora, koji se redovito posjećuje i s puno pijeteta polaže cvijeće za nepopravljivi zločin učinjen našim rođacima i sugrađanima koji su nevini stradali u mahnitanju Drugoga svjetskoga rata i nemilih zakona NDH? Osim toga Židovima smo dužni ljubav i kao velikim hrvatskim nacionalistima, poput Josipa Franka i niza drugih. (Sada nije prilika da se govori o nakaznosti i ponižavajućem obilježju na tom mjestu s gomilom nabacanih stvari, a bez ljudi, kao da su koferi umrli! To je takozvana „umjetnost“ za maloumne.)
Konačnu presudu ovoj nevoljenoj državi, istomišljenicima „slučajnoj“, pridružuje se gospodin dr. Beck ovim riječima: „Mi smo zakopali ideje i to ideje slobode, pravde i jednakosti, i zato nam se događa da se stalno sudaramo s porobljavanjem, nepravdom i diskriminacijom, pogrešno misleći da nam je to sudbina.“
E, moj spisatelju, doktore znanosti, kako se opako može pisati, a sve s pozicija takozvane opće pravde u kojoj ne postoji jedna jedina istina, nego svatko ima svoju istinu. Tko je i kome što zakopao? Tko smo to mi, mi koji smo zakopali i slobodu i pravdu i jednakost, tu slavnu formulu liberte, egalite, fraternite!!! Jesu li to branitelji, zakoni nove RH, stranka na vlasti (koja ima mana kao seoski pas buha!), oporba, Hrvatski državni sabor, ustaše, Thompson, mladi navijači nogometnih klubova, ustaška stranka koja se šepiri Hrvatskom, Crkva koja zakopava svaku čast, slobodu, pravdu i jednakost? Tko smo to mi koji smo sve to zakopali pa nema ni oporbe, nema ni četničke agresije riječima, nema ni potpore za 40 kulturnih centara Srbima, potpore njihovim listovima, TV Vidi, nema ni potpore slobodnim paliteljima naših maslinika i vinograda diljem obale, nema ni dotacija za sve jugonostalgičare, nema ni prava za LGBT kojima se brani slavna parada, a o novcima da ne govorimo, nema ni prava da se narod izjasni na izborima, nego smo otvorili zatvore za političke zatvorenike! Proradili su nam goli otoci i stare gradiške!
Takvo viđenje Hrvatske republike u kojoj dobro živite, cijenjeni dr. Becku, s plaćom sveučilišnoga profesora i odgajate djecu, (za nemila vremena koja su moguća i u kojima se hoda po oštrici žileta), a erbujete vjerojatno još dosta beriva okolo naokolo, kao u kolu s delijama nasred zemlje Hrvatske, zaista je drsko i pogano.
Sjetimo se samo govora Vlade Gotovca pred vojnom upravom u trenutku kad smo odlučivali gdje je ona jedina i pravda i istina! „I mi Hrvati kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama!“
