Dobili smo što smo tražili. Rugali smo se poniznosti. Dobili smo poniženje.
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 05 Listopad 2026 13:05
Daliću se godinama rugalo zbog njegove poniznosti: Boga, krunice, zahvalnosti, domoljublja, jezika koji nije bio jezik salonske Hrvatske. Kao da su poniznost i samopouzdanje proturječni. A bilo je upravo obratno. Dalićeva je Hrvatska bila ponizna, ali se nije dala poniziti. Bila je svjesna svojih granica i istodobno uvjerena da ih može prekoračiti.
Dalićeva je Hrvatska bila ponizna, ali se nije dala poniziti. Bila je svjesna svojih granica i istodobno uvjerena da ih može prekoračiti
U srpnju sam napisao da će Slaven Bilić postati izbornik upravo zato što je kao trener ostavio skroman trag. Nazvao sam ga "neuspjehom prvaka": čovjekom čiji manjak velikih trenerskih uspjeha, paradoksalno, nije diskvalifikacija nego kvalifikacija za sustav kojem više nije najvažnije pobjeđivati. Volio bih da sam pogriješio. Nisam.
Hrvatska je u četiri dana izgubila od Španjolske 4:1 i od Engleske 7:0. Ovaj drugi rezultat najteži je poraz hrvatske reprezentacije u njezinoj povijesti. Ali ono što me zanima nije sedam golova. Sport poznaje katastrofe. Problem počinje kada rezultat prestane biti iznimka i postane metafora: kada počne govoriti ne samo o onome što se dogodilo na terenu nego i o kriterijima prema kojima su birani ljudi, određivani prioriteti i raspoređivana moć.
U onoj sam kolumni pisao o poniznosti i poniženju. Ta se dva pojma u Hrvatskoj sustavno brkaju. Daliću se godinama rugalo zbog njegove poniznosti: Boga, krunice, zahvalnosti, domoljublja, jezika koji nije bio jezik salonske Hrvatske. Kao da su poniznost i samopouzdanje proturječni. A bilo je upravo obratno. Dalićeva je Hrvatska bila ponizna, ali se nije dala poniziti. Bila je svjesna svojih granica i istodobno uvjerena da ih može prekoračiti. Nije se bojala vlastite veličine. To je možda bilo njezino najvažnije svojstvo.
Jer hrvatska reprezentacija nikada nije bila samo nogometna momčad. Nastala je istodobno s državom i postala jedan od njezinih najsnažnijih simbola. U zemlji u kojoj institucije češće razdvajaju nego okupljaju, reprezentacija je proizvodila ono čega nam kronično nedostaje: zajedništvo i samopouzdanje. Dalićeva generacija, s dvije medalje sa svjetskih prvenstava i srebrom Lige nacija, tome je dodala nešto za dio kulturnog i medijskog establishmenta gotovo nepristojno: nije se zbog toga ispričavala. Zato sam u srpnju napisao da problem nije samo izbor izbornika. Reprezentaciju je trebalo "normalizirati": skinuti joj simboličku težinu, vratiti je u granice sportskog proizvoda, iz prostora identiteta premjestiti u prostor industrije. Nema medalje, nema dočeka; nema dočeka, nema nacionalnog zanosa; nema zanosa, nema ni neugodnog pitanja zašto jedna nogometna momčad proizvodi više zajedništva od gotovo svih državnih institucija zajedno.
U onoj sam kolumni tu logiku namjerno doveo do karikature: nema uspjeha, nema dočeka; nema dočeka, nema Thompsona; nema Thompsona – nema problema. Danas ta rečenica zvuči manje kao šala.
A iza ideologije, kao obično, dolazi ekonomija. Hrvatski nogomet golema je trgovina igračima, u poslovično suspektnom svijetu transfernog tržišta, a reprezentacija njegov najskuplji izlog. Nastup za Hrvatsku mijenja tržišnu vrijednost igrača, otvara ligu više, podiže cijenu ugovora i transfera. Zato pitanje tko upravlja reprezentacijom nikada nije samo pitanje hoće li se igrati 4-3-3. To je pitanje moći. Trgovina je ultima ratio svega oko nogometa.
Dugo se hrvatski nogomet prikazivao kao rat Zagreba i Splita. Mnogo je zanimljiviji trenutak kada dva centra shvate da se više isplati podijeliti utjecaj nego ratovati. Za to nije potrebna nikakva zavjera; dovoljna je podudarnost interesa. Reprezentacija svima vrijedi više kao zajednički izlog nego kao tuđe bojno polje.
U toj konstrukciji Bilić je gotovo idealna figura: splitski simbol, Zagrebu prihvatljiv, medijski simpatičan, društveno prepoznatljiv, a bez autoriteta rezultata koji bi mu omogućio da postane veći od sustava koji ga je izabrao. Nakon gotovo dva desetljeća trenerske karijere bez osvojenog trofeja naslijedio je čovjeka s dvije svjetske medalje i finalom Lige nacija. Stručni kriterij time nije nestao. Samo je prestao biti vrhovni.
A kada rezultat više nije vrhovni kriterij, ne treba se čuditi rezultatu. Još je 2008. Bilićeva Hrvatska u Beču protiv Turske pokazala ono o čemu sam pisao ljetos. U trenutku najvećeg pritiska nije je svladao protivnik nego vlastiti strah. Robert Kovač kamerama je tada ostavio vulgarnu, ali savršeno preciznu dijagnozu: "Svi ste se usrali."
Dalićeva je najveća revolucija bila upravo u tome što Hrvatska više nije bila momčad koja unaprijed očekuje nesreću. Protiv Brazila nekoliko minuta prije kraja produžetka gubila je 1:0 i još vjerovala da utakmica nije završena. To nije taktika. To je antropologija pobjednika. Jedna Hrvatska očekuje nesreću i traži amajliju; druga zna da može izgubiti, ali odbija živjeti kao gubitnik. Zato 7:0 nije zanimljivo samo kao sportska katastrofa. Zanimljivo je kao povratak mentaliteta i kao račun sustava koji je ponovno odlučio da su upravljivost, ravnoteža interesa i prihvatljivost važniji od autonomije koju stvara uspjeh.
Englezi nas nisu samo pobijedili. Ponizili su nas.
U tome ima gotovo nepristojne simbolike. Godinama se ismijavala Dalićeva poniznost, a čim smo se riješili čovjeka koji ju je propovijedao dobili smo poniženje kakvo hrvatska reprezentacija nikada prije nije doživjela. Ne tvrdim da je itko želio sedam engleskih golova. To bi bila infantilna teorija zavjere. Tvrdim nešto ozbiljnije: društveni sustavi ne moraju željeti vlastiti neuspjeh da bi ga proizveli. Dovoljno je da kriterij uspjeha podrede drugim interesima. Kada se stručnost podredi upravljivosti, a ambicija prihvatljivosti, poraz više nije plan. Postaje posljedica.
U srpnju sam završio tvrdnjom da je cilj "neuspjeh prvaka". Tri mjeseca poslije treba je samo precizirati. Cilj nije bio 0:7. Cilj je bila normalizacija: reprezentacija manje sposobna proizvoditi zajedništvo, manje sposobna stvarati samopouzdanje, manje sposobna postati veća od onih koji njome upravljaju.
Dobili smo što smo tražili. Rugali smo se poniznosti. Dobili smo poniženje. Sedam komada samo je njegova krajnje nenormalna mjera.
