HDZ, SDP i Možemo i Pakt o migracijama: Velike političke razlike ili ista politika drugim riječima?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 29 Rujan 2026 18:02
Prilikom prihvaćanja Pakta o migracijama i azilu Vlada Andreja Plenkovića našla se pod velikim kritikama desnice koja je iznosila konkretne zamjerke i izražavala zabrinutost.Tvrdili su tada, a tvrde i danas da po pitanju migracija i njihove kontrole nema razlika između navodno desno-centrističkog HDZ-a koji predvodi Vladu RH i lijeve oporbe – SDP-a i Možemo.
Od 12. lipnja 2026. nova pravila europskog Pakta o migracijama i azilu počela su se primjenjivati u svim državama članicama EU-a. Pakt donosi zajednička pravila za kontrolu vanjskih granica, postupke azila, povratak osoba bez prava boravka i mehanizam solidarnosti među državama članicama. I dok se u Bruxellesu tvrdi da će novi sustav donijeti uređenije i učinkovitije upravljanje migracijama, kritičari upozoravaju da se njime dio odgovornosti za migracijsku politiku dodatno prebacuje na europsku razinu. Hrvatska je Pakt prihvatila, a Vlada Andreja Plenkovića (HDZ) već provodi njegovu implementaciju kroz nacionalni sustav migracija i azila. No zanimljivo je pitanje koliko se takva politika zapravo razlikuje od stavova hrvatske ljevice, ponajprije SDP-a i Možemo. Kada se umjesto političkih parola pogledaju konkretne mjere – od uvoza stranih radnika i njihove integracije do europske solidarnosti i financijskih obveza – razlika između HDZ-a i njegovih lijevih političkih protivnika, čini se, gotovo da i nema.
12. lipnja počela primjena Pakta o migracijama i azilu
U 2024. godini EU je usvojila pet uredbi koje čine Novi pakt o migracijama i azilu, s namjerom da sve države članice sudjeluju u sustavu prihvata migranata. Riječ je o „novom skupu pravila EU-a za upravljanje migracijama i zajedničkom sustavu azila“, čiji je navodni cilj dugoročno i pravedno upravljanje migracijama, snažnije migracijske politike, učinkovitije upravljanje granicama i bolja integracija.
Novi pakt temelji se na četiri glavna stupa migracijske politike i politike azila: sigurnim vanjskim granicama, brzim i učinkovitim migracijskim postupcima, učinkovitom sustavu solidarnosti i odgovornosti te uključivanju migracija u međunarodna partnerstva.
Konzervativne i desne političke stranke tada su upozoravale, a i danas upozoravaju, da bi pakt mogao narušiti nacionalni suverenitet i dodatno potaknuti migracije.
Pakt, navodi se, donosi ubrzanu obradu zahtjeva za azil, učinkovitiji povratak osoba koje nemaju pravo boravka te mehanizam solidarnije raspodjele migracijskog tereta među državama članicama. Istodobno se uvode detaljnije provjere tražitelja azila, uključujući provjeru identiteta, zdravstvenog i sigurnosnog statusa te prikupljanje biometrijskih podataka u zajedničkoj europskoj bazi.
Mehanizam obvezne solidarnosti predviđa da države članice sudjeluju u prihvatu migranata ili daju financijske i druge doprinose, pri čemu se kao referentni iznos navodi 20.000 eura po premještenoj osobi. Pakt također predviđa ubrzani povratak osoba čiji zahtjevi za azil nisu osnovani ili koje predstavljaju sigurnosni rizik. Takve osobe mogu biti zadržane u pritvoru do šest mjeseci, dok bi njihovi zahtjevi trebali biti obrađeni u roku od tri mjeseca.
Prema obrazloženju Europske unije, cilj Pakta nije smanjivanje migracija, nego uspostava snažnije kontrole ulaska u EU kako bi se spriječio ulazak osoba koje predstavljaju potencijalni sigurnosni rizik ili bi mogle biti povezane s kriminalnim aktivnostima.
Vlada RH prihvatila Pakt, srednjoeuropske zemlje bile protiv
U listopadu 2024. Vlada RH je prihvatila Plan upravljanja migracijama i azilom do 2030.
Strateški ciljevi pakta su sprječavanje zlouporabe postupaka za dobivanje azila, jačanje upravljanja granicama i vraćanja stranaca te jačanje solidarnosti među državama članicama EU-a.
Plan je izrađen prema predlošku Europske komisije kako bi nacionalni strateški akti bili usporedivi i usklađeni s EU strategijom. Uz njega je donesen i Akcijski plan do 2027. s konkretnim mjerama, pri čemu je većina aktivnosti u nadležnosti MUP-a. Europska komisija odobrila je za provedbu pakta financijsku potporu od preko 140 milijuna eura. Preostala sredstva osigurat će državni proračun.
Plan predviđa održivo upravljanje migracijama i sprječavanje nezakonitih kretanja, učinkovit sustav međunarodne zaštite, poticanje zakonitih migracija, unaprijeđenje integracije osoba s odobrenom zaštitom te razvoj suradnje s trećim zemljama.
Poljska, Mađarska i Slovačka glasale su protiv cijelog zakonodavnog paketa. Od uvođenja reforme 2020. godine, te su zemlje dosljedno protiv sustava ”obvezne solidarnosti”. Tvrde da bi ih zakon prisilio na prihvat migranata protiv njihove volje. Češka je u većini pitanja ostala suzdržana. Suzdržane su bile još i Irska i Danska, dok je Austrija je glasala protiv uredbe o kriznim situacijama. Unatoč tim protivljenjima, pakt je formalno ratificiran kvalificiranom većinom.
Novi pakt o migraciji i azilu prvi je put predstavljen u rujnu 2020. godine s ciljem postavljanja predvidljivih i jasnih standarda obvezujućih za sve države članice, bez obzira na geografski položaj i gospodarsku snagu. Nekoliko zemalja bilo je protiv ovog plana, no odobrenje Vijeća kvalificiranom većinom značilo je da pojedine države ne mogu staviti veto.
Sličnosti Plenkovićevog HDZ-a i koalicije SDP-a i Možemo
Prilikom prihvaćanja Pakta o migracijama i azilu Vlada Andreja Plenkovića našla se pod velikim kritikama desnice koja je iznosila konkretne zamjerke i izražavala zabrinutost.
Tvrdili su tada, a tvrde i danas da po pitanju migracija i njihove kontrole nema razlika između navodno desno-centrističkog HDZ-a koji predvodi Vladu RH i lijeve oporbe – SDP-a i Možemo.
I zaista kada se analiziraju politike Vlade RH i usporede s izjavama i planovima vodećih političara SDP-a i Možemo nema bitne razlike u temi migracija.
Uvoz stranih radnika više nije iznimka, nego model
Godinama se HDZ predstavlja kao stranka koja će čuvati granicu i držati migracije pod kontrolom. Istodobno, njegova Vlada provodi politiku masovnog uvoza radne snage iz trećih zemalja i otvoreno računa na strane radnike kao na trajni dio hrvatskog gospodarstva.
Upravo je to jedna od ključnih sastavnica europskog pristupa migracijama: legalni dolazak radnika iz država izvan EU-a i stvaranje sustava koji takvu migraciju čini dugoročno održivom. SDP i Možemo pritom ne osporavaju potrebu za stranom radnom snagom, nego naglasak stavljaju na njezina prava, plaće i uvjete rada. Kada se makne stranačka scenografija i tvrda retorika o granicama, ostaje prilično jednostavna činjenica: i HDZ i SDP te Možemo prihvaćaju model u kojem će Hrvatska dio nedostatka radne snage nadomještati uvozom ljudi iz trećih zemalja i ne čine gotovo ništa kako bi tu navodnu ovisnost o stranim radnicima barem smanjili.
Integracija stranaca umjesto pitanja koliko ih Hrvatska može primiti
Pakt o migracijama ne završava na dolasku migranata, nego predviđa njihovu integraciju u društva država članica.
I HDZ-ova Vlada prihvaća takvu logiku: uvodi se učenje hrvatskog jezika, uređuje se njihov položaj na tržištu rada i stvaraju se mehanizmi za njihovo dugoročnije uključivanje u hrvatsko društvo. Problem za HDZ nastaje upravo na razini političke vjerodostojnosti – teško je istodobno govoriti o potrebi snažnije kontrole migracija, a zatim graditi sustav za trajnu integraciju velikog broja novopridošlih stranaca.
Integracija sama po sebi, a posebno kada su strani radnici već ovdje nije loša, ali pokazuju pomirenje politike s činjenicom da će dugoročno veliki broj stanovnika Hrvatske biti stranog podrijetla. Alternativa takvom modelu bila bi stvarna demografska politika usmjerena k rađaju što više djece godišnje.
SDP i Možemo su u tom smislu još otvoreniji i traži sustavniju integracijsku politiku, od jezika i stanovanja do pristupa javnim uslugama. Razlika se tako sve manje nalazi u samoj ideji integracije, a sve više u tome koliko je koja stranka spremna otvoreno priznati da se Hrvatska dugoročno mijenja zbog ovakve migracijske politike.
Migracije se rješavaju u Bruxellesu, a ne u Zagrebu
Jedna od temeljnih ideja Pakta jest da se azil i migracije više ne promatraju isključivo kao pitanje pojedine države, nego kao zajedničko europsko pitanje. HDZ-ova Vlada taj je pristup prihvatila i Pakt ugrađuje u hrvatski sustav, uključujući mehanizme europske solidarnosti i zajedničkog upravljanja migracijama.
SDP i Možemo također zagovaraju snažnije europsko rješenje i upozoravaju da države na vanjskoj granici, poput Hrvatske, ne bi trebale same snositi teret migracijskog pritiska.
Tako se ponovno dolazi do zanimljivog paradoksa: stranke koje se u domaćoj politici vole predstavljati kao politički suprotstavljene prihvaćaju istu temeljnu pretpostavku – da se migracijska politika velikim dijelom treba voditi kroz zajednički europski okvir.
Razlika je prije svega u političkom naglasku: HDZ govori o sigurnosti i kontroli granice, dok SDP snažnije govori o solidarnosti i raspodjeli odgovornosti. I jedni i drugi slažu se s prebacivanjem velikog dijela odgovornosti i nadležnosti na institucije EU.
Financijska „solidarnost” – kada migracijska politika dobije cijenu
Jedna od najspornijih odredbi Pakta jest mehanizam takozvane europske solidarnosti, prema kojem države članice mogu sudjelovati financijski ako ne sudjeluju kroz premještanje tražitelja azila ili druge oblike pomoći.
U europskom sustavu kao referentni iznos postavljeno je 20.000 eura po premještenoj osobi, a za 2026. predviđeno je ukupno 420 milijuna eura financijskih doprinosa na razini EU-a. HDZ-ova Vlada prihvatila je taj mehanizam kao dio zajedničkog europskog sustava, iako se pritom u javnosti puno više govori o zaštiti granice nego o financijskim obvezama koje iz novog sustava proizlaze. SDP i Možemo, s druge strane, također podržava načelo europske solidarnosti i ravnomjernije podjele odgovornosti među državama članicama, pa se ni ovdje ne vidi temeljno protivljenje samom modelu. Tako dolazimo do pitanja: ako se HDZ i SDP razlikuju prvenstveno u retorici, a obje stranke prihvaćaju europski sustav u kojem se migracijski teret dijeli i financijski, koliko je onda stvarna razlika između njihovih politika?
