Koga stavljamo pred svoju djecu?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 14 Rujan 2026 19:06
Dok se ovih dana u Dubrovniku na kongresu konzervativaca raspravlja o obitelji, demografiji i budućnosti Europe, možda vrijedi postaviti još jedno, dublje pitanje: jesmo li uz demografski problem izgubili i jasnu predodžbu kakvo društvo želimo graditi i kakve uzore nudimo svojoj djeci?
Pogledajmo Kinu.
Veliki plakati kineskih znanstvenika po gradovima nose jednostavnu, ali snažnu poruku: „Pogledajte kome želimo da se naša djeca dive.”
Dok velik dio zapadnog svijeta mladima svakodnevno servira influencere, reality zvijezde, celebrityje i instant-slavu, Kina društveni prestiž svjesno daje znanstvenicima, inženjerima, istraživačima i tehnološkim inovatorima.
Piše Berislav Mlinarević
I rezultati pokazuju da njihov napredak nije slučajan.
Times Higher Education World University Rankings 2026. obuhvaća čak 2.191 sveučilište iz 115 zemalja i teritorija. Amerika još uvijek dominira samim vrhom i ima sedam sveučilišta među prvih deset. Europa i dalje ima Oxford na prvom mjestu i niz vrhunskih institucija.
Ali Kina ubrzano dolazi.
Već ima pet sveučilišta među 40 najboljih na svijetu: Tsinghua je 12., Peking 13., Fudan 36., Zhejiang 39., a Shanghai Jiao Tong 40.
Dakle, Amerika je još uvijek znanstvena velesila, Europa raspolaže golemom znanstvenom tradicijom, ali Kina smanjuje razliku. I očito zna kamo ide.
Država, političko vodstvo, obrazovni sustav i industrija godinama se usmjeravaju prema istom cilju: znanje, znanost, tehnologija, proizvodnja i razvoj.
Zato plakat znanstvenika nije samo plakat.
To je poruka djetetu što njegovo društvo smatra uspjehom.
A što mi poručujemo svojoj djeci?
Nekada su dijete najvećim dijelom odgajali obitelj, škola i neposredna okolina. Danas se između njih ubacio četvrti, golemi odgojitelj, ekran.
Mobitel, televizija, društvene mreže i algoritmi svakodnevno određuju što će mladi gledati, koga će pratiti i, posredno, što će poželjeti postati.
Europski podaci trebali bi nas zabrinuti. Čak 65 posto mladih između 15 i 24 godine društvene mreže navodi kao glavni izvor informacija, a 74 posto prati influencere. WHO istodobno upozorava na rast problematične uporabe društvenih mreža među adolescentima.
Ali pitanje nije samo koliko vremena provode pred ekranom.
Pitanje je što im kroz taj ekran prodajemo.
Ne prodajemo samo tenisice, automobile, parfeme, odjeću i mobitele. Prodajemo i način života, sustav vrijednosti i predodžbu uspjeha.
Velik dio komercijalnog medijskog prostora prirodno živi od reklama, potrošnje i prodaje. Društvene mreže taj su model dovele gotovo do savršenstva. Više ne treba čekati reklamni blok jer influencer, njegov automobil, odjeća, putovanje, restoran i privatni život postaju reklama sami po sebi.
A gdje je u toj slici znanstvenik? Gdje je profesor, inženjer, istraživač, liječnik, izumitelj ili mladi čovjek koji želi nešto proizvesti?
Imamo znanstvene i obrazovne emisije i treba ih pohvaliti. Ali koliko prostora i društvenog prestiža dajemo ljudima koji desetljećima nešto istražuju i stvaraju, a koliko onima koji jednostavno privlače pažnju?
Ne treba onda čuditi ako se mijenjaju i ambicije mladih.
Postati znanstvenik, liječnik, inženjer ili istraživač zahtijeva godine školovanja, rada i odricanja. Nasuprot tome, ekran svakodnevno stvara privid drugog puta: zaradi brzo, postani poznat, budi influencer, dobro se udaj ili oženi, postani nogometna zvijezda i preskoči desetljeća mukotrpnog rada.
Nema ničega lošeg u tome da dijete želi biti novi Luka Modrić, veliki glazbenik ili uspješan influencer.
Problem nastaje kada društvo ostavlja dojam da su slava, novac i broj pratitelja važniji od znanja, stvaranja i rada.
I upravo tu kineska poruka postaje zanimljiva.
Ne moramo prihvatiti kineski politički sustav da bismo priznali ono što rade dobro: odlučili su da znanje, znanstvenik i tehnološki napredak moraju imati društveni prestiž.
A Hrvatska?
Naravno, zemlju s manje od četiri milijuna stanovnika nije ozbiljno izravno uspoređivati s Kinom od oko 1,4 milijarde. Ali dobro je znati gdje smo.
Na ljestvici koja obuhvaća 2.191 svjetsko sveučilište, Zagreb i Split nalaze se tek između 1201. i 1500. mjesta.
Zato možda rasprava koja se ovih dana vodi u Dubrovniku nije samo pitanje konzervativizma protiv liberalizma, lijevih protiv desnih ili starih protiv novih vrijednosti.
Pitanje je ozbiljnije:
Može li društvo dugoročno napredovati ako izgubi autoritet znanja, rada, odgovornosti i stvaranja?
I još važnije:
Kakvu generaciju želimo odgojiti, generaciju potrošača proizvoda koje će netko drugi osmisliti i proizvesti ili generaciju ljudi sposobnih stvarati vlastite?
Jer budućnost Europe neće odlučiti samo broj djece koja će se roditi.
Odlučit će i što smo toj djeci stavili u glavu, kakve smo im uzore ponudili i čemu smo ih naučili težiti.
Kina svoje znanstvenike stavlja na velike plakate.
A koga mi stavljamo pred svoju djecu?
