Hrvatska mirno diše u zavjetrini, bavi se stadionima i smećem
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 30 Rujan 2026 17:11
Bablje ljeto trajat će do djeda Mraza, kako sada stvari stoje, ljudi ostali kratkih rukava. Uskoro ni to ne će biti važno, umjetna se inteligencija otrgnula nadzoru, sada je u fazi tinejdžerske pobune, ali već pokazuje crte zrelosti i ozbiljno želi zamijeniti čovječanstvo na ovom lijepom planetu s uglavnom blesavim, navodno inteligentnim ljudima, koji samo gledaju kako bi koga gađali, što bi sve mogli razoriti
i kamo proširiti teritorij. Ratovati, od zore do mraka, i po mraku. Jesmo li pomalo zašli u mračno doba, hoće li biti rata, velikoga rata, posljednjega rata? „Vi ste ljudi idioti”, kaže Mak, a Tor se slaže. „Ja ne ubijam ni miševe”, veli Mak, „a nekmoli mačke.” „Lako tebi”, velim, „samo čekaš se da se vratim iz dućana s mačjom hranom, parazitu jedan.”
Tako mi razgovaramo, dok gledamo utakmicu s Češkom. Mak je čitao češki roman za djecu, klasik Nepobjedivi Kesizupci i jako se zabrinuo za rezultat u Pragu, sve dok budući predsjednik HNS-a nije dao prvi gol. „E da, životinje“ velim ja, Nepobjedivi Kesizupci Eduarda Bassa nogometna su obitelj iz dvadesetih prošloga stoljeća, kada su Česi bili jaki, zatim su upali u Čehoslovačku, a Hrvati u Jugoslaviju. Sada su druga vremena, Česi opet igraju za Češku, a Hrvati za Hrvatsku.
Rezultat je, znači, dobar, u našu korist. Sada još samo moramo pobijediti Španjolsku i Englesku, ali to je mačji kašalj. „Zašto vi ljudi kažete mačji kašalj? Ja nikada ne kašljem“, mrmlja Mak i prelistava novine, u kojima je glavna vijest Dinamov stadion. Pokazuje meni tehnološkom idiotu slike na zaslonu mobitela, na kojima su prikazani svi dospjeli projekti novoga stadiona. Zaključujemo da su među najboljima oni koji nisu ušli ni u prvih pet, jedan mi se posebno sviđa, ali i taj je dični žiri bacio u koš, a onaj najgori proglasio najboljim. I tko su ti ljudi u žiriju uopće? Gdje su bili najbolji naši arhitekti, da ne spominjem samo Andriju Mutnjakovića? Ha? Pa je ispalo kako je ispalo, a ispalo je tako da su ispali najbolji stručnjaci, oni drugi izabrali što su izabrali i sada imamo što imamo. I još se pozivaju na Turinu, blagi Bože.
Ali ne će tako ostati, braćo Bad Plavi Boysi, na noge, na noge, hrabreni junaci, koplja se hvataj, na konja baci (posuđujem iz budnice Frankopanke), ne će raditi budale od nas.
No dobro, to jest nije dobro. Tribine su malo razmaknute, ali šajseri tvrde da je to poradi prirodne ventilacije. Na nekim mjestima curit će po navijačima i kiša, ali ta su mjesta namijenjena sirotinji, ulaznice jeftinije. Glede propuha idejni je Stadion Maksimirprojekt idealan, jer spaja hrvatsku fobiju od propuha s novim rješenjima, a znate da se stranci koji dođu živjeti u Hrvatsku čude tom fenomenu, koji je, znači, autohton, naš, pa čemu onda primjedbe na te rupe kroz koje puše vjetar, doduše ne s Dinare, nego iz Maksimira i s drugih strana. Tako ćemo dobiti naš stadion, kakvoga nigdje na svijetu nema. Jer su svi ostali kreteni.
Dosta o nogometu i stadionima, ali je frapantno da se mi bavimo bedastoćama, dok se svijet okreće naglavce i više ne vrijede stara pravila, to jest vrijede prastara, prije pojave međunarodnoga prava i sličnih radosti, te se vraćamo u kameno doba, kako je uostalom Neron i predvidio. Tako smo u New Yorku vidjeli Opću skupštinu Razjedinjenih naroda, na kojoj su govorili najplemenitiji primjerci ljudske vrste, recimo Vučić i Netanyahu, a Putin ostao doma, da ga ne uhite. Nisu ni Netanyahua, iako se newyorški gradonačelnik Mamdani busio da će ga hapsiti, ali ne da Trump svoga liblinga, ni pomisliti. Pa je tako Bibi nastupio uživo i uživao, a Abas nije dobio vizu (jest iranska delegacija). Došlo je, međutim, do manje pometnje, pa iz dvorane izašlo sedamdeset i sedam država, što je malo, budući da ih je u UN 193, pa i Hrvatska, koja je ostala sjediti na ušima. A dolje na ulici prosvjednici protiv američke vojne pomoći Izraelu, pod vodstvom Susan Sarandon, koja se više ne će previše nasnimati, jer znamo tko vlada Hollywoodom, ali bilo je i Židova kojima se Bibi i ratovi uopće ne sviđaju.
Publici se nastojao dopasti srbijanski Vučić, verbalnom za sada agresijom na Hrvatsku, koja se po njemu vraća u „nacističku prošlost“, ali ga nisu shvatili ozbiljno, znaju ga već, a Plenković podsjetio na pravu agresiju devedesetih. Dvorana je ionako bila poluprazna, jerbo ju je izraelska delegacija naupustila kada se za govornicom pojavio Erdogan. Puna je dvorana bila kada je govorio Trump, delikatno najavio da će uništiti Iran. Ne, znači, režim, nego Iran u cijelosti, što je najava ratnoga zločina. Jedini iz Europe koji je pokazao zube bijaše Macron, a Francuska je u Vijeću sigurnosti, što joj daje težinu. Tko je još u Vijeću sigurnosti, već upitnom? Kina, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i naravno SAD. Petorica veličanstvenih, od kojih dvije države upravo u vrijeme zasjedanja UN vode ratove, Rusija provodi specijalnu agresiju i razara Ukrajinu, prijeti Europi u cjelini, SAD udara po Iranu, ne još punom snagom, ali obećanja postoje, uz to unje zarazio cijeli Bliski istok. To su, znači, jamci sigurnosti u svijetu. A svi se oni nastoje prišmajhlati Kini, pa nije čudo da je Trump pozvao Xija u Ameriku baš u vrijeme zasjedanja Opće skupštine – oba su pala na ispitu tzv. superinteligencije i dobrano se uplašili, pa dogovorili nešto kao crveni telefon između Washingtona i Pekinga, a uz to je Trump pokazao Kinezu Bijelu kuću u kojoj nema Bidenova portreta, samo kemijska olovka. A za Međunarodni sud pravde nitko više ne haje, premda ga je navodno osnovalo baš Vijeće sigurnosti. Je li?
Tako je kako je. Hrvatska mirno diše u zavjetrini, bavi se stadionima i smećem. I može joj biti, jer ima mirne i dobre susjede, osobito istočne, priređuje stočne sajmove i festivale, poziva srbijanske pjevače da ju malo razvesele, snima Svadbe i sve je u redu. U Beogradu tiskaju knjižicu o najboljim književnom djelima na srpskohrvatskom u nekoliko stoljeća (recimo Gundulićev Osman itd.). Dotle se u Hrvatskoj Srbi prisjećaju svojih znamenitih, pa proizlazi da bez njih ne bi bilo hrvatske kulture i znanosti (čast Tesli). A budući da u Hrvatskoj imamo i ostalih manjina, hoćete li da vam nabrojim Slovake, Čehe, Austrijance, Nijemce, Talijane, Židove itd. koji su isto tako zadužili hrvatsku kulturu? Potražite sami. O jeziku, spominjem za sada Šuleka, bez kojega bi hrvatski bio vrlo siromašan. Pa zašto baš Srbi? Hoće reći, između ostaloga, da su na sceni od egipatskih piramida do danas. U stvari od Adama i Eve. „Sada pretjeruješ“, reče Mak, a ja njemu: „Ne, čitaj Bibliju. Kada je Bog stvorio Adama, taj mu reče: „Bre, dragi Bože, daj mi napravi Evu, da stvorimo nebeski narod.“ I tako dalje. A što možemo. Ma da, možemo se bolje naoružati, nema druge. Bili smo i puno, puno slabije naoružani, pa pobijedili, a gdje ne bi sada.
Rujan na izmaku, vrijeme kada se na sve strane prisjećamo srpske agresije. I srpskih logora za zarobljene hrvatske branitelje i civile. I prvih hrvatskih uspjeha, još omanjih, ali nadonosnih. I branitelja koji su „nestali“. Nisu nestali, zna se gdje su njihovi zemni ostatci, ali vlada zakon šutnje. Pa ne mislite valjda da će Beograd dati dokumente, pa nisu blesavi. I još samo nešto: na obljetnicama se u pravilu govori da su naši junaci „dali živote“. Ne, nisu dali, životi su im oduzeti.
HRT in fine
Novi glavni ravnatelj HRT-a bit će izabran u ovom tjednu, možda već jest dok ovo pišem. Bilo je do sada bezbroj glavnih, dobrih, loših i svakakvih, a tko je bio prvi pitajte superinteligenciju.
Ono što mene zanima jest HTV, komercijalne televizije uglavnom ne gledam. Još sam k tomu i linearan. A na HTV-u me zanima najviše dramski program. Eto, čitam u prilogu dnevnoga lista o programu za nastupajuću sezonu: sve neke hrtameričke, engleske itd. serije, ne vidim hrvatsku, ne snima se. Više čak ni telenovelu iliti sapunicu ne snimaju. Ne će pa ne će. Snimaju doduše igrano-dokumentarne, ali to je drugi par rukava, nisu uopće loše, sada najavljuju Dioklecijana, koji je zadužio hrvatsku kulturu, povijest i povijest kršćanstva. Hrvate nije ubijao, jer još nisu bili došli, pametni dečki i cure, visili na Visli.
Igrana je dramska nizanka, velim, nešto drugo. Hrvatska nizanka iliti serija, koje nema, jer navodno nemamo scenariste, ni redatelje, ni glumce, ni glumice, kažu na HTV-u. Navodno. Da vas podsjetim samo na dva projekta, koji sjede u ladicama dičnih urednika, i to već skoro dva desetljeća. Znači prije rečenih desetljeća bijahu na stolu Grička vještica i moji Kolarovi. Nikada snimljeni. Tada je urednica Dramskog bila gospođa koja je znala čitati, sada već pokojna, i vidjela potencijal i Zagorke i mojega projekta, odnosno scenarija za prvih trinaest epizoda (od trideset predviđenih). Imala je ona i dramaturge: jedan je bio Dubravko Jelačić Bužimski, i on je napisao vrlo pozitivnu recenziju. Drugi je bio srpski pisac iz Hrvatske, koji nije ništa napisao, da ne ostanu tragovi, ali je potiho radio protiv projekta. I na kraju trijumfirao. Pišem to da vam bude jasnije što se događalo i događa, jer vam nitko drugi to ne govori. I da u samostalnoj Hrvatskoj imam krivo prezime. Znaju oni tko je bio među prvom desetoricom u projektu suverene Hrvatske, a znaju i tko im je pomrsio račune 1990. Nikada mi to nisu oprostili.
Kaos u Zagrebu?
U ponedjeljak, prije no što šaljem u svijet moje Hrvatske kronike, svi mediji vrište o kaosu u Zagrebu. A kada, molim vas, zadnjih godina Zagreb nije bio u kaosu? Topla voda.
