Europa je postala jedna od glavnih poluga za održavanje američke unipolarnosti
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 08 Studeni 2026 15:04
Francuska, Belgija, Italija, Španjolska, Poljska, Njemačka… Uznemirujuće slike koje dolaze iz nekih od ključnih država Europske unije, slike su Europe jučer, danas i sutra. Jer, sva je prilika kako se ta slika neće mijenjati ni ubuduće.
No, bilo bi lijepo kada bi sve to ostalo samo na tim slikama. Sva je prilika, međutim, da su te slike samo površinski odraz dubljih kretanja, pod kojima Europa kakvu znamo izvjesno neće izdržati. Piše Borislav Ristić za Večernji list.
Znamo kako je Europa jedna divna ideja, koju je zamislila poslijeratna generacija europskih političara, riješenih da u Europi nikad više ne bude rata. Ideje mogu biti moćne i mijenjati tok povijesti, ali samo ako im taj tok ide na ruku. Ako pak ne ide, ideje lako postaju samo lijepa iluzija koja skriva grubu realnost. A čini se kako je Europa od početka bila upravo to – ideja bez vlastite snage da pokrene tijek povijesti u svom smjeru.
Americi nije na pamet padalo da mirno gleda stvaranje nove supersile
Rođena na glavnom zgarištu svjetskog rata, ubrzo je postala igralište za natjecanje dviju supersila. Nakon što je jedna od tih supersila otišla na smetlište povijesti, stvoren je prostor za stvaranje današnje Europske unije, s ciljem da cijela Europa stane pod isti krov. Problem je bio jedino u tome što majstor za taj krov nije bio iz Europe.
Americi nije na pamet padalo da, nakon trijumfa nad SSSR-om, mirno gleda stvaranje nove supersile.
Umjesto da bude, kako su to neki zamišljali, demokratska protuteža geopolitici velikih sila, Europa je postala jedna od glavnih poluga za održavanje američke unipolarnosti. To je urađeno tako da je ideji ujedinjene Europe dodan novi sadržaj – zemlje tzv. Nove Europe postale su američka akvizicija i protuteža ambicijama Stare Europe, kako ovima nikad ne bi palo na pamet da glume neovisnog međunarodnog aktera.
To je dovoljno vidljivo iz okolnosti da se u EU moglu ući samo kroz članstvo u NATO. Europski san mogao se sanjati samo u okrilju Washingtona. Tako je europska ideja ostala bez vlastite snage i bez mogućnosti da na svojim temeljima energetizira europske nacije za pripadništvo “ideji Europe”. Idealizam je zamijenjen materijalnim interesom. “Europski fondovi” postali su glavna poluga europske kohezije.
Financiranje rata u Ukrajini počeo je predstavljati ugrozu za svetu kravu EU fondova
Prirodno je da u takvom okruženju nisu mogli izrasti političari s vizijom, već samo bezidejni birokrati, koji su postali nekakva “europska elita”. Koplja su se lomila oko toga tko će iz EU fondova prebaciti više na nacionalnu razinu. A onda se dogodila Ukrajina. Eurokrati su pomislili kako im je to prilika da materijanom interesu dodaju i malo entuzijazma, da se na ratu u Ukrajini stvori novo krovište europskog jedinstva.
Međutim, kako to već biva, izgradnja je tog krova počela pomjerati temelje. Financiranje rata u Ukrajini počeo je predstavljati ugrozu za svetu kravu EU fondova. Pa tako sad imamo situaciju u kojoj, dok EU isplaćuje jedva namaknutih 90 milijardi eura za Ukrajinu, ukrajinski predsjednik poručuje kako je taj novac već potrošen, te da mu treba još 70 milijardi, i to hitno. Pitanje je sada, ima li Europa snage za takvu žrtvu?
Za žrtvu je potreban idealizam. Žrtvovati se ljudi mogu za neku ideju, za obitelj, naciju. Ali, teško je očekivati žrtvu tamo gdje je solidarnost građena na materijalnom interesu. Europska elita se tako našla u procjepu – rat u Ukrajini bio je šansa za izgradnju europske solidarnosti, ali se ispostavilo kako bi ta solidarnost mogla razoriti temelje jedino stvarne solidarnosti na kojoj počiva EU – one materijalne. Pitanje je samo tko će prvi povući ručnu – Francuska, Njemačka, Španjolska, Italija… Svejedno je.
