Srpski izbori i ustaška zmija
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 09 Studeni 2026 16:12
Perspektivniji izabranici na nedavnim izborima u Srbiji, požurili su prikazati i svoje razumijevanje prijepora u odnosima s Hrvatima. Jedan od njih ističe da „oko Oluje, Vukovara i drugih bitnih pitanja iz ratnih godina dosad nije bilo previše slaganja između Hrvatske i Srbije.
Pa, ne će ni ubuduće biti previše slaganja oko generalne percepcije toga što se dogodilo tijekom 90-ih godina, ibjer postoje različiti narativi, odnosno različite vizije događaja…“ Tako za portal Index, dan nakon parlamentarnih izbora u Srbiji, govori Dejan Šoškić, sveučilišni profesor i bivši guverner Narodne banke Srbije, najavljivan kao budući srpski premijer. Iznosi da postoji jedna strana „koja govori o nekakvoj agresiji, a imate drugu stranu koja govori o oružanoj secesiji. Tako da će to vjerojatno ostati duže vrijeme. Studentska lista se time ne bavi. Studentska lista želi dobrosusjedske odnose, razvoj suradnje, stabilnost i prosperitet regije.“ (Index, 26.10.2026.).
Dva dana nakon objave rezultata izbora u Srbiji 2026., pred hrvatskom su javnošću 'alarmantna' upozorenja prosrpskih medija o nekoj moćnoj 'ustaškoj zmiji', koja je prije 'šapćući siktala', a danas 'sikće urličući'. (!). To su riječi pravnika Ive Josipovića, bivšega predsjednika RH, koji, vjerojatno, zbog glazbenoga talenta i dobroga sluha, bolje čuje 'sikčeće urlikanje' hrvatskih zmija. (!). Javno govori kako između Vučićeve 'demokracije' i prilika u Hrvatskoj razlika zapravo nema. Ne spominje da je hrvatska država članicom Europske unije i mnogih međunarodnih institucija slobodnoga svijeta, koje iskazuju posebnu pozornost prema poštovanju i primjeni visokih demokratskih standarda u državama članicama. Prema prosudbama I. Josipovića, Srbi imaju 'vučićevce', a Hrvati 'ustaške zmije' i to one koje ne napadaju šutke, nego se, kako kaže, snažno oglašavaju.
Prešućivanje provjerljivoga odgovora na pitanje 'što je bilo' i kako je počeo rat (1991.-1995.) ne omogućuje ni dobru suradnju ni međusobno povjerenje. O tomu ponešto govore i razmjeri naoružavanja Srbije pod Vučićevom vlašću. Oružana agresija na Hrvatsku i osnivanje 'Republike Srpske Krajine' na hrvatskoj zemlji, bili su dijelom istoga srpskog, oružanoga udara na Hrvatsku, uz snažnu potporu JNA. Oluja je 1995. označila završetak tih pokušaja. 'Oružana secesija' je besmislena kovanica koja bi trebala prikriti stvarne uzroke osvajačkoga rata Miloševićeve Srbije. U njezinoj je vlasti, među visoko rangiranim političarima bio i Aleksandar Vučić. Zastupnicima prosrpstva i 'prosperiteta regije', u današnjoj Hrvatskoj, učinilo se opravdanim upotrijebiti bilo koje sredstvo obmane kako bi se skrenula pozornost s onoga što se doista događalo i što bi se moglo događati u Srbiji nakon izbora 2026. Prikaz tih izbora u nekim hrvatskim medijima nije išao za tim da se približe politički stavovi i intencije kandidata na toj sceni, nego su krenuli drugim putem. Važnija im je bila „hrvatska zmija“ nego politički stavovi (o „oružanoj secesiji“ ili „nekakvoj agresiji“).
Povijesni kontekst i 'stručnjaci' za ustaštvo
U razgovoru za portal Klix.ba., dva dana nakon izbora u Srbiji, Ivo Josipović je, govoreći o povijesnom nasljeđu, istaknuo “da treba osuditi i zločine počinjene na antifašističkoj strani, ali ih pritom promatrati u povijesnom kontekstu. Naglasio je da se zbog tih zločina ne smije izjednačavati uloga fašističkih i antifašističkih pokreta u Drugom svjetskom ratu.“ 'Povijesni kontekst' je I. Josipoviću važan samo za razumijevanje djelovanja partizana, ali taj 'kontekst' treba zanemariti kad se govori o bilo kojem segmentu nepartizanskoga uzdjelovanja u Hrvatskoj. Uočljivo je da 'komunistički totalitarizam' još uvijek ne privlači njegovu pozornost. Moguće je da bez uvida u tu sferu, 'revolucionarni' jezik ne korespondira s realnim svijetom, nego samo sa svijetom fikcija. Komunisti su nastavili vladati Hrvatskom od 1945. do 1990. ali narav njihove vlasti i zlodjela koja su učinili, nisu primjereno prikazani široj javnosti. Istraživači navode da je za komunističkim totalitarizmom u svijetu ostalo oko 100 milijuna žrtava. Žrtve nacizma i fašizma procjenjuju se na oko 50 milijuna. 'Revolucionarno' djelovanje komunista nije se zaustavilo ni nakon završetka rata.
Uporno pokušavaju oživjeti jezik i simboliku davno propalih 'jugoslavenskih' i 'revolucionarnih' snova, titoističkoga komunističkog totalitarizma, oslonjena na nasljeđe velikosrpstva. Osim besmislenih fraza, koje dobro zvuče u 'jugoslavenskom' uhu, nemaju što reći svijetu koji je posve drukčiji od onoga iz njihova fantazijskoga svemira. U vremenu punom nepoznanica o tomu kojim će putem krenuti postizborna Srbija, veći dio medija u Hrvatskoj na scenu izvodi 'stručnjake' za - ustaštvo. Što je njima razoreni Vukovar, Vučićevo naoružavanje i klevetanje Hrvatske, prema Thompsonovim koncertima?
Pitanje novinara portala Klix.ba. I. Josipoviću: „Kada ste kao predsjednik govorili da 'ustaška zmija ne spava', mnogi su vam poručivali da pretjerujete, da toga nema i da Hrvatsku vraćate u prošlost. Što ste tada vidjeli, a drugi nisu ili nisu htjeli vidjeti? Na osnovu čega ste bili sigurni da se ne radi o izoliranim pojedincima?“ Josipović odgovara da mu je bilo „jasno da je riječ o jasnim znacima trenda koji je danas očit valjda svakome tko želi misliti. Ustaštvo se želi afirmirati kao domoljubni pokret plemenitih ciljeva, a partizani osuditi kao zločinci i izdajice. Ne preže se od eklatantnih povijesnih falsifikata. Strategija je od početka jasna i provodi se i danas. Riječju i djelom se reafirmira ustaštvo.“ Ako bi izostao pokušaj razumijevanja povijesnih okolnosti, a ostala samo vizura partizanskih pobjednika, onda bi bila jasnija i stigma koja je stavljena uz pojam ustaštva.
Osvajači i branitelji
Što je s kriterijima pri prosuđivanju o ostavštini svih triju totalitarizama? I. Josipović je u određenim krugovima 'slavu' stekao baš govorom o ustašama. Vjerojatno je zbog toga i bio sugovornikom javnoga medija odmah nakon poraza Vučićeve vlasti u Srbiji. A Vučić je bio i glasnogovornikom Miloševićeve Srbije koja je 1991. napala Hrvatsku. I tadašnja je hrvatska obrana nazvana - 'ustaštvom'. Za jospipvoćskretanje pozornosti s Vučićeva poraza i pripreme za mogući odgovor, 'sponzori' ne vide boljega 'lijeka' od uplitanja 'ustaša' i u tu srpsku priču. Ako bi se čovjek upitao otkud I. Josipović u središtu javne pozornosti dan-dva nakon velikoga preokreta u Srbiji, jedan njegov odgovor novinaru portala Klix.ba pomaže razumjeti narav toga javnoga nastupa.
Dr. I. Josipović: „Vidjeli smo i u ratu 1990-ih. Zločinci su najčešće samo oni drugi, a naši, zapravo, nisu zločinci, nego heroji koji su možda bili malo previše revni, ali nikako zločinci. …“ Zločinci i jesu uvijek samo zločinci, ali agresore i osvajače izjednačavati s onima koji brane sebe i svoje od napadača, ne koristi boljem razumijevanju ljudske povijesti. U 'ratu 1990-ih' Srbi su s oružjem JNA, predvođeni zapovjednicima poput R. Mladića, napali Hrvatsku. U početku nenaoružani Hrvati, na svojoj su se zemlji branili kako su znali i mogli. Zna li Josipović što o tomu? Ljudi napadnuti zbog toga što je brane od osvajača, uvijek će agresore nazivati zločincima, a branitelje svoje zemlje samo braniteljima. Ali i jedni i drugi su ljudi, skloni dobrom i lošem postupanju.
Međutim, za komentatora Jutarnjega lista, (30.10.2026.), sve to izgleda drukčije: „Za hrvatski radikalni nacionalizam Vučićev je pad jako, jako loša vijest. Postoji nekoliko razloga. Za početak, hrvatski se nacionalizam kontinuirano hrani strahom od velikosrpskoga prisezanja. Ta opsesija ide toliko daleko da se manifestacijama 'srpskog sveta' doživljavaju i benigne etnografske fotografske izložbe, napjevi s ojkačama ili gostovanje srednjoškolskih zborova. Takvu je histeriju bilo kudikamo lakše potpirivati onda kad ste u Beogradu doista imali vlast koja uzgaja ekspanzionističke ideje, potkopava susjedne zemlje i protiv njih (kao protiv Crne Gore) vodi hibridni rat.“ Tako piše novinar Jurica Pavičić. Kakva Škabrnja, kakav Vukovar, pamtimo 'hibridni rat' protiv Crne Gore.
„Agresija ili secesija“
Hrvatska 'opsesija' 'ekspanzionističkim idejama' započela je 1991. od Vukovara, Škabrnje, raketiranja Dubrovnika, raketiranja Zagreba, tisućama mrtvih, protjerivanjem stotina tisuća Hrvata s njihove zemlje. To su bile neke od posljedica srpske osvajačke politike i oružanih udara na Hrvatsku. Nakon Miloševićeva izgubljenoga rata (1991.-1995.), dvije su najuočljivije točke u politici A. Vučića: ekstremno naoružavanje Srbije i neprijateljski odnos prema Hrvatskoj. Spomenuli smo kako istaknutiji predstavnici izbornih pobjednika na nedavnim izborima u Srbiji govore da baš i ne znaju kakav je to bio rat s Hrvatskom, 'ne znaju' je li to bila „agresija ili secesija“.
J. Pavičić u citiranom tekstu piše da se „hrvatska desnica ne raduje beogradskom prevratu“ (2026.), jer je Srbija „pokazala da je prevrat moguć, a ako je moguć ondje, onda je u sličnim okolnostima moguć i ovdje.“ (!!!). U sličnim okolnostima!? Sve je to J. Pavičić, navodno, dado'zaključio' na temelju riječi hrvatskoga predsjednika Vlade koji je 'nadstrešnice' i 'novosadski scenarij' spomenuo kao povod za studentske prosvjede i promjene u Srbiji, a neki su isti scenarij htjeli primijeniti i u Hrvatskoj, uzimajući, kao povod, probleme s otpadom. J. Pavičić je 'zaboravio' da su neusporedive današnje političke prilike u Hrvatskoj s onima u Srbiji. Hrvatska je članicom Europske unije od 2013., a to znači da se obvezala na najviše standarde demokratskoga poretka. Srbija je i danas među slabije pozicioniranim kandidatkinjama za prijam u EU. Hrvatska za sobom ima pobjednički, obrambeni rat, a Srbija izgubljeni osvajački rat.
J. Pavičić je, naravno, 'zaboravio' što je s tenkovima R. Mladića i s vojskom (JNA) stizalo iz Srbije u Hrvatsku, godinama prije 'novosadskoga scenarija' i što su za sobom ostavili. Vjerojatno se zbog toga i pridružuje ljudima izabranim u novu srpsku Skupštinu koji 'ne znaju razloge rata' u Hrvatskoj od 1991. do 1995. U Srbiji je 2026. došlo do 'prevrata' nakon dugogodišnje vlasti miloševićevaca, a Hrvatska je nakon ratne pobjede postala dijelom drugih, nejugoslavenskih, međunarodnih institucija. Ipak J. Pavičić aktualnu hrvatsku vlast označava 'radikalno nacionalističkom'. (Postoji i rečenica u tekstu, koja pomaže bolje razumjeti razinu srdžbe J. Pavičića: „Treći razlog zašto se hrvatski radikalni nacionalizam ne može radovati Vučićevu padu je što su, kad se sve zbroji i oduzme, oni ipak ideološki blizanci.“ Ne treba ponovno spominjati tko u tim matematičkim operacijama 'zbraja' i 'oduzima', kako bi došao do uvida kako su današnji vodeći hrvatski političari - Vučićevi 'ideološki blizanci'). Ta je bliskost vjerojatno započela Vučićevim porukama miloševićevcima 1995., kako Glina nikad više ne će biti hrvatska, nego srpska.
Partizanske kape umjesto šajkača
Brojni su četnici 1945. umjesto šajkača na glavu stavili partizanske kape, a nakon toga je srpska politička dominacija bitno utjecala na ukupni poslijeratni život u Hrvatskoj. Tako je bilo sve do hrvatskoga referenduma 19. svibnja 1991. Narod je svoj glas dao za samostalnu, slobodnu hrvatsku državu. Sabor Republike Hrvatske usvojio je Ustav kojim se Hrvatska definira kao suverena država hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina koje u njoj žive. Međunarodna je zajednica službeno priznala Republiku Hrvatsku 15. siječnja 1992. 'Jugoslavenima' u Hrvatskoj te vijesti ne znače ništa, njihovi se ciljevi ne razlikuju od karađorđevićevskih (1918.), komunističkih, (1945.), miloševićevskih 1991. i vučićevskih. Nakon oslobođenja 1995. Hrvatska se uspješno razvija. BDP po glavi stanovnika (2026.) u Hrvatskoj iznosi 26.755 eura, a u Srbiji 15.345 eura.
Uz Josipovićevu platformu zaustavljaju se nove snage prosrpskih medija u Hrvatskoj: „Nakon gotovo 14 godina političke dominacije, Aleksandar Vučić doživio je izborni poraz u Srbiji. Samo prije nekoliko mjeseci, u Mađarskoj je nakon 16 godina s vlasti srušen Viktor Orbán. Može li Hrvatska, gdje je HDZ na vlasti neprekidno od 2016., biti sljedeća?“ („Nakon Mađarske i Srbije, je li Hrvatska sljedeća?“ V. Salvia, Index, 26.10.2026.). Čovjeku se učini da se sve to oblikuje u nekom paralelnom svijetu koji nema stvarne veze s realnim životom. Ali taj privid je samo privid. Uz nas živi realna opčinjenost protuhrvatstvom, koja ima veze s potkopavanjem hrvatske države, zbog njezina drukčijega statusa i drukčijih međunarodnih i međudržavnih veza.
Neophodne knjige 'svima' u Hrvatskoj
Nismo baš sigurni da bi vijesti o tomu što je Vučić učinio Srbima, ili što će oni učiniti njemu, trebale, u takvu obujmu, danima dominirati hrvatskim medijima, kao što nismo sigurni da je nova knjiga SNV-a „100 znamenitih Srba u Hrvatskoj” „n e o p h o d n a svima u muloradHrvatskoj“, kako je to ovih dana javno ustvrdio M. Pupovac. Hrvati su 1918. u novu državu donijeli tisućljetno iskustvo života u svojim zajednicama, državama i savezima, a Srbi nešto drukčije iskustvo svoje povijesti. Pokušaji organiziranja zajedničkoga života nisu donijeli pozitivna iskustva. Ni srpski agresivni rat (1991.-1995.) protiv Hrvata i njihove države, ništa nije promijenio u orjunaško-komunističkoj svijesti. Srpska nacionalna zajednica u Hrvatskoj ima potpunu ustavnu i političku skrb, što je dobro i za tu zajednicu i za Hrvatsku.
Knjiga o znamenitim Srbima u Hrvatskoj može biti korisna, ali Hrvatima su 'neophodne' knjige o žrtvama srpskih logora, o ubijenim Hrvatima 1945., o sudbinama nestalih osoba iz Domovinskog rata, o skrivenim stratištima i jamama u koje su bacani, procesuiranje ratnih zločinaca te povratak povijesne građe koja, prema sporazumima o sukcesiji, pripada Republici Hrvatskoj. Službeni je Zagreb i danas u potrazi za još više od 1.700 nestalih osoba (branitelja i civila) iz Domovinskog rata. Dokumentacija o tomu je u Beogradu, posve nedostupna hrvatskim istraživačima i hrvatskoj državi. Nedostupan je i veliki arhiv Nezavisne Države Hrvatske (više od 330 kutija, filmski materijali i nepopisana dokumentacija) koji je nakon Drugog svjetskog rata završio u Beogradu. To su Hrvatima neke od 'neophodnih knjiga'.
