Pismo vukovarskim krvnicima

Pin It

3. lipnja 1991. Domovinski rat – stvaranje prvih četnički uporišta u  istočnoj Slavoniji - RADIO LJUBUŠKI

Zapravo niste zaslužili ni misao. Ni riječ. Ni slovo. Ali, jače je od mene. Razmišljajući posljednjih tjedana o Vukovaru, evocirajući slike iz Domovinskog rata, vremena u kojemu smo mnogi od nas odrasli, pa i ostarjeli preko noći, znala sam da vam želim napisati pismo. Jer, ovo pismo ste zaslužili iako možda ni neće doći do vas. No, ne bih imala mira da vam ga ne napišem.

Ne znam vam imena. Tek su neka od njih zapisana u rijetkim presudama, ali mnoga nisu nigdje. Neka su ostala samo jeka u zraku prije pucnja u nevine ljude. Neka su se izgubila u bijegu, u lažnim dokumentima, u selima u kojima vas susjedi i danas pozdravljaju kao da ste se onoga studenoga ’91. vratili s kakvoga izleta, a ne iz grada koji ste sravnili sa zemljom. Zato vam pišem bez imena. Jer, vi ste ionako tako ubijali, ne pitajući za ime.

Pišem vam jer je opet studeni. Doba godine u kojemu Vukovar i cijela Hrvatska miriše tek na mokro lišće i dim iz dimnjaka. I ova kiša, i blato, i sivilo kao da daju počast gradu u kojemu je Dunav spor i siv, kao da se i on sjeća desetljećima unatrag te duboke tuge. Ljudi ponovno hodaju u koloni. Danas hodaju šutke i polako, s lampionima u rukama. Pred vama su hodali bježeći od krvnika, pognute glave. Vi nikada niste razumjeli tišinu. Mislili ste da je slabost. Ali, ona je ono što ostaje nakon što je sve drugo pretvoreno u prah.

Krivica – u postojanju

Došli ste u Vukovar s tenkovima, urlicima i mržnjom na grad spremni da mu izbrišete temelje. Pucali ste u bolnicu. U crkvu. U vodotoranj. U dječji vrtić. Brojali ste granate tisućama na dan, kao da gađate nešto što vam je osobno krivo. A ono vam je skrivilo samo to što je postojalo i što se nije htjelo predati. Osamdeset i sedam dana jedan je grad, gladan, u podrumima, bez vode i struje, ali s ponosom odbijao umrijeti. To vam nikada nije bilo jasno. I to vas, vjerujem, i danas peče.

A kada ste ušli, niste ušli kao vojnici. Ušli ste kao ono što zapravo jeste. Hodajuće zlo žedno krvi. Odvodili ste ranjenike iz bolničkih kreveta, s infuzijom još u ruci, na Ovčaru. Tukli ste ih dok nije pala noć. A onda ste ih, poput kakvih bezimenih životinja, ubijali uz rub jame koju ste unaprijed iskopali. Sve je bilo planirano i pripremljeno. Za vas to nije bio bijes trenutka nego posao.

Odvodili ste žene u podrume. A ono što ste im ondje radili, one koje su preživjele nose u sebi i danas, kada odšute na pitanje kako su. Odvodili ste njihove očeve, muževe i sinove “na razgovor” koji ih je ostavljao zauvijek nijemima. Na put s kojeg se nikada nisu vratili. Neke od njih kćeri, sestre i majke traže i danas. Iz godine u godinu, umiru jedna po jedna, a da nisu dobile ni kosti koje bi mogle pokopati.

A vi znate gdje su. I to je ono što ne mogu razumjeti. Ne samo ono što ste učinili, nego i to što i dalje šutite. Trideset i pet godina. Svaki dan te šutnje novo je ubojstvo. Sporo i posve tiho ubojstvo nade jedne starice koja u sobi još drži sliku svoga sina, onakvoga kakvoga ga pamti.

Mržnja je vaše oružje, ne moje

Ne pišem vam da bih vas mrzila. Mržnja je bila vaše oružje, ne moje. Jer, kada bih vas mrzila, vi biste pobijedili, jer biste u meni nastavili živjeti. Pišem vam da znate da niste uspjeli. Htjeli ste gradove bez nas, a gradovi su ostali naši. Ne samo Vukovar.

Htjeli ste da sve zaboravimo. Neki to još uvijek žele. Ali, mi svake godine pamtimo sve glasnije. Htjeli ste da nas bude strah. Ali, mi svakog studenoga stojimo na mjestu na kojem ste nas htjeli zatrti i palimo svijeće. Vatra koju ste vi donijeli palila je kuće. Ova naša gori za duše naših mrtvih.

Možda sada već imate unuke. Možda ih nosite na rukama, ili im pričate kakav im je djed bio u mladosti. Želim vjerovati, dok ih gledate, da vam se ponekad, u nekoj sekundi, pred očima pojavi lice nekog drugog djeteta. Onoga iz podruma, ili bolnice. Ono ranjeno. Ono koje ste ubili. Toliko puta sam se pitala – spavate li mirno? Možete li spavati ili bdijete noću? Zar vas ne progone slike zla koje ste činili?

Vremenom sam se prestala pitati, ali u meni se rodila silna želja. Ne, ne želim vam zlo. Nisam poput vas.

Želim vam savjest. Ona će vam biti teža od svake kazne.

Istina, za razliku od vas, ne može pobjeći

Pravda dolazi sporo. Neki od vas umrijet će, a da je ne dočekaju. Neki će od vas umrijeti u svojim krevetima, mirno, onako kako ste mnogima drugima uskratili. Nekima od vas se nikada neće suditi za ono što ste počinili toga studenoga u Vukovaru.

Ali, postoji sud koji ne zastarijeva i pred kojim ne pomažu ni odvjetnici, ni politički dogovori. Ja se u njega uzdam. Ne zato što sam naivna, nego zato što se Vukovar, nakon svega i unatoč svemu, uzdignuo iz pepela u koji ste ga pretvorili.

Ubijali ste Vukovar. Ubijali ste Škabrnju. Ubijali ste naše gradove, naše branitelje, obitelji, djecu. Našu budućnost, snove, igru i maštanja. I mislili ste da u tom trenutku na svijetu ne postoji ništa jače od vas.

Postoji. Zove se istina. A ona, za razliku od vas, ne može pobjeći.

I zapamtite: Vukovar vas ne mrzi. Vukovar vas je – preživio!

Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr