Otpad, mafija i odgovornost države: Što slučaj iz Italije govori o Gospiću?
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 27 Rujan 2026 09:50
Afera s nelegalnim odlaganjem otpada u Gospiću i dalje nije završila. I dok je otpad još uvijek u Lici, a lokalno stanovništvo opravdano negoduje, mnogi s pravo upiru prstom u državu koja već duže vremena zna za problem, ali ga ne rješava.
Zbog toga je bitno podsjetiti na nedavan sličan slučaj iz Italije i predmet “Cannavacciuolo i drugi protiv Italije” koji je vođen pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. U presudi Europski sud nije utvrđivao tko je odložio svaku pojedinu količinu otpada niti je zamijenio talijanske kaznene sudove. Njegova je nadležnost bila u domeni pitanja je li država ispunila svoje obveze prema ljudima koji su godinama živjeli na području pogođenom ozbiljnim onečišćenjem.
Sud je zaključio da nije.
Utvrđena je povreda članka 2. Europske konvencije o ljudskim pravima, odnosno prava na život.
„Terra dei Fuochi“ – „Zemlja požara“.
Priča o nezakonitom odlaganju opasnog otpada u Italiji traje desetljećima. Najpoznatiji primjer dolazi iz Campanije, područja oko Napulja koje je postalo poznato kao „Terra dei Fuochi“ – „Zemlja požara“. Tamo su godinama otpad odlagali na ilegalnim lokacijama, zakapali ga u zemlju i spaljivali. U dijelu slučajeva radilo se i o opasnom otpadu.
Problem nije ostao samo na razini ilegalnog odlaganja otpada. Talijanske istrage pokazale su da se u taj sustav uvukao i organizirani kriminal. U pojedinim slučajevima utvrđivane su veze između struktura Camorre, privatnih tvrtki koje su se bavile otpadom i pojedinih javnih službenika.
Na kraju je slučaj došao do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. I upravo je tu priča dobila novu dimenziju. Više se nije radilo samo o pitanju otpada, okoliša ili kaznenog progona. Postavilo se pitanje što država mora učiniti kada zna da njezini građani godinama žive uz ozbiljnu opasnost.
Italija i problem ekomafije
Talijanski problem s nezakonitim gospodarenjem otpadom nije ograničen samo na Campaniju. U toj se državi već desetljećima koristi izraz „ekomafija“ za kriminalne aktivnosti povezane s okolišem, među kojima posebno mjesto zauzimaju ilegalni poslovi s otpadom.
Prema podacima organizacije Legambiente, u Italiji je tijekom 2024. godine evidentirano 40.590 kaznenih djela protiv okoliša, od čega se 11.166 odnosilo na nezakonitosti u ciklusu gospodarenja otpadom. Posebno se ističu Campanija, Puglia, Kalabrija i Sicilija, regije u kojima tradicionalno djeluju različite mafijaške organizacije.
Sama činjenica da je neki nezakoniti posao povezan s otpadom ne znači automatski da iza njega stoji mafija. No talijanski izvještaji i istrage pokazuju da su se u tom sektoru pojavljivali različiti oblici organiziranog kriminala, ali i poduzetnici, posrednici, lokalni dužnosnici i drugi akteri.
Upravo zato otpad u Italiji nije samo ekološko pitanje. Kada nezakonito odlaganje postane organizirano i traje godinama, posljedice mogu biti puno šire, od onečišćenja tla i podzemnih voda do opasnosti za stanovništvo. „Terra dei Fuochi“ jedan je od najpoznatijih primjera takvog razvoja događaja, a upravo se na njemu temeljio i postupak pred Europskim sudom za ljudska prava.
Gospić i talijanski trag
Talijanski trag spominje se i u slučaju ilegalnog odlaganja otpada u Gospiću, gdje je prema istražnim podacima u Hrvatsku iz Italije stigla velika količina otpada. U tom se slučaju spominju i neke talijanske tvrtke koje su ranije bile povezane s istragama o nezakonitom gospodarenju otpadom i poslovima s tvrtkama povezivanima s Camorrom. Zbog toga se u javnosti pojavila i tvrdnja o mogućoj povezanosti slučaja Gospića s talijanskom mafijom.
Ipak, važno je razlikovati takve navode od pravomoćno utvrđenih činjenica, jer odgovornost konkretnih osoba i organizacija tek treba biti utvrđena u odgovarajućim postupcima. Slučaj zato otvara pitanje može li se prekogranično trgovanje otpadom povezati s organiziranim kriminalom i koliko su hrvatske i talijanske institucije učinkovito nadzirale takav promet.
Camorra i posao s otpadom
Jedan od najvažnijih sudskih predmeta povezanih s otpadom u posljednje vrijeme je “Cannavacciuolo i drugi protiv Italije”, o kojem je Europski sud za ljudska prava odlučio 30. siječnja 2025. godine.
Na području Campanije godinama su postojali problemi s nezakonitim odlaganjem, zakapanjem i spaljivanjem otpada. U materijalima koje je Sud razmatrao nalaze se i podaci iz talijanskih kaznenih postupaka o infiltraciji Camorre u sektor gospodarenja otpadom.
U pojedinim istragama istraživane su veze između pripadnika organiziranog kriminala i privatnih tvrtki koje su poslovale s otpadom. Istražitelji su se bavili i sumnjama na organizirano trgovanje otpadom, krivotvorenje dokumentacije i zlouporabe položaja od strane političara.
U ovom predmetu pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, važno je naglasiti, nije svaka osoba koja se pojavila u istrazi automatski i pravomoćno osuđena. Zato je ispravno govoriti o istragama, optužbama i onome što su talijanski sudovi u pojedinim postupcima utvrdili.
Ono što je za Strasbourg bilo ključno jest: što su talijanske vlasti znale o opasnosti i što su nakon toga učinile.
Presuda suda u Strasbourgu
U presudi Cannavacciuolo Europski sud nije utvrđivao tko je odložio svaku pojedinu količinu otpada niti je zamijenio talijanske kaznene sudove. Njegovo je pitanje bilo je li država ispunila svoje obveze prema ljudima koji su godinama živjeli na području pogođenom ozbiljnim onečišćenjem.
Sud je zaključio da nije.
Utvrđena je povreda članka 2. Europske konvencije o ljudskim pravima, odnosno prava na život. Prema zaključku Suda, talijanske vlasti nisu tijekom dugog razdoblja poduzele mjere koje su bile dovoljne s obzirom na ozbiljnost problema i rizik kojem je stanovništvo bilo izloženo.
Sud u Strasbourgu nije rekao da je država sama bacala otpad. Nije rekao ni da država odgovara za svaku radnju privatne tvrtke ili kriminalne skupine. Presudio je da država ima obvezu zaštititi ljude kada zna ili mora znati da su izloženi ozbiljnom riziku.
Drugim riječima, činjenica da su otpad nezakonito odlagali privatnici ili kriminalne skupine nije oslobađala državu njezine odgovornosti da problem spriječi, nadzire i riješi.
Presude koje su prethodile Cannavacciuolu
Cannavacciuolo je važan, ali nije prvi takav slučaj iz Italije. Strasbourg se problemom otpada u Campaniji bavio i ranije.
U predmetu Di Sarno i drugi protiv Italije, iz 2012. godine, građani su se žalili zbog dugotrajne krize u gospodarenju otpadom. Otpad se nije redovito prikupljao i zbrinjavao, a posljedice su osjećali ljudi koji su živjeli na pogođenom području.
Europski sud tada je utvrdio povredu članka 8. Konvencije, koji štiti pravo na privatni i obiteljski život i dom.
Ono što je važno iz te presude jest činjenica da ozbiljan problem s otpadom, kada dovoljno dugo i intenzivno utječe na život ljudi, može postati pitanje ljudskih prava. Nije dovoljno reći da je riječ samo o komunalnom problemu.
Sličan se pristup pojavio i u predmetu Locascia i drugi protiv Italije, odlučenom 2023. godine. Taj se slučaj odnosio i na probleme povezane s odlagalištem Lo Uttaro u području Caserte.
I ovdje je Strasbourg utvrdio povredu članka 8. Sud je pritom uzeo u obzir dugotrajnost problema, informacije koje su postojale o onečišćenju i činjenicu da su vlasti bile upoznate s opasnostima kojima je stanovništvo bilo izloženo.
Tako se postupno razvijala sudska praksa. Od problema sa sustavom gospodarenja otpadom, preko konkretnih odlagališta i onečišćenja, do slučaja u kojem je ozbiljnost opasnosti bila takva da je Sud primijenio najjaču zaštitu – pravo na život.
Zašto je ovaj slučaj važan za Hrvatsku?
Ako se u Hrvatskoj pojavi slučaj poput onoga u Gospiću u kojem se godinama odlaže opasan otpad, ako postoje upozorenja građana, stručnjaka ili inspekcija, ako nadležna tijela znaju za problem, a ništa se ozbiljno ne poduzima, presude Europskog suda u Strasbourgu postaju vrlo relevantne.
Naravno, ne znači svako nezakonito odlaganje otpada automatski i povredu Europske konvencije. Za takav zaključak potrebno je dokazati puno više: koliko je opasnost bila ozbiljna, koliko je dugo trajala, kada su nadležna tijela za nju saznala, što su tada učinila i jesu li njihove mjere bile dovoljne.
Upravo će zato u eventualnom “Slučaju Gospić” biti presudna kronologija. Kada je država prvi put saznala za problem? Tko je bio upozoren? Jesu li provedena mjerenja? Što su pokazali nalazi? Jesu li inspekcije izlazile na teren? Je li otpad uklonjen? Je li stanovništvo bilo obaviješteno? Jesu li pokrenuti kazneni ili upravni postupci? I, možda najvažnije, koliko je dugo sve to trajalo?
To su pitanja koja mogu pokazati postoji li sličnost s talijanskim slučajem.
Pravna poruka iz Strasbourga pritom je prilično jasna: država ne mora sama biti izvor onečišćenja da bi za njegove posljedice mogla odgovarati prema Konvenciji. Ako je ozbiljan rizik poznat, država ima obvezu djelovati.
