Marijačić: Bez poglavnika Pavelića koji je podigao na noge cijelu državu radi operacije spašavanja ta djeca ne bi bila spašena
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 13 Listopad 2026 13:00
U pokušaju da ospori činjenicu da su Pavelić i vlasti NDH spasili djecu poraženih partizana na Kozari, povjesničarka i bivša jasenovačka kustosica Nataša Mataušić u Jutarnjem listu pita se od koga su to ustaše spašavali djecu.
Naravno, nije teško odgovoriti na to pitanje. Spašavali su ih od gladi, bolesti i zime, iz kozaračkih šuma gdje su lutala, a gdje su ostala nakon što su im poraženi roditelji stradali ili bili zarobljeni, a djeca bolesna, izgladnjela, ostavljena i prepuštena sebi.
Kako bi izbjegla odgovor na takvo pitanje koje je sama postavila, ona navodi da je djecu trebalo spašavati iz logora. Dakle, ne priznaje činjenicu da su samim dovođenjem iz šuma u sabirne centre ili prihvatilišta djeca već bila spašena.
Ističe kako činjenica da je u sabirnome centru u Sisku umrlo više od tisuću djece, odnosno svako šesto dijete, govori o nehumanim uvjetima i nedostatku skrbi. Prešućuje, međutim, da su mnoga djeca prije no što su dovedena već bila u takvoj fazi bolesti i izgladnjelosti da im nije bilo spasa, a prešućuje i da djeca nisu nasilno odvajana od majki, a za što, zna i Mataušić, postoji i dokumentacija. I umjesto da zahvali Paveliću i sustavu vlasti NDH što je spasio više od pet tisuća djece samo u Sisku od sigurne smrti, ona mu kao smrtni grijeh pripisuje što nije uspio spasiti preostalih tisuću i nešto. Ni danas medicina nije svemoćna, a kamoli tada.
Povjesničarka Mataušić u članku ne tvrdi da su djeca ubijana, kao što je nekad tvrdila. Prije nekoliko godina na tribini u Osijeku javno je priznala da djecu nitko nije ubijao, odnosno da nema dokaza za to, a to je veliki korak u demontaži tog mita.
Vidi se da je oprezna u zaključcima i da sebi više ne dopušta apsolutnu jugokomunističku indoktrinaciju, ali i dalje izbjegava priznati, izbjegava i sama zaključiti ono što je nedvojbeno čak iz i onih selektivnih činjenica koje je sama iznijela, a to je da bez poglavnika Pavelića koji je podigao na noge cijelu državu radi operacije spašavanja ta djeca ne bi bila spašena. Bez vlasti ništa ne bi mogli ni Alojzije Stepinac ni Diana Budisavljević, ne bi se mogli ni približiti prihvatilištima. Bez vlasti djeca ne bi bila smještena prvo u sabirne centre, a odatle mnoga od njih u hrvatske obitelji i sirotišta gdje su sestre milosrdnice o njima skrbile. Uostalom i elementarna logika na to upućuje jer da su ustaše htjeli nauditi toj djeci, mogli su ništa ne poduzimati, mogli su ih jednostavno ostaviti i prepustiti strašnoj sudbini u šumi, a da su bili takvi psihopati kakvima ih i danas pokušavaju prikazati četnički propagandisti, mogli su djecu likvidirati već u šumi.
U svakome slučaju i članak Nataše Mataušić raskrinkava sadističke laži poremećenog redatelja Lordana Zafranovića u filmu o djeci Kozare koji je napravio za potrebe velikosrpske propagande.
