Europa je nekad bila ponosni imperij, danas je ruina kojoj se svi rugaju
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 11 Listopad 2026 18:04
Vijest da Francusku već tjedan dana potresaju prosvjedi učenika, koji su poprimili nasilni karakter sveopće pobune protiv vlasti, nije više ni vijest za naslovnice. Ako probate “izguglati” nešto o tome, zadnje su vijesti uglavnom stare dva dana, tako da ćete steći dojam kako se stvar okončala nakon što je francuska vlada ponudila ustupke, premda su se u stvarnosti prosvjedi nastavili jednakim intenzitetom.
Piše to Borislav Ristić za Večernji list.
Privid mira
No, nikoga više ne čudi ni nasilje na ulicama europskih gradova, ni cenzura koja pokušava održati privid mira. Jučer London, danas Pariz, sutra Berlin? Koga više briga? Činjenica je kako zapadna Europa sve više tone u stanje permanentnog građanskog rata, na koji europski političari jednostavno nemaju odgovor. To su ionako ljudi koji su rasli pod staklenim zvonom, koji nikada nisu imali kontakt s ulicom.
Pogledajte samo Macrona, čovjeka koji je umislio da je novi Napoleon ili bar De Gaulle. Svi koji su išli s njim u školu tvrde kako je još tada bio čudak, ni po čemu poseban, osim po tome što nije učestovao u dječačkim marifetlucima pod velikim odmorom. Nije ni čudo da se potom oženio za učiteljicu. I što je onda čudno što jedan takav, dok mu kuća gori, želi predvoditi europski rat protiv Rusije i osvajati Moskvu?
A to što kuća gori, kako smo mogli vidjeti na društvenim mrežama ali ne i u medijima, dobrim je dijelom rezultat imigrantske politike, koju europski političari favoriziraju kako bi udovoljili svojim financijskim patronima iz velikih korporacija, koje žele jeftinu radnu snagu. Kada stvar jednom zbog toga krene po zlu, korporacije će otići, političari će grickati svoje masne mirovine, a posljedice će snositi obični ljudi.
Ali, kamo sreće da je liberalna imigrantska politika najveća nevolja koja će snaći Europu.
Europska politika ne rješava stvari kod kuće
Kažu kako nevolja nikad ne ide sama zato što se stvarni problemi lakše gurnu pod tepih ako se izmisle još veći problemi. Tako i europski politika ne rješava stvari kod kuće, ali će, eto, riješiti rat u Ukrajini i vratiti Ruse u njihovu stepu. Zato i svjedočimo tome da je rat u Ukrajini i dalje glavna briga europskih političara i njihovih medija.
Možda će netko pomisliti kako europski lideri znaju što rade sa svojom politikom prema Ukrajini i Rusiji? Znaju samo u jednom smislu, a to je da militarizacijom europskog društva – ako takvo što uopće postoji – djelotvorno skreću pažnju s gorućih domaćih problema.
Ne znaju riješiti inflaciju, nemaju odgovor na imigrantsku krizu, ali znaju kako im ti odgovori i ne trebaju sve dok imaju izliku i održavaju živim strah od Rusa koji dolaze…
Problem je što će ta izlika jednom doći na naplatu, a onda više neće vrijediti izlike. U svom sljepilu i očaju, gurnut će nas na kraju u direktni sukob s najvećom nuklearnom silom na svijetu. Europa nema vojsku, vojni hangari su prazni, nema nacionalno jedinstvo koje bi nadahnulo ljude da izdrže ratne tegobe. Naprotiv, ima razjedinjenost, nasilne pobune i tinjajući građanski rat. S tim se ne ide pred Cezara.
Američki diplomat Keith Kellogg jednom je taj europski militarizam zgodno nazvao “militarizmom bez vojske”. Europa je nekad bila ponosni imperij, čija je moć sezala daleko. Danas je ruina kojoj se svi rugaju i dižu ruke od nje. Imperiji ne nestaju u ratovima, već zbog gordosti. Gordosti koja ne želi pogledati istini u oči, već se drži svojih iluzija o “staroj slavi”. Baš onako kako je Neron svirao liru dok je gorio Rim.
