Treba li Keglevićeva straža odati počast i Šljivančaninu?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 10 Studeni 2026 18:08
U studenom 2026. godine povijesna postrojba ‘Kostelska pištola – Keglevićeva straža Kostel‘ našla se u središtu javne polemike. Članovi su, na poziv krapinsko-zagorskog župana Željka Kolara, koji je ujedno njihov tzv. nadzapovjednik, sudjelovali u protokolarnom odavanju počasti kod spomenika jugoslavenskom diktatoru Broz Titu u Kumrovcu.
Grad Vukovar i dio braniteljske javnosti ocijenili su to nespojivim s njihovim sudjelovanjem u Koloni sjećanja ili drugim komemoracijama Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. Argument je jasan, pod istom crvenom zvijezdom koju Tito simbolizira JNA je 1991. godine razorila Vukovar i počinila zločine nad njegovim braniteljima i civilima.
Usporedba metoda
Logika koju predstavlja kritika nije nikakva politička retorika, nego usporedba metoda. Ako se odaje počast vrhovnom zapovjedniku jedinica koje su u poraću izvlačile ranjenike iz bolnica, likvidirale razoružane vojnike i civile te ih razbacivali po neoznačenim jamama i grobištima, onda se, po istom kriteriju, može postaviti pitanje dosljednosti prema onima koji su 1991. u Vukovaru primijenili gotovo identičan obrazac.
Nakon sloma obrane i pada Vukovara 18. studenoga 1991. jedinice JNA preuzele su kontrolu i nad vukovarskom bolnicom. Umjesto dogovorene evakuacije ranjenika i civila, pod nadzorom međunarodnih promatrača, provedena je selekcija. Oko 200 do 265 muškaraca, ranjenika, branitelja i civila, odvedeno je na poljoprivredno dobro Ovčara, tamo su mučeni, a u noći s 20. na 21. studenoga strijeljani i bačeni u unaprijed iskopanu jamu.
Veselin Šljivančanin, tada major JNA i časnik za sigurnost Gardijske motorizirane brigade, bio je zadužen za takozvanu trijažu u bolnici. Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu osudio ga je zbog pomaganja i podržavanja mučenja zarobljenika, konačna kazna deset godina, dok je Mile Mrkšić, njegov nadređeni, dobio 20 godina zbog ubojstava i kršenja ratnog prava. Metode su bile precizne, preuzimanje bolnice, odvajanje ranjenika, odvođenje na udaljeno mjesto, likvidacija i skrivanje tijela.
Partizanske likvidacije, bolnice i Bleiburg
U svibnju i lipnju 1945. godine, nakon ulaska partizanskih jedinica u Zagreb, OZNA i posebno određeni partizanski kordoni, izvlačili su ranjene pripadnike Hrvatskih oružanih snaga iz zagrebačkih bolnica. Na temelju arhivske građe Zakladne bolnice, danas Sveti Duh, i Bolnice sestara milosrdnica, dokumentirana su odvođenja i likvidacije ranjenih pripadnika hrvatskih oružanih snaga, kao i mnogih civila. Ranjenici su transportirani u logore ili izravno na stratišta, jedno od glavnih odredišta bila je jama Jazovka na Žumberku, gdje su pronađeni ostaci vezanih tijela, zlatnih zuba, razbijenih lubanja i slično, što ukazuje na brzu egzekuciju i druge dokaze masovnih ubojstava.
Procjene govore o tisućama žrtava iz zagrebačkih bolnica i okolnih privremenih objekata. Paralelno su Titovi partizani činili zločine na Križnom putu. Nakon kapitulacije NDH deseci tisuća vojnika i civila predali su se ili su izručeni od britanskih snaga partizanskoj vojsci. Slijedili su ‘marševi smrti’, strijeljanja i bacanja u jame diljem Slovenije i Hrvatske, Tezno kod Maribora, Huda Jama, Kočevski Rog, Macelj, Bjelovar i brojna druga stratišta.
Demograf Vladimir Žerjavić temeljem istraživanja procijenio je oko 45.000 do 55.000 pogubljenih Hrvata među žrtvama poratnih likvidacija, ali novija istraživanja, uključujući Martina Grahek Ravančić, govore o 80.000 do 120.000 Hrvata, uz tisuće Slovenaca i drugih. Točan broj nikad nije poimenično utvrđen upravo zato što su tijela skrivena u neoznačenim grobištima, što je i bila namjera. Broz Tito bio je vrhovni zapovjednik partizanskih odreda Jugoslavije, potom i JNA. Naredbe o ‘čišćenju terena’ i tretmanu zarobljenika dolazile su iz te hijerarhije, zločini su desetljećima prešućivani u službenoj jugoslavenskoj historiografiji.
Usporedba metoda i simboli
Sličnosti nisu slučajne. Naime, i u 1945. i u 1991. godini ranjenici su izvlačeni iz bolnica. U oba slučaja razoružani ili zarobljeni ljudi su odvođeni na udaljena mjesta, likvidirani i bačeni u jame ili masovne grobnice, čija lokacija dugo nije bila poznata ili je bila prikrivana. U oba slučaja izvršitelji su nosili ili su djelovali pod simbolom crvene petokrake.
Razlika u kontekstu je tek minimalna, naime 1945. radilo se o osveti nad poraženim silama Osovine, dok je 1991. bila riječ o agresiji na međunarodno priznatu državu. Ali, metode prema ranjenicima i zarobljenicima bile su u bitnome iste. To je upravo argument koji vukovarska strana i branitelji koriste kada kaže da se ne može istodobno odavati počast diktatoru Broz Titu i petokraki, a zatim žrtvama koje su stradale na isti način i od nositelja istog simbola.
Pitanje dosljednosti
Slijedeći dosljednost i istu logiku, Keglevićeva straža bi zapravo trebala odati počast Veselinu Šljivančaninu, i drugim izvršiteljima zločina iz 1991. godine. Ova konstatacija, naravno, nije poziv na stvarno odavanje počasti zločincima, ona je klasičan ‘reductio ad absurdum‘. Naime, ako se protokolarno poštovanje prema jednom zločincu opravdava ‘službenim pozivom’ ili ‘ceremonijalnom ulogom’, a zatim se ide odati počast žrtvama koje su stradale na isti način od istog sustava i istih simbola, onda kriterij dosljednosti puca.
Postrojba je u priopćenju istaknula da ima više od 40 hrvatskih branitelja i da sudjelovanje u Kumrovcu ‘nije opravdavanje zločina’. Ali, to je tek razlikovanje između pojedinaca, postrojbe i protokola. Protokol u Kumrovcu bez sumnje je odavanje počasti osobi i simbolu čije su snage primjenjivale upravo iste metode kao i u Vukovaru 1991. godine, te likvidirale ranjenike ili razoružane pripadnike jednog istog naroda.
Povijesni podaci ne ostavljaju prostora za relativizaciju, Ovčara je sudski utvrđena, a likvidacije iz zagrebačkih bolnica i Križnog puta dokumentirane su arhivskom građom, iskopavanjima i demografskim procjenama, unatoč desetljećima poricanja. Kada se ti podaci stave jedni uz druge, paralela koja se postavlja nije proizvoljna, ona proizlazi iz usporedbe dokumenata i sudskih presuda.
Legitimna javna rasprava
Nitko ne tvrdi da su članovi Keglevićeve straže sljedbenici jugoslavenskog diktatora Broza Tita, niti da bi trebalo odati počast Šljivančaninu, to je besmislica. Međutim, povijesni obrazac postoji i javna rasprava o njegovoj simboličkoj težini je legitimna. Dosljednost u sjećanju zahtijeva ili priznanje svih zločina počinjenih istim metodama, ili barem jasno razlikovanje između protokolarnog nastupa i političkog stava prema simbolima koji su te zločine pratili. Na koncu valja naglasiti i činjenicu kako u Hrvatskoj još uvijek stoje spomenici Broz Titu i nizu partizanskih zapovjednika i komesara čija je uloga u likvidacijama 1945. i poraću dokumentirana.
Nakon 1990. godine mnogi su uklonjeni, međutim dio je ostao, često uz argument ‘povijesne baštine’ ili lokalne tradicije. To je stanje nespojivo s državom koja je nastala upravo u borbi protiv sustava čiji su ti ljudi bili nositelji.
Usporedba je logična
Zaključno, usporedba je logična upravo zato što se ne temelji na političkoj afinitetu, nego na istovjetnosti metode i simbola. I 1945. i 1991. godine snage pod petokrakom izvlačile su ranjenike iz bolnica, likvidirale razoružane ljude i skrivale njihova tijela u neoznačenim grobištima. Ako se odaje počast vrhovnom zapovjedniku jednih, a potom se s pijetetom odlazi pred žrtve drugih, ostaje nerazriješena kontradikcija koju ni službeni protokol ni osobna biografija pojedinih članova postrojbe ne mogu do kraja ukloniti. Nada da se takve anomalije više neće ponavljati razumna je, polazi od pretpostavke da je postsocijalistička Hrvatska doista prekinula s jugoslavenskim nasljeđem u simboličkom i vrijednosnom smislu.
Međutim, činjenica da spomenici Titu i nizu partizanskih zločinaca još uvijek stoje, da se njihova imena i dalje mogu naći na javnim prostorima, te da se odavanje počasti u Kumrovcu tretira kao ‘službeni protokol’, sugerira da je taj prekid nepotpun.
U takvim okolnostima očekivanje dosljednosti nije samo pitanje etike, nego i pitanje je li država spremna suočiti se s vlastitom simboličkom prošlošću ili će i dalje tolerirati da se isti obrazac ponavlja pod različitim izgovorima.
