Mladićev sprovod i novo velikosrpsko huškanje
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 15 Rujan 2026 16:17
Euforični doček u Beogradu i šokantne slike ispraćaja posmrtnih ostataka nedavno preminulog „genocidnog manijaka“ (ABC News) i „bosanskog krvnika“ (NYTimes), uz najviše vojne i crkvene počasti, zapanjile su civilizirani svijet. Istodobno stižu upozorenja da slavljenje ratnog zločinca generala Mladića, osuđenog na doživotni zatvor, kao nacionalnog heroja ne bi trebalo ignorirati ni olako shvaćati.
Takvo stanje duha i javnog mišljenja u Vučićevoj Srbiji i na genocidu stvorenoj tzv. Republici Srpskoj u BiH jasni su znakovi da groznica velikosrpskog ludila ponovno buja i trese „srpski svet“. Već znamo što se događa kada to agresivno ludilo dosegne točku vrenja, kao u Miloševićevo vrijeme.
Ponovno potpaljivanje velikosrpskog ekspanzionizma u Vučićevim medijima, uz svakodnevno trovanje običnog naroda lažima da su Vukovar, Knin, Zadar i Dubrovnik „srpski gradovi“, a Slavonija, Lika i Dalmacija „drevne srpske zemlje“, jednako kao BiH, Crna Gora i Kosovo, predstavlja opasnost za mir ne samo na Balkanu nego i u Europi i cijelom svijetu.
Uzimajući, dakle, u obzir dosadašnje povijesno iskustvo i ratno huškanje koje sve jače odzvanja iz Vučićeve Srbije, lako se može predvidjeti da velikosrpski predatori prostor bivše Jugoslavije ponovno uvlače u razdoblje turbulencija i sukoba kakve smo već gledali. Drugim riječima, njihova notorna strast za krađom tuđih teritorija i uništenjem susjednih naroda radi proširenja granica Srbije ponovno bi mogla dovesti do situacije kakvu smo imali početkom 1990-ih.
Pitanje je jesu li toga svjesni političari i sigurnosne službe država u okruženju koje bi mogle postati meta te hoće li demokratski Zapad, kao u slučaju Miloševića, dopustiti da se već viđeni scenarij ponovno odigra.
Ne treba se zanositi iluzijom da Vučić u nekom pogodnom trenutku ne će ponovno povesti srpski narod u novu vojnu avanturu. Takav bi potez dijelom mogao biti potaknut i frustracijom zbog pada popularnosti nakon buntovnih demonstracija proeuropski orijentiranih studenata, koje traju gotovo dvije godine.
Moramo znati da Vučićev diktatorski režim po definiciji znači rat: ili među samim Srbima u Srbiji ili protiv neke od susjednih država. Trećega nema.
Izvješća zapadnih sigurnosnih službi sugeriraju da bi njegov režim, kao povod za vojnu agresiju radi „zaštite ugroženih Srba“, uskoro ponovno mogao podmetnuti ozbiljne provokacije poput Banjske, prvenstveno na sjeveru Kosova ili u okupiranom dijelu BiH, koji preko Dodika kontrolira. Kao odgovor na tu prijetnju u posljednje je vrijeme primjetno jačanje snaga NATO-a i KFOR-a u tim državama.
Pitanje je koliko će daleko Vučić ići u testiranju spremnosti susjednih zemalja na obranu, posebice NATO-a i europskih snaga na tlu Kosova i BiH. Iako je teško precizno predvidjeti kada će velikosrpski grabežljivci ponovno započeti svoje osvajačke ratove, nije teško zaključiti da će se to dogoditi čim im se u budućim geopolitičkim preslagivanjima za to pruži prigoda.
Vučićeva igra na više stolica
Novo ratno huškanje, uz ubrzano naoružavanje i gospodarsko jačanje Vučićeve Srbije zahvaljujući Kini i Rusiji, ali i moćnim zapadnim zemljama poput Njemačke, Italije, Francuske, Austrije i Izraela, a u posljednje vrijeme sve više i Trumpovoj Americi, čini situaciju u „Regionu“ još napetijom i nepredvidljivijom.
Igrajući perfidnu igru sjedenja na više stolica, Vučić vuče za nos i Zapad i Istok, tjerajući ih da se međusobno bore za vučićnaklonost Srbije.
Na taj su mu način vodeće zemlje EU-a i Trumpova Amerika postali najveći donatori i investitori, dok ga „čelično bratstvo“ s Kinom i Rusijom te „povijesno prijateljstvo“ s Izraelom i arapskim svijetom opskrbljuju sofisticiranim oružjem i opremom, mutnim fondovima od pranja prljavog novca i prešutnom potporom njegovim velikosrpskim ambicijama.
Treba priznati Vučiću da, glumeći novog Tita i uz pomoć skupo plaćenih vanjskih savjetnika, vrlo vješto manipulira na političkom i diplomatskom planu.
Svojim patetično gadljivim ulizivanjem nastoji se što čvršće priljubiti sujetnom Trumpu i Izraelu, znajući da će tako njegova velikosrpska politika biti bolje shvaćena i zaštićena od napada izvana i iznutra. U tom smjeru Vučić ulaže goleme količine novca i napora nadajući se da će vjetrovi promjena koji pušu iz Trumpove Amerike biti skloniji Srbiji.
Uz sve to ne smijemo zanemariti činjenicu da Srbija tradicionalno ima jednu od najjačih i najvještijih diplomatsko-obavještajnih službi u svijetu.
Hrvatska, hibridni rat i ideja Velike Srbije
Kako bilo, Hrvatska se ne treba panično plašiti nove velikosrpske agresije, ne samo zbog članstva u NATO-u i EU-u nego i zbog iskustva Domovinskog rata. Ako su tada neusporedivo slabije naoružani Hrvati uspjeli poraziti ondašnju srbija hrčetvrtu vojnu silu u Europi, danas bi dobro naoružane i uvježbane hrvatska vojska i pričuvni sastav srpske horde koje bi se usudile provaliti na teritorij Hrvatske vrlo brzo i učinkovito pomeli i izbacili van.
Srbi to znaju.
Vučić je svjestan da u sadašnjim okolnostima više ne može voditi otvoreni oružani sukob s Hrvatskom i NATO-om, ali može hibridnim ratom, preko agenata srpskih tajnih službi i bogato sponzoriranih petokolonaša, planirati i podmetati sabotaže, požare i „incidente“ usmjerene na izazivanje osjećaja nesigurnosti, kaosa i nezadovoljstva među hrvatskim građanima.
Hrvatski političari i sigurnosne službe, nažalost, ne posvećuju dovoljnu pozornost ovom ozbiljnom problemu koji nije od jučer. Izbjegavanjem jasnog imenovanja i sankcioniranja počinitelja i glavnog krivca za sve učestalije diverzije diljem Hrvatske srpskim se službama i aktivistima na terenu šalje signal da mogu i dalje gotovo nekažnjeno raditi to što rade.
Miran i prosperitetan život na prostoru bivše Jugoslavije ne će biti moguć sve dok su na vlasti u Srbiji Šešeljevi i Miloševićevi šegrti Vučić i Dačić, koji su već dokazali da su u stanju žrtvovati živote i sreću milijuna pripadnika svojega i susjednih naroda zbog suludog sna o stvaranju Velike Srbije otimanjem teritorija susjednih međunarodno priznatih država, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Koliko se Vučić, i nakon groznih posljedica koje su agresivni velikosrpski ratovi 1990-ih ostavili na sve narode, promijenio i odrekao te ideje pokazuje njegov govor na Otadžbinskom kongresu Srpske radikalne stranke 23. 1. 2000. godine. Citat: „Mi ni tada ni danas nismo hteli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko, a to jesu i taj Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje“.
Svakodnevne lavine takva zapaljivog narativa velikosrpskih ideologa i propagandista u Vučićevim medijima, otkako je preuzeo apsolutnu vlast u Srbiji, pobuđuju i dodatno učvršćuju u srpskom narodu snažno ukorijenjene laži da su željeni dijelovi Hrvatske i drugih susjednih država „vekovne srpske zemlje“.
Nije moguće zacijeliti rane mržnje i ratova na prostorima bivše Jugoslavije ako ne razumijemo njihov uzrok. I tu slobodolazimo do ključnog pitanja: zašto se očita činjenica da je grabežljivo velikosrpstvo glavni uzrok sukoba i tragedija na Balkanu ne stavlja dovoljno u središte javne i medijske pozornosti?
U rasvjetljavanju povijesnih događaja i odnosa između Srba i Hrvata, ali i drugih Srbiji susjednih naroda, ta se ključna činjenica ne smije ignorirati.
Koliko će još vremena trebati srpskom narodu da konačno shvati kako mu se potpora ostrašćenim velikosrpskim fantazerima, koji ga stalno huškaju i vode iz rata u rat, ne isplati? Koliko će mu trebati da shvati da to nije budućnost za koju se treba žrtvovati, da time nikada ne će postići dobre odnose sa susjedima ni steći simpatije civiliziranog svijeta te da će na sebe i svoju djecu navući još više mržnje i odbojnosti? Zar ne vide da, pokušavajući stvoriti Veliku Srbiju, sve više postaju omraženi beogradski pašaluk?
Gledamo li realno, što je Srbija na čelu s Miloševićem, ratnim huškačima i zločincima Šešeljem, Vučićem, Bokanom, generalom Mladićem i sličnima postigla u agresorskim ratovima 1990-ih? Njihovo je glavno postignuće to što su gotovo iskorijenili Srbe iz Hrvatske, izgubili Kosovo, na cijeli srpski narod navukli mržnju napadnutih susjeda, okrenuli svjetsko javno mnijenje protiv sebe i Srbima priskrbili stigmu genocidnog naroda.
To je sigurno mnogo veći gubitak od „dobitka“ tzv. Republike Srpske, koja je stvorena na genocidu u okviru druge međunarodno priznate države i presječena distriktom Brčko te nema nikakvu budućnost ni šansu da se pripoji Srbiji.
Za srpski narod nema, dakle, ništa gore od davanja lažne nade da će na račun svojih susjeda stvoriti Veliku Srbiju, kao ni od slavljenja zločinaca koji se za nju bore i proizvodnje oružja kao potpore toj politici. To se očito vidjelo na sprovodu generala Mladića.
Ovdje je važno spomenuti da je još prije gotovo stotinu godina na isti problem upozoravao čak i čuveni znanstvenik Albert Einstein. Zgrožen zvjerskim ubojstvima slobodoljubivih Hrvata koji su se opirali velikosrpskom pokoravanju i načinom na koji se u Srbiji od takvih zločinaca prave nacionalni heroji, on je 1931. godine, zajedno s Heinrichom Mannom, uputio pismo tadašnjoj Ligi naroda (današnji UN), apelirajući da se takve stvari više ne smiju dopuštati.
Žalosno je što se po tom pitanju u posljednjih sto godina u Srbiji ništa nije promijenilo. Izgleda da se još dugo i ne će. Po svemu sudeći, za Srbiju vrijedi ona stara izreka: što se više mijenja, to više ostaje ista.
Od Ćosića do Bokana: kultura političke laži
Milan Panić, vrlo uspješan američki poslovni čovjek kojega je Milošević svojedobno doveo u Beograd da mu bude predsjednik vlade, nakon bezuspješnih pokušaja da tijekom svojega mandata nešto promijeni razočarano je odustao i pobjegao natrag, rekavši: „Srbi su bolesno zaljubljeni u svoje laži“.
Ništa čudno kada se zna da je „otac nacije“ Dobriša Ćosić, po mnogima glavni autor Memoranduma SANU i najzaslužniji za dovođenje Miloševića na vlast u Srbiji, kao i Radovana Karadžića i Jovana Raškovića na čelo bosanskih i hrvatskih Srba, napisao one čudesne hvalospjeve laži.
Poznata je njegova često citirana rečenica: „Laž je oblik srpskog patriotizma i urođene inteligencije“, koja „u srpskoj istoriji ima istu vrednost kao pobeda u ratu“. Ohrabrujući svoje sunarodnjake da lažu, uvjeravao ih je da je laž „srpski državni interes i najveća moralna vrlina srpskog naroda jer svaka laž u Srbiji na kraju postane istina“.
Njegovu nasljedniku, današnjem „zlatoustom misionaru“ velikosrpskog religioznog fašizma Dragoslavu Bokanu, po vlastitom je priznanju upravo Dobriša Ćosić bio inspiracija da postane barjaktar srcedrapajućih laži i krvoločne dobrišaantihrvatske propagande. Slijedeći famozne Ćosićeve poučke o kreativnoj laži, oblikuje ih s toliko strasti, emocija i govorničke vještine da je umjetnost laganja doveo gotovo do savršenstva, što ostavlja dubok dojam na lakovjerne obične ljude koji ih uzimaju smrtno ozbiljno.
Zahvaljujući dugogodišnjem, gotovo svakodnevnom pojavljivanju u Vučićevim medijima, njegov doprinos buđenju i bujanju kancerogenog velikosrpstva nemjerljiv je. O njegovu zločinačko-huškačkom ponašanju i sotonskoj mržnji ne samo prema Hrvatima, Bošnjacima i Albancima nego i prema „srpskim izdajnicima“ postoje čak i u Srbiji ozbiljne studije, poput doktorske disertacije profesora Gredelja s beogradskog sveučilišta, u kojoj se Bokana opisuje kao „opasnog nacionalistu i klerofašista, jednog od najznačajnih suvremenih profašističkih ideologa“.
Taj „Furer mekog srca“, kako ga je u intervjuu pod tim naslovom predstavila novinarka Dada Vujasinović u beogradskoj Dugi 29. 3. 1992. (str. 45–46), bio je zapovjednik zloglasne fašističke postrojbe „Beli orlovi“, čiji su pripadnici nemilosrdno strijeljali i masakrirali zarobljene vojnike i civile u agresiji na Hrvatsku i BiH. O kakvom je opasnom psihopatu riječ otkrio je sam u spomenutom intervjuu, rekavši za sebe: „Žao mi je mladih ustaša dok ih vodim na pogubljenje ali osjećam neopisivu sreću kada ih vidim kako padaju pokošeni.“
U završnom izvješću komisije istražitelja UN-a (Svezak 1., prilog 3A) za Bokana se navodi da je bio poznat po „okrutnom pogubljenju zarobljenika i civila“, a na njihovoj listi odgovornosti za ratne zločine u ratovima 1990-ih njegovo se ime nalazi na visokom trećem mjestu, odmah iza generala Adžića i Mladića.
Mnogi pripadnici „Belih orlova“ kasnije su osuđeni za ratne zločine i druga odvratna zlodjela, ali njihov zapovjednik nije. Nitko ne zna kako mu je uspjelo umaći Haškom sudu iako je bio na njegovu popisu.
Kao veliki prijatelj i suradnik patrijarha Porfirija i predsjednika Vučića, on im danas osmišljava i režira spektakularne koreografije i parade poput kontramitinga povodom proslave Oluje, slavljenja dana tzv. Republike Srpske, vraćanja u fokus mita o Jasenovcu, ceremonije Mladićeva pogreba i sličnih patetičnih predstava kojima se nastoji promijeniti stvarna slika velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH. Te su predstave jasno usmjerene na uvjeravanje srpskog naroda i međunarodne javnosti da su Srbi u svemu tome bili samo „nevine žrtve“.
Tko je bio agresor, a tko žrtva?
Kada se već govori o ratovima 1990-ih na tlu bivše Jugoslavije, fascinantno je kako Srbi, ali i većina zapadnih dužnosnika i medija, uvijek nekako „zaborave“ spomenuti tko je u tim ratovima bio agresor, a tko žrtva. Zaboravljaju čije vksu do zuba naoružane vojne i paravojne postrojbe te tenkovske kolone, posipane cvijećem, oduševljeno žurile iz Beograda i drugih mjesta u Srbiji na krvavi pir u Hrvatsku i BiH. S druge strane, nije bilo ni jednoga tenka, vojnika, vojne ili paravojne formacije koji bi išli u Srbiju činiti razaranja, genocidne zločine, pljačku i etnička čišćenja.
Kao da nije bilo do zemlje sravnjenog Vukovara, razaranja Dubrovnika, Ovčare, Voćina, Škabrnje, Sarajeva, Prijedora, Bihaća, Srebrenice... Nakon svega toga svakome tko ima zrno zdravog mozga u glavi jasno je da Srbija i lokalni Srbi nisu napali Hrvatsku i BiH ni zbog čega drugoga osim zbog uspostave, još prije početka agresije javno proklamiranih, granica Velike Srbije.
Mladićev pogreb, kao i sve druge slične predstave, ima za cilj odvratiti pozornost od monstruoznih zločina koje su u gotovo petogodišnjoj agresiji na Hrvatsku i BiH počinili Miloševićevi, Šešeljevi, Vučićevi, Bokanovi, Arkanovi i Mladićevi fašisti.
Unatoč očito podmuklim naporima da nekakvim srcedrapajućim prikazima svoju ulogu genocidnog agresora zamijene ulogom nevine žrtve, ljudima koji logično misle i objektivno gledaju na ono što se događalo 1990-ih jasno je da su za svaku žrtvu koja je pala na tlu Hrvatske i BiH, bez obzira kojoj je strani pripadala, krivi isključivo tadašnji velikosrpski ratni huškači i zločinci. To jest, današnji organizatori i redatelji pompoznih kontramitinga Oluje, poplave zlonamjernih filmova o Jasenovcu, proslava dana genocidne „Republike Srpske“, Mladićeva sprovoda i sličnih šarenih laži.
Apsolutna vlast jednoga čovjeka u svakoj diktaturi, pa tako i u Vučićevoj, stvara uvjete u kojima vješti demagozi i manipulatori mogu narodu sustavno ispirati mozak i zaslijepiti ga mržnjom do te mjere da ga isključe iz dodira sa porfirijestvarnošću. To ga u ratnim okolnostima dovodi u iskušenje da čini zvjerske zločine i iživljava se nad zarobljenim žrtvama (Ovčara, Lovas, Voćin, Škabrnja, Srebrenica...), što bez takve mentalne pripreme ne bi činio.
U knjizi Indicment at Hague – The Milosevic regime and crimes of Balkan War („Optužnica u Hagu – Miloševićev režim i zločini balkanskih ratova“) autori Norman Cigar i Paul Williams u svojoj analizi rasta i erupcije velikosrpskog religioznog nacionalizma navode da ključnu ulogu igraju srpski intelektualci i svećenstvo Srpske pravoslavne crkve, koji ga intenziviraju do točke kada postaje genocidan. Zaključuju i da je nakon pada Slobodana Miloševića velikosrpska i svetosavska ideologija ostala dominantna u političkom i društvenom životu Srbije, Republike Srpske i Crne Gore.
No to je samo jedan djelić objašnjenja složenog mozaika cjelokupnog povijesnog razvitka političko-crkvene svijesti srpskog naroda. Mnogo sveobuhvatniju i dublju analizu u svojoj knjizi Južnoslavensko pitanje razložio je Ivo Pilar.
Dovoljno je samo s vremena na vrijeme pogledati Vučićeve medije da bi se vidjelo koliko se običan srpski narod svakodnevno mentalno truje velikosrpskim mitovima, lažima i mržnjom prema „ustašama“, „balijama“, „šiptarima“, „milogorcima“... Kao i prema „vekovnim srpskim neprijateljima“ Vatikanu, Nijemcima, Englezima, Amerikancima, Židovima i Zapadu općenito.
To nam govori sve što o današnjoj Srbiji trebamo znati.
