Podosta kiše i pljusak afera
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 18 Studeni 2026 15:58

Podosta kiše i pljusak afera. A što bismo mi bez afera, život bi bio dosadan, o čemu bi žlabrali kavopije nakrcani „informacijama“ iz društvenih mreža. Pa svatko doda još nešto svoje, maštoviti ljudi. No afera koja je tresla javnost u prošlom tjednu unekoliko se razlikuje, jer nije riječ o prepričavanju iz treće ruke, nego o videozapisima iz bolničke sobe
u kojoj medicinsko osoblje svladava pacijenta na sve moguće načine, protivno preporukama da se ne pritišću vrat, prsa i trbuh, a nekmoli guši bolesnika jastukom. I tako oni ubili mladoga čovjeka, a onda krenula pitanja tko je sve u hijerarhiji odgovoran, tko je pokušao zataškati, tko je lagao, padale ostavke i otkazi, policija učinila svoje. Osnivač (vlasnik) bolnice je Grad Zagreb, kojim upravlja Možemo!, ali vjerojatno ne zadugo, jer je poučak da se toj ekipi ne smije povjeriti ništa ozbiljno, a nekmoli bolnica za duševne bolesnike.
A onda raspra o stanju u psihijatrijskim bolnicama općenito, o procedurama. I dokle je došla moderna medicina u tom području zadnjih desetljeća i stoljeća. Po viđenome, nije daleko. Dobro, nema valjda više uranjanja u mrzlu vodu kao u vrijeme kad su tako „liječili“ Slavu Raškaj, zatim izvodili na hladni zrak i naravno da je dobila upalu pluća. Umrla mlada, u bolnicu strpana protiv svoje volje, kao i mnogi koji su dovedeni u Vrapče, a po svemu sudeći nije uopće bila duševni bolesnik. Nego velika, sjajna slikarica. Samo jedna od hrvatskih umjetnica i umjetnika koji su ondje skončali, pjesnik Vladimir Vidrić, buntovnik i sudrug Stjepana Radića u skidanju mađarske zastave, Ante Kovačić, jedan od najboljih hrvatskih prozaika, August Harambašić, čije su stihove napamet znali naraštaji Hrvata. Sjećam se knjige Vlatka Pavletića naslovljene Kako su umirali hrvatski književnici, ma imam je negdje u kući ali ju ne mogu pronaći. Hoću, čim malo ozdravim.
Mnogi se ovih dana prisjetili filma Let iznad kukavičjega gnijezda s Jackom Nicholsonom u glavnoj ulozi. Relativno zdrav čovjek srednjih godina postaje žrtvom glavne sestre u bolnici, koja nalikuje nacističkim čuvaricama logora. Žrtvu pretvara u zombija „modernim“ metodama. Podsjećam da sam davno napisao kazališni komad Let iznad nogometnoga gnijezda, svojevrsna parodija, sedamnaest zastora na premijeri u Jazavcu, osamdesetak repriza.knjiga I jedna poslastica, koje sam se sjetio nedavno za boravka u Osijeku – tehničko osoblje osječkoga kazališta izvelo je tu komediju! Ne glumci, samo tehnika.
Nered mi je u kući, nered među knjigama. A imam ih kao omanja knjižnica. Nikako se ne mogu odlučiti na selekciju, jednostavno ne mogu baciti knjigu u smeće, makar znam da su neke obično smeće. Poradi bolesti nisam bio ni na ovogodišnjem Interliberu, kamo redovito ali i ponešto nerado dolazim, jer me od te množine knjiga hvata knjigofobija i počinjem se pitati što u tom slapu predstavlja moja kap. „Pa prestani pisati“, kaže mi mačak Mak, „samo sjediš u toj svojoj sobi kao pustinjak.“ „Nije to lako, pisci su teški ovisnici, koje treba liječiti“, velim, „osim toga su i teški lažovi, jer izmišljaju zgode koje se nisu dogodile i likove koji nisu postojali, uglavnom.“
A glede psihijatrije i smrti još nešto: svršetkom devedesetih u SAD se pojavilo izvješće iz kojega je razvidno da je u deset prethodnih godina 140 pacijenata preminulo kao rezultat fizičkog i mehaničkog sputavanja. Za novinski izvještaj o tome autor je dobio Pulitzerovu nagradu. Eto, nismo sami.
Sluša to i luda Luna, gleda me tužnim očima i pita: „Čuj, ne ćeš valjda mene poslati u tu umobolnicu sv. Ivana?“. „Ma ne moraš se bojati“, velim, „nisi ti luda, samo te tako zovemo kada žvačeš mobitele i slično. Ti si krasan pes, ali se ponašaš kao herpes. Tor je alergičan na tebe, jer ga muštraš, a Mak zato što mu sve pojedeš iz njegove plitice, a on ostane gladan. A da si doista luda, kako bi preživjela na ilegalnom odlagalištu smeća, gdje smo te našli. Ne, ti si pametna, snašla si se, napravila šator od plastičnih vrećica.“
Pametnija od mnogih ljudi. Vidim ovih dana da jedan stručnjak govori o različitim vrstama duševnih bolesti. Najopasniji su oni koji imaju sumanute ideje, što me vodi prema Hitleru, ali i Marksu prije njega, čije su ideje realizirali Lenjin i Staljin, zadnji zločinački pretjerao u svemu, osobito u pitanju Ukrajine, izgladnio do smrti milijune. Slijedi ga Putin, koji se također okomio na Ukrajinu, razara gradove, želi da se Ukrajinci smrznu ove zime ili barem sljedeće. Dolaze izaslanici u Kremlj, Putin ih prima, ali ne odustaje od „novog oblika Ukrajine“, a znamo što to znači. Kao što je Milošević zamislio novi oblik Hrvatske, a znamo kakav bi bio da nije bilo hrvatskih branitelja. Doduše i postojeći oblik Hrvatske je neobičan, nema na Zemlji sličnih oblika. I po tome je Hrvatska čudna država.
Još o knjigama (i filmu)
Ne događa se ovih dana sve na Interliberu, kojemu čast. Predstavljaju se knjige i na mjestima koje ne biste očekivali, recimo u kripti crkve hercegovačkih franjevaca u Dubravi, iznimnog arhitektonskoga djela. Bio sam, znači, jedan od promotora više nego sjajne knjige mlado suncefra Šimuna Šite Ćorića naslovljene Mlado sunce i zmijski porodi, u podnaslovu stoji: Dijaloški roman o vlastima i nasiljima. Fra Šito Ćorić, glasoviti franjevac, blagoslovljen je mnogim darovima, glazbenim i književnim. U romanu prolazi kroz stoljeća zla koje su ljudi nanosili ljudima, a sugovornici su mu za pojedina razdoblja sv. Pavao, sv. Jeronim, Eusebije i još mnogi. Bio sam impresioniran njegovom erudicijom i stilom, ma čovjek piše bolje od većine hrvatskih književnika. Ta bi se knjiga trebala naći u svakoj, ne samo katoličkoj obitelji.
U međunaslovu spomenuh i film. Naime, u vrlo ukusnim interijerima hotela i restorana Stara škola na rubu Začretja u Hrvatskom zagorju održan je 8. svjetski festival hrvatske književnosti, osim nas domovinskih i izvadomovinski književnici iz mnogih dijelova Europe, iz Brazila i Čilea. Organizator Stjepan Šešelj, čije je Hrvatsko slovo na žalost i na sramotu hrvatske nacije i kulture bilo prisiljeno nestati.
A glede filma, te je nedjeljne večeri u velikoj dvorani Stare škole prikazan sudionicima festivala film Nevena Hitreca Snivaj, zlato moje. Najbolji hrvatski film snimljen od početka hrvatska samostalnosti, produkcijski znatan film o zadnjim danima Drugoga svjetskog rata, te u drugom dijelu desetak godina potom, film koji se od suvremene produkcije razlikuje kao nebo od zemlje, snimljen po romanu Ivana Pahernika Još Hrvatska ni propala. Naravno da ga je postjugoslavena bagra, duboko uvučena u institucije i centre financijske moći – uspješno prešućivala i prešućuje, premda je (ipak) na Pulskom festivalu dobio niz nagrada, a prikazan i na festivalu u Moskvi prije desetak godina, gdje je dobio znatno bolje kritike nego od rečene bagre u Hrvatskoj. Na stranu nepotizam, ali ja sam taj film gledao treći put i bio sam dirnut kao i prvi put, prekrasna priča u nedoba o „malim“ ljudima s Trešnjevke, njihovoj otpornosti i žilavosti, pa i prilagodljivosti, a posebno „igra“ glazba, popularne šansone iz sada već davnih vremena, a po jednoj od njih je film dobio i naslov.
No, prije filma govorio sam o svezi hrvatske književnosti i hrvatskoga filma. Taj ću tekst objaviti u sljedećoj kolumni, kao i moj govor na promociji knjige Mlado sunce i zmijski porodi.
Nogomet
Bože, hvala Ti na Česima.


