Kokarda na glavi ili u torbi: što Hrvatskoj donosi Vučićev poraz?

Pin It

Parlamentarni izbori održani 25. listopada u Srbiji donijeli su najveći politički potres u toj zemlji još od pada Slobodana Miloševića 2000. godine. Prema najnovijim rezultatima Republičke izborne komisije, „Studentska lista – Studenti pobjeđuju” osvojila je 52,73 posto glasova, dok je lista Aleksandra Vučića „Ujedinjena Srbija” dobila 39,15 posto.

Pravi debakl doživjeli su socijalisti Ivice Dačića, dugogodišnji sudionici gotovo svih kombinacija vlasti u Srbiji, koji su sa svega 2,16 posto glasova pali ispod izbornoga praga od tri posto i ostali izvan parlamenta. Ostale liste, izuzev predstavnika nacionalnih manjina, također nisu uspjele ostvariti parlamentarni status. Vučić je, na iznenađenje mnogih, vrlo brzo priznao izborni poraz, čime je barem formalno otvoren put okončanju dugogodišnje vladavine Srpske napredne stranke.

Na prvi pogled, vijest koja bi u Hrvatskoj trebala izazvati zadovoljstvo. Aleksandar Vučić, politički učenik i šegrt Vojislava Šešelja, čovjek kojemu velikosrpska retorika nikada nije bila strana, napokon odlazi s vlasti. Međutim, upravo bi nas hrvatsko povijesno iskustvo trebalo učiniti opreznima prema preuranjenome otvaranju šampanjca. Jer, koliko god to paradoksalno zvučalo, s Vučićem smo barem znali na čemu smo. Kokarda je, slikovito rečeno, bila na glavi. Nije trebalo zavirivati u torbu kako bismo ustanovili što se u njoj nalazi. Vučićev politički put dobro je poznat. Od Šešeljeva radikala i glavnoga tajnika Srpske radikalne stranke, preko Miloševićeva ministra do jednoga od osnivača Srpske napredne stranke 2008. godine. Međutim, ono što je javnosti predstavljeno kao velika politička preobrazba i raskid s radikalskom prošlošću u mnogočemu se pokazalo tek kozmetičkom operacijom. Naime, stari politički refleksi ostali su itekako živi. Vučić je tako godinama uspijevao istodobno glumiti europskoga reformatora, održavati bliske odnose s Moskvom i Washingtonom, koketirati s Pekingom i podgrijavati velikosrpske strasti kada god bi to odgovaralo njegovim unutarnjopolitičkim potrebama. Za Hrvatsku je pritom ostao neugodan, ali barem politički lako čitljiv susjed.

Marta Kos otvara vrata, Janša bi otvarao arhive

Geopolitički gledano, njegov poraz ima još jednu važnu posljedicu. Nakon što je u travnju ove godine vlast u Mađarskoj izgubio Viktor Orbán, sada je politički poražen i njegov dugogodišnji saveznik u Beogradu. Time je ozbiljno oslabljena osovina Orbán – Vučić, koja je arhsvojim odnosima s Moskvom, međusobnim političkim pokroviteljstvom i djelovanjem predstavljala destabilizacijski čimbenik u ovomu dijelu Europe. No jedna je stvar slabljenje takve osovine, a nešto posve drugo pitanje što će doći na njezino mjesto.

U međuvremenu su pobjednicima izbora pohitali čestitati i europski politički glavešine. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Europskoga vijeća António Costa pozdravili su pobjedu tzv. „Studentske liste”, a europska povjerenica za proširenje Marta Kos poručila je kako su Srbiji vrata Europske unije otvorena. Međutim, iz susjedne Slovenije stigla je ponešto drukčija poruka. Slovenski premijer Janez Janša zatražio je da Srbija, kao uvjet za daljnji napredak prema EU-u, preda arhive jugoslavenskih tajnih službi, uključujući UDB-u. Mogla bi Marta Kos ta širom otvorena vrata vrlo brzo poželjeti zatvoriti. Naime, i samu povjerenicu prate sumnje o nekadašnjoj suradnji s UDB-om, o čemu je slovenski publicist Igor Omerza pisao u knjizi Komisarka. Kos je te optužbe odbacila, no svakako bi zanimljivo bilo vidjeti bi li njezino oduševljenje otvaranjem europskih vrata preživjelo i otvaranje beogradskih arhiva. Uostalom, o tomu zašto Hrvatskoj nije u interesu ulazak Srbije u Europsku uniju već sam pisala na stranicama Hrvatskoga tjednika, pa ovdje ne ću ponavljati ranije iznesene argumente.

Studentska internacionala: od liberala do poklonika Ratka Mladića

Tzv. „Studentska lista”, usprkos nazivu koji sugerira mladenački idealizam, političku svježinu i gotovo romantičnu borbu protiv autoritarnoga režima, nije nikakva homogena politička organizacija. Naprotiv, riječ je o izrazito heterogenoj skupini pojedinaca različitih političkih uvjerenja i ideoloških polazišta, svojevrsnoj internacionali veoma čudnih sastavnica i još nedovoljno poznatih namjera. Ima tu svega – od proeuropskih liberala, građanskih aktivista i lijevo orijentiranih intelektualaca do konzervativaca i onih koji se nisu spremni odreći velikosrpskoga političkog naslijeđa. O potonjemu svjedoče i snimke koje kruže društvenim mrežama, a na kojima se među mladićokupljenima na proslavi Vučićevoga poraza može čuti klicanje nedavno preminulomu ratnome zločincu Ratku Mladiću, kojemu je srpski patrijarh Porfirije osobno kadio nad sandukom. Sama lista okuplja sveučilišne profesore, liječnike, ekonomiste, glumce, športaše i građanske aktiviste. Među poznatijim imenima ističu se sociolog Jovo Bakić, bivši guverner Narodne banke Srbije Dejan Šoškić, košarkaš Dejan Bodiroga, glumac Tihomir Stanić i aktivist Zlatko Kokanović, dok je nositelj liste novosadski kardiolog Ilija Srdanović.

Zanimljivo je pritom istaknuti kako je tzv. „Studentska lista” nastupila s gotovo istim političkim parolama kojima se u Hrvatskoj već godinama razmeće Možemo!: borba protiv korupcije i klijentelizma, vladavina prava, neovisnost institucija i sloboda medija. Sve su to, dakako, plemeniti ciljevi, barem dok se ne prijeđe s političkih parola na njihovu primjenu u stvarnome životu. Naime, ni među novim srbijanskim političkim spasiteljima nisu baš svi jučer sišli s demokratskoga Olimpa. Među njihovim je kandidatima i bivši guverner Narodne banke Srbije Dejan Šoškić, čija se odgovornost svojedobno problematizirala u političkim prijeporima oko afere Agrobanka. Šoškić je optužbe odbacivao, no zanimljivo je kako se među novim političkim spasiteljima nalaze i ljudi koji su svojedobno obnašali visoke funkcije u sustavu čije nasljeđe danas obećavaju promijeniti. Sličnih iskustava ne nedostaje ni domaćim zeleno-lijevim moralnim vertikalama. Prisjetimo se samo slučaja luksuzne vile bračnoga para Kekin u istarskome Momjanu i istrage o pogodovanju pri kupnji gradskoga zemljišta, zbog koje je Mile Kekin bio i priveden. Uistinu je teško ne primijetiti stanovitu sličnost između proklamiranih političkih ideala i neugodnih pitanja koja se pojavljuju kada se njihovi zagovornici nađu pod povećalom javnosti. Uostalom, zanimljiva je i podudarnost između srbijanskih studentskih revolucionara i naših domaćih zeleno-lijevih pravednika, kako u programskim obećanjima tako i u iskušenjima njihove provedbe u stvarnome životu. No ne ćemo sada ulaziti u područje morala.

Što je Hrvatima agresija, budućemu je premijeru secesija?

Inače, pišući ovaj tekst, naišla sam i na zanimljiv razgovor s Dejanom Šoškićem, čije se ime, uz ime nositelja tzv. „Studentske liste” Ilije Srdanovića, spominje među mogućim kandidatima za budućega srbijanskog premijera. Govoreći o odnosima s Hrvatskom, Šoškić je poručio kako ni ubuduće ne očekuje previše slaganja oko događaja iz devedesetih godina jer postoje različiti povijesni narativi, odnosno različite vizije tih događaja. Prema njegovu tumačenju, jedna strana govori o „nekakvoj agresiji”, a druga o „oružanoj secesiji”. „Studentska lista”, dodao je, tim se pitanjima ne namjerava baviti, nego želi razvijati dobrosusjedske odnose, suradnju, stabilnost i prosperitet regije. Ah, ta regija! Još samo da se dogovorimo oko te „nekakve agresije”, Vukovara, Ovčare i nekoliko drugih povijesnih sitnica koje očito kvare idilu budućega regionalnog zajedništva. No čemu se opterećivati prošlošću kada nas čeka tako svijetla dadozajednička budućnost? Za oblikovanje zajedničkoga povijesnog narativa pobrinut će se već Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) i slične udruge, dakako, uz obilje dijaloga, međusobnoga razumijevanja i uvažavanja različitih perspektiva. Bez brige, Dejane, i ta će se „nekakva agresija” već nekako uklopiti u idilu regionalnoga zajedništva.

Kada smo već kod devedesetih, valja spomenuti još jedan zanimljiv biografski detalj. Nositelj tzv. „Studentske liste” Ilija Srdanović svojedobno je izjavio kako je tijekom ratnih godina bio mobiliziran kao vojnik, s puškom u ruci. Gdje je točno služio, u kojoj postrojbi i na kojemu području, zasad nije poznato. Ne raspolažem podrobnijim informacijama o tomu pitanju, no ne bi li bilo zanimljivo saznati nešto više o ratnome putu čovjeka kojega se spominje kao mogućega srbijanskog premijera?

Bilo kako bilo,  sve navedeno upućuje na zaključak kako je tzv. „Studentsku listu” više povezivalo protivljenje Vučiću nego zajednička vizija budućnosti Srbije. Uostalom, da je riječ o osobito složenoj političkoj mješavini, pokazuje i njihov vanjskopolitički program. Zalažu se za suradnju s Europskom unijom, ali eventualno članstvo prepuštaju referendumu, protive se sankcijama Rusiji, a Kosovo smatraju neodvojivim dijelom Srbije. Dakle, gdje je tu obećani veliki zaokret? U promjeni političke garniture ili i u promjeni političke paradigme? To što netko nije Vučić ne znači automatski kako je spreman odreći se svih onih povijesnih mitova i nacionalnih aspiracija koje su desetljećima oblikovale njihovu politiku. Antivučićevstvo nije i ne može biti politički program. U ovomu je kontekstu poglavito važno pitanje koja će od  ideoloških struja prevagnuti kada prođu izborna slavlja i kada se umjesto zajedničkoga neprijatelja na dnevnome redu nađu konkretne odluke o upravljanju državom. Jer jedno je okupljati različite političke skupine oko zahtjeva za odlaskom omraženoga vlastodršca, a posve drugo usuglasiti ih oko pitanja koja duboko zadiru u srbijansku nacionalnu, političku i geopolitičku orijentaciju. Hoće li prevagnuti građanska i proeuropska struja, kakvom se tzv. „Studentska lista” voli predstavljati, ili ona kojoj su nacionalni mitovi i tradicionalni velikosrpski politički ciljevi ipak važniji od najavljene demokratske preobrazbe? Ne ćemo se valjda zavaravati kako je potonji element nestao zajedno s Vučićevim porazom.  Nameće se, povrh svega, pitanje postoji li uopće ta građanska, demokratska i proeuropska struja o kojoj se toliko govori. Sudeći prema dosad viđenomu, razloga za skepticizam ima napretek. Ne nosi li, naposljetku, i ona kokardu, samo što ju je, za razliku od otvorenih velikosrpskih nacionalista, odlučila neko vrijeme držati u torbi.

Studenti će ujediniti Balkan?

Na društvenim mrežama ovih sam dana pročitala rečenicu koja mi se učinila mnogo znakovitijom od samih izbornih rezultata: „Studenti će ujediniti Balkan”. Na prvi pogled, još jedna sentimentalna dosjetka iz bogatoga arsenala regionalnoga bratstva, zajedništva i ostalih političkih opijata kojima nas desetljećima šopaju, ne bi li nas uvjerili da je jugoslavenska prošlost bila idila koju je tek splet nesretnih srbijaokolnosti prekinuo. Međutim, upravo se u toj rečenici krije potencijalno vrlo opasna politička zamka. Kakvo ujedinjavanje Balkana? Na kojim temeljima? I, što je još važnije, komu je takvo ujedinjavanje u interesu? Hrvatska je svoju državnu samostalnost ostvarila izlaskom iz jugoslavenskoga državnog okvira, a cijenu toga izlaska platila je krvlju. Stoga bi svako novo zazivanje balkanskih integracija, ma koliko bilo umotano u celofan mladosti, demokracije, solidarnosti i nekakve zajedničke budućnosti, s obzirom na hrvatsko povijesno iskustvo, moralo izazvati ozbiljan oprez.

A da takva sentimentalnost u Hrvatskoj ima svoje vjerne poklonike, svjedoče i reakcije dijela naše javne scene. Među najglasnijima je, očekivano, Severina, koja je pobjedu studenata dočekala gotovo u suzama radosnicama. Njezina potpora nije od jučer, a ranije je studentski pokret hvalila upravo zbog toga što je, prema njezinim riječima, ujedinio zemlje u dobroti, solidarnosti i pravednosti. Nakon izbora već su se pojavili pozivi da ponovno nastupi u Srbiji. Dobrodošlica na društvenim mrežama ne nedostaje, kao ni poziva za koncert na beogradskome Ušću. Kada pogledam tko sve iz Hrvatske piše panegirike novim srbijanskim političkim zvijezdama, maglovite se slutnje bistre, a iza sveopćega oduševljenja naziru se dobro poznate političke težnje. Ne zbog toga što bi potpora rušenju autoritarnoga režima bila sama po sebi sporna, nego zato što se iz nekih reakcija ponovno pomalja dobro poznati regionalni sentiment, u kojemu će se prije ili poslije pronaći mjesta za sve, osim za one koji inzistiraju na hrvatskoj nacionalnoj posebnosti i državnoj suverenosti.

U tomu je kontekstu zanimljiva i poruka jednoga mladića iz Novoga Sada koji je, povodom prosvjeda hrvatskih učenika i studenata najavljenih za 20. studenoga, pozvao na međusobnu solidarnost i rušenje okova nacionalizma. „Pumpajte, pumpajte, pumpajte, znači samo pumpajte, imate punu podršku iz Novoga Sada, iz Srbije“, poručio je mladi revolucionar. Pritom je ispričao kako mu je u teškim životnim okolnostima najviše pomogao upravo jedan Hrvat. Lijepa priča, nema što, da ti se srce procepa. Bratstvo i jedinstvo! A kada smo već kod poziva iz susjedstva na rušenje vlasti u Hrvatskoj, nadajmo se da naša Sigurnosno-obavještajna agencija, unatoč kadrovskim nadmudrivanjima između Pantovčaka i Banskih dvora zbog kojih još uvijek čeka imenovanje ravnatelja, ipak pozorno prati i ovakve poruke.

Ni domaća ljevica, premda držim da je nazivati SDP i Možemo! ljevicom uvrjeda za demokratsku ljevicu, uvjerena sam, ne će propustiti priliku da pobjedu tzv. „Studentske liste” iskoristi za vlastite političke obračune. Pobjednicima su već oduševljeno čestitali, a za kamarilu okupljenu oko Hajdaš-Dončićevoga ocvalog SDP-a i nikada procvalih nemožemovaca Vučićev poraz predstavlja zgodnu priliku da, poglavito u kontekstu afere s otpadom u Lici, i hrvatske političke prilike pokušaju prikazati kao borbu protiv autokracije. Jer, za njih je, jelte, Andrej Plenković hrvatska inačica Aleksandra Vučića, a oni sami demokratski osloboditelji koji će, po uzoru na srbijanske studente, konačno srušiti domaćega autokrata. Uostalom, u medijima poput Indexa i Telegrama već su počeli s programom. Tako je Index u ranim večernjim satima, dan nakon izbora, objavio članak pod naslovom „Orbán i Vučić pali: Je li Plenković sljedeći?”. Upravo sam takvu medijsku dosjetku predvidjela još u kasnim večernjim satima prethodnoga dana, i to bez ikakvih pretenzija na sposobnosti Babe Vange. medijiZa takva predviđanja, naime, nije potrebno osobito naprezati moždane vijuge. Dovoljno je poznavati reflekse domaće zeleno-lijeve političko-medijske kamarile. Koliko god ozbiljnih zamjerka imali Plenkovićevoj vladavini, on je, kako god okrenuli, za hajdaševce i nemožemovce izmislio izmjeničnu struju. Oduševljenju pobjedom, uz navedene, pridružila se i Maja Sever, koja s velikim optimizmom govori o izgledima za neovisnost novinarstva pod novom srbijanskom vlašću. Dum spiro, spero, misli si Maja. A možda je upravo to najveći doseg nove srbijanske demokracije: zasad se njome još mogu zanositi svi oni koji u nju žele vjerovati.

A sada zamislimo jedan nimalo ugodan, zapravo najgori od svih mogućih političkih scenarija: nakon promjene vlasti u Beogradu, vlast u Zagrebu preuzima domaća zeleno-lijeva politička družina, uz neizostavnu pratnju regionalnih kulturnih djelatnika. Ako već danas s tolikim oduševljenjem pozdravljaju političke promjene u Srbiji, kakvu bismo tek politiku mogli očekivati kada bi raspolagali državnim institucijama? Takva kombinacija nove političke garniture u Srbiji i zeleno-lijeve vlasti u Hrvatskoj, u kojoj bi regionalna sentimentalnost definitivno i u potpunosti prevagnula nad hrvatskim državnim interesima, mogla bi za Hrvatsku imati katastrofalne posljedice. Toga bi morali biti svjesni kako vladajući, tako i desna oporba.

Od studentskih plenuma do državne vlasti

Naposljetku, ostaje i pitanje koje se, u sveopćoj euforiji, nekako prešutno zaobilazi. Kako će ta izrazito heterogena politička skupina uopće upravljati Srbijom? Jedno je organizirati prosvjede, blokirati fakultete, okupljati nezadovoljne građane i pozivati na rušenje korumpiranoga režima. Posve je drugo preuzeti odgovornost za funkcioniranje državnih institucija, gospodarstvo, vanjsku politiku, sigurnosni aparat i međunarodne odnose jedne zemlje opterećene dubokim političkim, društvenim i nacionalnim prijeporima. U političkome je smislu mnogo lakše djelovati iz defenzive, kada je sva energija usmjerena protiv zajedničkoga protivnika, nego prijeći u ofenzivu i samostalno preuzeti odgovornost za sudbinu države. Rušiti vlast i upravljati državom ipak nisu iste discipline.

Tzv. „Studentska lista” nema klasičnu stranačku strukturu, prepoznatljivoga političkog vođu ni dugogodišnje iskustvo upravljanja državom. Njezino dosadašnje djelovanje počivalo je na studentskim plenumima i kolektivnome odlučivanju. Takav model može biti privlačan kao izraz otpora autoritarnoj vlasti, ali teško može bez ozbiljne prilagodbe poslužiti kao model državne uprave. Kako će se donositi odluke kada se među pobjednicima pojave prva ozbiljna neslaganja? Hoće li se o državnome proračunu, odnosima s Rusijom, statusu Kosova ili položaju tzv. Republike Srpske odlučivati plenumskim izjašnjavanjem? I tko će, u konačnici, snositi političku odgovornost? U tomu smislu ni Vučićeva poruka političkim pobjednicima da ih za šest mjeseci očekuje bitno drukčije raspoloženje ne mora biti tek izraz povrijeđene taštine poraženoga autokrata. Između izborne euforije i svakodnevice upravljanja državom postoji popriličan ponor, a tek će se vidjeti koliko su ga novi pobjednici svjesni.

Povrh toga, veliko je pitanje koliko će nova vlast doista moći raskinuti s naslijeđenim strukturama. Vučić možda odlazi s vlasti, ali njegov politički aparat, kadrovi, interesne mreže i dijelovi sustava izgrađivanoga godinama ne nestaju preko noći. Izborna pobjeda može srušiti vladajuću stranku, ali ne može jednim potezom promijeniti državu. Uostalom, poučan je upravo primjer susjedne Mađarske, gdje se nova vlast Pétera Magyara, unatoč uvjerljivoj pobjedi nad Viktorom Orbánom, suočila s naslijeđenim institucionalnim strukturama i kadrovima koje je Fidesz tijekom šesnaest godina vlasti rasporedio na ključne položaje. Ako se i u Mađarskoj, članici Europske unije, s dvotrećinskom parlamentarnom većinom nove vlasti, takve promjene pokazuju složenima, što tek očekivati u Srbiji.

Srbiji nije dovoljna promjena vlasti

I zato ne treba isključiti mogućnost da se početni zanos vrlo brzo pretvori u političko razočaranje. Heterogenost koja je bila prednost u borbi protiv zajedničkoga protivnika mogla bi se pokazati najvećom slabošću u trenutku kada toga protivnika više ne bude na vlasti. Uz to, valja imati na umu da gotovo četrdeset posto birača nije glasovalo za tzv. „Studentsku listu”, nego za politički sustav koji je do jučer personificirao Vučić. Ti ljudi nisu nestali, kao što nisu nestale ni strukture koje su ih godinama organizirale i politički usmjeravale. Poraženi režim, prema tome, i dalje raspolaže znatnim društvenim i političkim potencijalom, koji bi u slučaju neuspjeha nove vlasti mogao ponovno doći do izražaja. Za Hrvatsku je, međutim, ključno nešto drugo. Hoće li nova Srbija odustati od političke instrumentalizacije Srba u susjednim državama? Hoće li prihvatiti neovisnost Kosova i promijeniti odnos prema Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori? Hoće li se konačno suočiti s vlastitom ulogom u agresiji devedesetih? Ako se pita Šoškića, teško. A ako srbija hrSlovenija može uvjetovati ulazak Srbije u Europsku uniju predajom arhiva jugoslavenskih tajnih službi, Hrvatska bi tek trebala imati podugačak popis uvjeta. Za početak, neka Beograd položi račune o nestalim hrvatskim braniteljima i civilima, otvori arhive i odgovori na pitanje ratne odštete. O pokajanju za počinjene zločine gotovo je bespredmetno govoriti. Ne ćemo valjda baš toliko očekivati od novih demokratskih uzdanica.

Ako je Ilija Srdanović bio pripadnik Miloševićeve vojske, onda je, htio to netko priznati ili ne, stasao u istome društvenom ozračju kao i Aleksandar Vučić. Stoga, Srbija ima mnogo dublji problem od jednoga predsjednika ili premijera. Ondje se desetljećima njeguje društvena klima u kojoj se kriminalci pretvaraju u zvijezde, najprimitivniji reality programi u nacionalnu zabavu, a mafijaški obračuni, uključujući i one u kojima su žrtve doslovce završavale u strojevima za mljevenje mesa, otkrivaju zastrašujuću razinu brutalnosti. Dodajmo tomu medijsko i glazbeno veličanje nasilja i kriminalnoga podzemlja pa se postavlja pitanje kakve sve bolesti toga društva može izliječiti jedna izborna pobjeda. Srbiji je, osim političke promjene, potrebna i temeljita duhovna preobrazba. Ali to se, dakako, ne obavlja studentskim plenumima niti se završava proglašenjem izbornih rezultata. I upravo zato uspoređivati hrvatske prilike sa srbijanskima, kako to već čine naši domaći revolucionari koji bi Vučićev poraz rado pretvorili u recept za rušenje Plenkovića, toliko je stupidno da ne zaslužuje daljnju obradu.

Rušenje Aleksandra Vučića svakako predstavlja važan politički događaj. Međutim, Hrvatsku ne bi trebalo presudno zanimati tko u Beogradu vlada, nego kakvu politiku taj netko vodi prema Hrvatskoj i hrvatskim nacionalnim interesima. I zato, kao jedna od onih zatucanih hrvatskih nacionalistica uskih, provincijalnih i, što je danas osobito neoprostivo, neregionalnih horizonata, na događaje u Srbiji gledam s jednakim, ako ne i većim oprezom nego prije Vučićevoga poraza. Neka mi oproste svi poklonici regionalnoga bratstva i političke romantike, ali hrvatsko povijesno iskustvo ne dopušta luksuz da promjenu vlasti u Beogradu dočekujem kao najavu boljega sutra. Poglavito bi pogubno bilo kada bi se s promjenom vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj uspostavila politička garnitura sklonija regionalnim sentimentalnostima nego zaštiti nacionalne suverenosti. To nije pitanje stranačkoga navijanja, nego političke dalekovidnosti, koju bi morali pokazati kako vladajući, tako i ozbiljna nacionalno orijentirana desna oporba.

Kako će izgledati postvučićevska Srbija, tek treba vidjeti i bilo bi krajnje nepromišljeno žuriti sa zaključcima. Jer jedno je promijeniti vlast, a nešto sasvim drugo političku svijest i nacionalne aspiracije koje nadživljavaju pojedine režime. A dok se ne pokaže kakvu će politiku voditi nova Srbija, možda ipak nije loše prisjetiti se stare pouke: nije svatko tko se bori protiv našega protivnika automatski i naš prijatelj. Uostalom, hrvatsko nas je povijesno iskustvo naučilo da je iz svih silnih bratstava, jedinstava i zajedništava na kraju uvijek nekako isplivala kokarda.  

Barbara Dijanović

Hrvatski tjednik/hkv.hr