Šarić: Kristina Jozinović i Alija Sirotanović
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 02 Listopad 2026 13:09
Novi Alija danas je Kristina Jozinović, na zagrebačkim prugama usamljena vozačica tramvaja koja je sretna, zadovoljna, podržava vlast i ne traži ništa više zauzvrat osim plaće koju ima. Od Senfa može tek zatražiti bolji tramvaj, kao Alija nekada lopatu.
Povijest se često ponavlja. Ne doslovno, uvijek postoje razlike, važan je kontekst i, naravno, novi akteri mijenjaju one mrtve. Jedino što je konzistentno je ljudska narav. Kao povjesničaru počnu mi se kolutati oči kada čujem kako netko, pogotovo povjesničar, sadašnjost tumači govoreći da je nešto potpuno isto kao 1918., 1941. ili 1990., a pritom donosi i sudove „što bi bilo da nije bilo“, tako se pretvarajući u astrologa na lokalnim televizijama oko ponoći; no ona latinska „Historia magistra vitae est“ doista jest relevantna i uvijek će biti. Legitimno je povlačiti povijesne paralele, odnosno tražiti u prošlosti poučne priče i tako prepoznavati izazove i podvale u sadašnjosti. Jedna takva podvala je Kristina Jozinović. Ona ima “pretka” slične sudbine iz sredine prošlog stoljeća, ali koji je umjesto tramvajskom ručicom rukovao lopatom.
Situacija oko štrajka u Zagrebu 2026. i jedna komunistička predstava u bosanskohercegovačkom rudniku iz 1949. imaju isti obrazac, slične naručitelje i gotovo identičnu propagandu. Naravno, nije sve isto, što smo i utvrdili da ne može biti, ali toliko je sličnosti i podudarnosti da možemo izvući pouku te se tako još jednom zahvaliti povijesti na ulozi koju obavlja u našim životima.
Djeca komunizma djeluju slično ili identično poput svojih predaka
Imamo dvije vlasti: ekstremno lijevu zagrebačku s uzorima u onoj prošloj – jugoslavenskoj i komunističkoj. Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević i njegova sljedba oduševljavaju se s partizanima i vremenima kada su „svi radili“, „svi išli na more“, „svi sve imali“ i bili „slobodni“ od fašizma. Stoga nije neobično da djeca komunizma djeluju slično ili identično poput svojih predaka.
Potom, imamo jednog malog čovjeka kojeg se uzdiže iz mase; narodni heroj, ali ne ratni, već mirnodopski – radnik. Godine Gospodnje 1949. komunistički je režim iskoristio Aliju Sirotanovića za propagandne svrhe u cilju prikazivanja nove države kao jake, samostalne, industrijske i pune snažnih i odlučnih radnika koji NOB nastavljaju lopatom umjesto puškom, gradeći idealno, besklasno i ravnopravno društvo.
Alija Sirotanović bio je i ostao maskota jugoslavenskog komunizma
Alija je postao udarnik, srušio je rekord u iskopavanju ugljena ubrzo nakon razlaza sa Staljinom čiji je podanik držao raniji rekord. Zanimljivo, zar ne?
Tito je Aliju upitao što želi za nagradu, a on je navodno kazao – veću lopatu. Što je drugo mogao tražiti? Veću plaću, pravo glasa, slobodu govora, Rolls Royce ili Galeba? Tražio je upravo ono što je od njega režim i očekivao – poslušnost, zadovoljstvo vlašću i u tome biti uzor drugima.
Dobio je i brojna državna priznanja, među njima Orden junaka socijalističkog rada, a jedno je vrijeme bio i u Skupštini SFRJ. Njegov lik pojavio se i na novčanici od 20.000 jugoslavenskih dinara iz 1987. godine. Međutim, sve je to bila samo fasada. U politici nije uspio, odnosno bio je i ostao samo maskota jugoslavenskog komunizma.
Arif Heralić
Aliju Sirotanovića mnogi često miješaju s jednim nesretnim radnikom iz socijalističkog raja zvanog Jugoslavija. Riječ je o Arifu Heraliću. Vlast ga je nasmijanog u radnoj opremi stavila na novčanicu od 1000 dinara iz 1955. godine te 10 dinara iz 1966. godine. Postao je simbol napretka i blagostanja. Ali samo simbol. U stvarnosti je bio kronični alkoholičar te je život proveo u siromaštvu.
O pokušaju da ostvari novčanu naknadu za korištenje njegovog lika na novčanici snimljen je film „Devalvacija jednog osmijeha” iz 1967., u režiji Vojdraga Berčića. Nakon premijere filma koji sugerira da je radnik iskorišten i prevaren, uradak se u “slobodi” ostvarenoj 1945. više nikad nije prikazao, a TV Zagreb je emitiranje nazvao „programsko-političkom greškom“. Urednik je očekivano dao ostavku. U konačnici, Arif je umro u bijedi u rodnoj Zenici 1971. godine, u potpunoj suprotnosti s onime što je prikazivala novčanica.
To su ta “dobra stara vremena” kada je društveni interes navodno bio iznad privatnog, kako stranka Možemo u svom političkom programu između redaka opisuje Jugoslaviju nasuprot kapitalističkoj Hrvatskoj. Činjenica da su Tito i Partija privatizirali zemlju i živjeli kao kapitalisti je ne tema. Brozovi luksuzni automobili su simpatični, a Tuđmanov bankovni račun trebao bi nas groziti.
Kristina Jozinović – spoj Alije i Arifa
Novi Alija danas je Kristina Jozinović, na zagrebačkim prugama usamljena vozačica tramvaja koja je sretna, zadovoljna, podržava vlast i ne traži ništa više zauzvrat osim plaće koju ima. Od Senfa može tek zatražiti bolji tramvaj, kao Alija nekada lopatu.
Kao i od Alije u socijalističkom raju, tako i sada od Kristine mediji prave heroinu rada, udarnicu koja je tu da služi građanima i izgradnji nekog novog raja, koji se postiže odrastom u današnjem kontekstu, a odvest će nas do situacije kada nećemo imati ništa, a biti ćemo sretni. Pritom ćemo i spasiti planet od kravljih plinskih izlučevina i viška djece.
Jozinović je zapravo spoj i Alije i Arifa u njihovim najboljim trenucima. Ona je i udarnik i slika nasmijanog radnika. Za razliku od Arifa, mogla bi kapitalizirati svoju popularnost. Ipak živimo u slobodi, kakvoj-takvoj, gdje postoje prava i osobne slobode pojedinca. Mediji su na raspolaganju za marketing, a s obzirom na to da je žena i simpatizerka Možemo, k tome i crvenokosa, nagrada Zagrepčanka godine je na dohvat ruke. Kada bi Zagreb ima svoju valutu, a gotovo sigurno bi to bio dinar, osvanuo bi i njezin lik na novčanici.
Režimske lutke
Zaokružimo priču s latinskom izrekom o povijesti s početka ovog teksta. Kao i u socijalističkom raju, tako i danas vlast u kombinaciji sa sebi sklonim medijima od malog čovjeka preko noći može napraviti političku maskotu za propagandu masama.
U ZET-u i Holdingu je odlično, kao i u bosanskohercegovačkim rudnicima prije sedamdesetak godina. Vlast sve čini za radnike, stoga nema potrebe za štrajkovima. Komunist štrajka i opstruira rad do dolaska na vlast. Nakon toga ne smije biti problema, već radnik može samo zamoliti za bolji alat kako bi učinkovitije i više radio.
Današnji komunisti su aktivisti, zelena ljevica ili socijaldemokrati. Antifašisti! U praksi nisu ništa različitiji od onih koji sirotom Arifu nisu željeli dati naknadu za sjajan manekenski posao. Vjerujem da će Kristina biti uspješnija od Alije, a gotovo sam siguran da neće završiti kao Arif. Ipak živimo u nekim boljim vremenima gdje smijemo štrajkati i tražiti povišicu umjesto veće lopate te unovčiti svoju petominutnu slavu. Nadam se da će Jozinović dobro naplatiti svoju ulogu režimske lutke, ako ne od vlasti onda uz pomoć slobodnog tržišta.
Alija je završio u politici, ali bez prava glasa. Smatram i da Senf i Teo Celakoski neće samo tako dati jednoj heroini rada poluge moći. Nisu ni njihovi idoli kojima pale kresove “udarnicima” davali moć, samo bolju lopatu. U najboljem slučaju.
