Sve se zna, i ništa se ne zna. Vučić odletio
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 28 Listopad 2026 17:01
Nekoliko kriza u prošlom tjednu i mnogo krizantema, te poneka anatema i pregršt tema. Inače ne volim rime, ne hhznam što mi je, valjda poradi pomicanja kazaljka, što je tako glupo da djeluje i na mene. Znači, kazaljke na uri pomaknuli su nam jedan sat unatrag, a spomenute teme vratile nas unatrag desetljećima, pa i stoljećima.
Prema svršetku godine dijele se nagrade, životne, doživotne, Nobelove, pa i ona nazvana po Saharovu, a dobio ju je Međunarodni kazneni sud (nije onaj „naš“, ad hoc s babetinom del Ponte, uvijek ponavljam da ne bude zabune). Sud koji je osudio Putina i Netanyahua za nečovječne postupke, a ta se nagrada nastavlja na Nobela dodijeljenog članici istoga suda, što sve zajedno izaziva slinav bijes jednoga dijela svijeta, osobito anonimnih komentatora.
U Hrvatskoj normalno, lijepo djeluje Revolucionarni komunistički savez, valjda legalno, uz revolucionarni Klub studenata Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, čija je predstava Upoznajte komunistu (!), u zadnji čas otkazana, šteta, neki autor dokumentaraca mogao je imati sjajan satirični materijal, prikazan uz Brešanovu dramu Nečastivi na Filozofskom fakultetu. A taj se fakultet crveni već vrlo dugo, sjećate se valjda krikova protiv Katoličkoga fakulteta i namjeravane koalicije. Isti taj fakultet na kojemu sam studirao komparativnu književnost šezdesetih godina prošloga stoljeća, u doba dubokoga komunizma, a nitko tada ondje nije propagirao revolucionarni komunizam, nitko od profesora i asistenata, a nekmoli studenata, koji su uglavnom bili tvrdi Hrvati ili ravnodušni, tek poneki u Partiji, ti su se dobro čuvali, šutjeli, vidjeli što je oko njih i da nije oportuno. Učili smo i naučili dobar hrvatski jezik, ne samo standardni, za što se brinuo Ivan Slamnig, veliki poeta, predavao nam stariju hrvatsku književnost. A sada ti idioti iz Kluba studenata (ili njihovi revolucionarni partneri, nisam siguran) izdaju i svoj časopis – na nepostojećem srpskohrvatskom jeziku, u samostalnoj nam, jedinoj i vječnoj Hrvatskoj. HRT ne talasa, ovlaš je pretrčao tu svinjariju, na ekranima nema portreta crvenih majmuna, nema Wanted, a ja bih tako rado znao tko su i kakvu to zastavu imaju, i imamo li mi Ustav il' se snima film Bilo jednom na Divljem zapadu.
Inače, pratili smo Tor, Mak, luda Luna i ja prošastih dana pripreme za izbore u Srbiji. „Kaj se oni zbilja boje da buju postali hrvatska kolonija“, pita Mak. „Ma da“, velim ozbiljno, „čak je Vučić pl. Glinski odlučno rekao: 'Beograd nikada ne će postati Biograd!'“, što je oduševilo vasceli Ćaciland i srpski svet uopšte. Ne znam je li rekao da Vrnjačka Banja nikada ne će postati Varaždinske toplice. Ali da Brixyja šalju u Hrvatsku sa srpskom verzijom, provjereno je, u koloru. Ne znam kako se to uklapa u hibridni rat, više je stripovski, pa kaj onda. Nas su fopali s izdanjima iz Gornjeg Milanovca, pa kaj onda, jesmo li se posrbili? Nismo. Sjećam se jednoga od rijetkih razgovora szna televiziji toga vremena, kada su me zabunom pozvali da govorim o stripu, a ja o jeziku u stripovima i kako nam ga kvare. Možda se tko od starijih sjeća. Ma sve je to kamilica prema ovome što se sada događa na krilima srpskoga sveta. A rezultati srbijanskih izbora, kakvi bili, rekoh sredinom prošloga tjedna, ništa ne će promijeniti, jer je i Srbija vječna, uvijek ista i tu nema pomoći, osim kada bi svijet savršeno funkcionirao i nametnuo joj visokog povjerenika, uzgred ne bi škodila i vječna demilitarizacija. Glede uvjeta Srbije za ulazak u EU, tri ključne točke: nestali, ratna odšteta, pokajanje. A glede studentarije i izbora još nešto: koga uzima središnji Dnevnik HTV-a za sugovornika (u petak ili subotu, ne sjećam se). Pa ne će valjda Budišu, nego Puhovskog, miljenika, a i logično je jer je taj lik osobito stručan u studentskim stvarima, još od Hrvatskoga proljeća.
I tako prolaze dani, a povijest stoji na mjestu, tek se malo otkopava, a čujem da se sprema javna ustanova, spomen-područje Macelj, nakon pustih godina i više.-manje privatnih inicijativa. Glede užasnih komunističkih zločina i tragova na tisuću mjesta, Hrvati sada imaju podosta pitom slogan: „Naša je osveta nezavisna hrvatska država.“
Još nešto, ali iz Domovinskoga rata: skinuta stigma sa zapovjednika Vukovara. Mile Dedaković Jastreb nije kriv ni po jednoj točki optužnice, koju mu je svojedobno natovarila na leđa tzv. Manolićeva komisija, a usput je bio tako gadno pretučen da se ni danas nije posve oporavio. A bio je snažan, zdrav čovjek kada sam ga upoznao u Vinkovcima u drugoj polovici listopada 1991., kamo se bio probio iz opkoljenoga Vukovara, da osigura pomoć i logistiku. Nisam tada znao što mu se sprema, a on je bio oprezan prema svima koji dolaze iz Zagreba, svoj sam pištolj morao predati ađutantu prije ulaska u Jastrebovu sobu. Poslije sam shvatio. Drugi put vidjeli smo se početkom proljeća 1992. u Splitu, kada sam prolazio prema jugu s dijelom Satnije hrvatskih umjetnika. Gladni i nikakvi, naoružani, zaputili se mi u restoran Sarajevo, kadli se pred vratima ustremi na mene orijaš i ne pušta. Srećom su vrata bila poluotvorena, pa me Jastreb, koji je unutra sjedio sa svojima (i on na proputovanju) ugledao i rekao orijašu: „Ovoga pusti, taj je naš“. Ali bilo nas je previše, pa smo drugdje potražili večeru.
Rezultati iz Beograda
Sve se zna, i ništa se ne zna. Vučić odletio, dobro. Što poslije njega, naoko je zagonetno. Pa i nije. Navodno tzv. studentarija ne želi Aco Vučiću Europsku uniju, radije bi valjda u Eurusku uniju. Glede Hrvatske nije se još izjasnila, i ne će, ne treba, kontinuitet je predvidljiv. Klasika.
Šetnica akademika
U Starom Gradu na Hvaru otvorena Šetnica akademika. Doista fascinantan podatak o 27 akademika rođenih na Hvaru ili u obiteljima porijeklom s Hvara. A moguće razloge objasnio akademik Kuzma Kovačić, u razgovoru koji se rijetko viđa u našim tiskovinama. Čovjek mudar, odan vjeri i domovini, najbolji u svojoj umjetnosti.
Sa Šetnicom, odnosno HAZU u svezi, došao sam na pakosnu ideju da krivotvorim svoj rodni list. Umjesto Zagreba napišem Hvar. Možda upali.
Jedna molba
Znam da se ne će dogoditi, ali uvijek ima nade. Naime, visoko cijenim i poštujem gospođe i gospodu koji komentiraju moje kolumne. Ipak, bilo bi vrlo lijepo, pristojno i moralno da se komentatori potpišu (pravim) imenom i prezimenom. Ako mogu ja, mogu i oni. Pa borili smo se za slobodu govora, je li… Inače, čujem da će početkom iduće godine biti proglašen Dan slobode govora, naime 28. veljače 1989., kada smo desetorica nas prekinuli hrvatsku šutnju. Zauvijek. I zato kažem, govorite slobodno, pišite slobodno, potpišite se imenom i prezimenom, nitko vas ne će uhapsiti ni uhititi.
