Laže li Leon Lučev ili 'samo' ne govori istinu?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 26 Listopad 2026 16:09
Ivan Hrstić na Facebooku kritizirao je izjave Leona Lučeva iz emisije „Nedjeljom u 2” o filmu Lordana Zafranovića „Zlatni rez 42: Djeca Kozare”. U komentaru osporava glumčevo viđenje filma te problematizira njegovo financiranje i politički kontekst prikazivanja na FEST-u.
Urednička napomena
U nastavku prenosimo autorski komentar Ivana Hrstića u cijelosti. Lučeve citate potvrđuje HRT-ov izvještaj iz emisije. Točan naziv ranijeg Zafranovićeva filma jest „Okupacija u 26 slika”, a ne „25”, kako stoji u izvorniku.
Prema redateljevoj izjavi, Republika Srpska osigurala je gotovo trećinu sredstava za „Zlatni rez 42”; to nije potvrda da je Milorad Dodik osobno odobrio točno trećinu. Potvrđena je Porfirijeva javna podrška projektu i poziv donatorima, ali ne i njegova osobna uplata.
Razlozi festivalskih odluka koje autor navodi te tvrdnje o svjesnom laganju, političkim motivima financiranja i namjeri opravdavanja ili poticanja zločina nisu neovisno potvrđeni. Riječ je o autorovim optužbama i interpretacijama, a ne o činjenicama koje je utvrdilo uredništvo.
Komentar Ivana Hrstića
LAŽE LI LEON LUČEV ILI “SAMO” NE GOVORI ISTINU? – Neću još reći da Leon Lučev laže, ali svakako ne govori istinu. Njemu je, kao i Reneu Bitorajcu, jedino krivo što je film prikazan na nedavnom FEST-u, jer im srbijanski kolege zvocaju da su se TIME stavili u službu Vučića, odnosno njegove predizborne kampanje, ne zato što su snimili taj film:
“Ne, ne bih izašao s filmom, zato što je FEST u tom trenutku lažnjak kojega bojkotira kompletna filmska scena Srbije. Ulazimo u jednu laž. Trebalo je napraviti premijeru ili kasnije ili prije mimo toga,” veli Lučev no, potpuna je neistina da film nije od početka u službi velikosrspskih propagandista.
Zafranović je film snimao novcem srbijanskog pandana HAVC-a, koji je film odbijao sve dok nije krenuo val filmova u funkciji kampanje “srpskog sveta”.
Hodočastio je Porfiriju, koji mu je također dao novac, čovjek koji se odavna za svakoga tko bistro gleda pokazao kao četnik.
Na koncu, trećinu novca odobrio mu je osobno Milorad Dodik. Čak trećinu novca.
Ponovit ću: film mu je financirala klika kojoj je 1991. prvi refleks bio otvoriti na desetke konclogora u polukrugu 50km od Jasenovca.
Lučev je uostalom priznao – da je znao ono što danas zna o prezentaciji filma i o svemu onome što se poslije događalo, unatoč tome bi ga snimio. On, eto, voli Zafranovićeve filmove. No, lako što on smatra Zafranovićeve noćne more umjetnošću, problem je što ih on smatra ni manje ni više nego – dokumentom?!?
“Film je dokument. Mi danas koketiramo s fašizmom i taj dokument je užasno bitan da ga vide mladi ljudi i da vide kuda koketiranje s fašizmom može odvesti i preko koje granice se može prijeći. Ja ću otići, Lordan će otići, ali ovaj dokument će ostati kao zapis, oprez i opomena,” kaže Lučev, iako je notorna istina da igrani film samo po sebi nije nikakav dokument, a pogotovu to nije nijedan Zafranovićev film.
Zafranovićev film je pornografija. Pornografija nasilja. Cilj nije nikakvo pročišćenje ili prosvjetljenje, pa niti ritualno “skidanje ustaške košulje”, kako bi on rekao. Ovaj njegov film u službi je opravdanja kako zločina koje su komunisti počinili nakon rata u lažnom opravdanju da se radi o osveti, tako i za one koje su Srbi počinili 90-tih. Najgore u svemu je što će poslužiti za osvetničko senzibiliziranje dijela publike za zločine koje tek priželjkuju ponoviti.
Zafranovićeva scena u autobusu u “Okupaciji u 25 slika” zasigurno nije nikakav dokument – u najboljem slučaju je brutalna alegorija stvarnih ratnih užasa. Iako bi sasvim sigurno dobro opisivala i poslijeratne užase.
Beskrajno nizanje scena ubijanja u “Zlatnom rezu” ima autohipnotičku svrhu – nije nikakav dokument ničega.
Počevši od zlatnog “srbosjeka” koji ustaški ubojica navodno traži da mu izrade. Naime, čisto zlato, pa i dentalno zlato toliko je mekano da bi se savilo poput plastelina već pri prvom pokušaju klanja. Zafranović eto, baš tu asocijaciju stavlja u ime svojeg filma. Koji se u odbijenicama Cannesa, Berlina i Karlovyh Vary istopio poput filmskog celuloida, jer su svi shvatili kakav im je propagandistički uradak ponuđen.
“Ulazimo u laž,” da se poslužimo Lučevljevim riječima.
Bez grižnje savjesti glumiti u filmu lažnjaka koji tvrdi da je 1991. pred ustašama morao bježati iz Hrvatske te da od tada živi u izgnanstvu (a sad znamo da niti to drugo nije činjenica) možda ne govori sve, ali sasvim dovoljno o glumcu koji je na to pristao.
Kao i Bitorajac, Lučev ne govori istinu kad kaže da nije znao, jer jednostavno nije mogao ne znati. Lučev, eto, ne laže – on se samo cijeli uvukao u Zafranovićevu laž.
Autor: Ivan Hrstić / Facebook
