Zadnji komentari

O “kinesko-ruskoj koaliciji”, Ukrajini, SAD-u, strateškim greškama, …

Pin It

Putin's China Visit Put His Weakness and Desperation on Full Display |  Fortune

Washington je strateški pogriješio. Američki analitičari vrlo su dobro znali kako je pod svaku cijenu nužno spriječiti stvaranje savezništva između Rusije i Kine. Problem koji je doveo do ključne greške bio je zapravo banalan a lako može biti i fatalan: američke elite nisu mogle „pregristi ponos“ i svoj psihološki osjećaj vječne nadmoći pretvoriti u nužnu komunikaciju s Kinom kao SAD-u ravnopravnim partnerom.

Kina bi tada bila nešto posve drugo i nikakva „simbioza“ s Rusijom ne bi joj bila potrebna. Sada od zabijanja „klina“ između Moskve i Pekinga neće biti ništa

I prošloga tjedna važni događaji globalnog geopolitičkog karaktera smjenjivali su jedan drugog. To je jasan pokazatelj da smo ušli u fazu kulminacije sukoba ključnih svjetskih velesila – „trojstva“ – SAD, Kina, Rusija. Sukoba, u kojem pravila više nema, ili preciznije – ona dosadašnja više ne vrijede, a nova, koja suprotna strana želi nametnuti kao po sve obligatorna, za onu su drugu neprihvatljiva.

Takve nepomirljive geopolitičke postavke novu jednadžbu preustroja svijeta čine nerješivom te će, ukoliko se nešto ubrzo bitno ne promijeni – prije ili kasnije doći do sukoba koji se više neće moći zadržati isključivo u okvirima političko-diplomatske borbe i borbe za jačanje svog globalnog ekonomskog utjecaja i prisvajanja ključnih prirodnih resursa, već će neizbježno prijeći i u međusobni vojni sukob. Neovisno o tome što ga načelno (posve sigurno i iskreno) sve tri strane pod svaku cijenu žele izbjeći.

Ali svi su iskreno željeli izbjeći i Prvi svjetski rat a on se dogodio, pa nema razloga da se povijest (koja je učiteljica života ali su ljudi loši učenici) po tko zna koji put opet ne ponovi. Naravno, uvijek u promijenjenim okolnostima koje sa sobom donosi društveni i tehnološki napredak, ali s istom filozofijom odnosno logikom djelovanja.        

Vanjskopolitičkim i medijskim prostorom, kao i obično, i prošlog je tjedna dominirala Ukrajina i sve što se događa u njoj i s njom povezano u kontekstu tamošnjeg ratnog sukoba – najvećeg na tlu Europe od Drugog svjetskog rata. Ali to nikako nije i jedina scena sučeljavanja globalnih silnica iako je definitivno najvažnija.

Tu je još niz drugih važnih događaja:

ubrzava se proces dedolarizacije; jača globalna militarizacija, najviše u Europi – kako stoji u novom izvješću Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI); zahuktava se krajnje neizvjesna turska predizborna kampanja uz neprovjerene informacije o navodno teško oboljelom predsjedniku Erdoganu; jačaju vojni sukobi u Sudanu; dočekan je prvi telefonski poziv kineskog čelnika Xi Jinpinga ukrajinskom vođi Volodimiru Zelenskom; američki predsjednik Biden službeno je objavio kandidaturu za novi predsjednički mandat; Fox News je uručio iznenadni otkaz najpopularnijem američkom televizijskom novinaru i najvećem kritičaru Bidenove politike Tuckeru Carlsonu, što baca do sad najtamniju sjenu na SAD kao globalni simbol i utvrdu slobode govora, barem od vremena početka progona australskog novinara i urednika WikiLeaksa Juliana Assangea koji je potresao svijet objavom niza po SAD neugodnih tajnih dokumenata iz ključnih američkih institucija.

Kina u zamci, kao i SAD

Na zapadu jako iščekivani potez nakon prošlomjesečnog rusko-kineskog summita na vrhu u Moskvi – konačno je prošloga tjedna povukao Peking. Naime, kineski čelnik Xi Jinping telefonski je nazvao ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog (navodno je to tražio Biden, a Emmanuel Macron sigurno je – tijekom nedavnog posjeta Kini). Razgovor je trajao oko sat vremena, ali su o sadržaju istog objavljena samo štura priopćenja, što vjerojatno znači da nije bilo važnih rezultata koji bi se odnosili na pokretanje pregovaračkog procesa o zaustavljanju ukrajinskog rata.

Zelenski je kratko kazao da je razgovor bio sadržajan i da će Ukrajina ponovo poslati svog veleposlanika u Peking (ovdje bih dodao kako je Kina i dalje najveći trgovinski partner Ukrajine ali i gotovo svih zemlja svijeta – što je podatak nedavno objavljen i što može biti krajnje neugodno po dolar).

S druge strane Jinping je u svom priopćenju naglasio kako je „složena evolucija ukrajinske krize imala ozbiljni utjecaj na međunarodnu situaciju“ i da je Peking kao i uvijek predan mirnom rješenju kao jedino mogućem i da je sada potrebno izgraditi povoljne uvjete za diplomatsko rješenje .

I to je uglavnom sve. Ono što osobno iščitavam važnim iz svega ovog je Jinpingova konstatacija o ukrajinskoj krizi kao „složenoj evoluciji“, jer to očito znači kako Peking smatra da ona nije počela ruskom invazijom već znatno ranije – i da krivnju za istu baca i na poteze Zapada i Kijeva koji su „isprovocirali“ rusku specijalnu vojnu operaciju.

Peking želi podijeliti krivnju za rat na Zapad (i Ukrajinu) i Rusiju i s takve pozicije nametnuti svoj prije par mjeseci objavljeni  prijedlog ili smjernice za mirovni plan (podsjećam, formalno su ga odbacili i SAD i EU, ali neformalno im on ostaje jedina nada za bilo kakve buduće pregovore s Moskvom o miru, jer to sami nisu u stanju učiniti budući su de facto strana u sukobu).

Kina se nakon ruske invazije našla u svojevrsnoj zamci dvostrukog karaktera. Evo o čemu je riječ:

Da je Rusija ostvarila brzu vojnu pobjedu, po Peking ne bi bilo problema. Rusija bi vjerojatno snosila posljedice kraha odnosa sa Zapadom slično sadašnjima, ali Kina se ne bi našla u poziciji da ju se optužuje za vojnu pomoć Rusiji i držanje strane istoj jer joj to tada jednostavno ne bi bilo potrebno (Rusi bi sve sredili sami). Drugim riječima Kina je u takvom scenariju mogla sačuvati snažne gospodarske odnose prije svega s Europskom unijom kao svojim najvažnijim trgovinskim partnerom nakon SAD-a.

Ovako joj (s obzirom da se rat odužio) EU, pod snažnim pritiskom SAD-a, postavlja uvjete za nastavak određene gospodarske suradnje. Kolokvijalno rečeno – kroz pitanje Pekingu „podržava li u ratu Ukrajinu ili Rusiju“?

Po Peking je, naime, glavni problem što je svoju čuvenu inicijativu „Jedan pojas jedan put“ (ili kolokvijalno  „Put svile“) vezao upravo za izgradnju infrastrukture prema Europi, u koju svrhu je kupio i ključne luke u Sredozemlju, poput Pireja u Grčkoj i Genove i Trsta u Italiji, a slične kombinacije imao je i s njemačkom lukom Hamburg i td. Pri tom je stvarao i vlastite političko-ekonomske platforme za trgovinsku suradnju s pojedinim članicama EU i zemljama koje to još nisu postale – poput onih na Zapadnom Balkanu. Sve je to sada pod znakom pitanja.

Slijedeći bitni element zamke u kojoj se našla Kina je činjenica da su Sjedinjene Države protiv nje pokrenule dugotrajni iscrpljujući ekonomski i politički rat u koji guraju sve svoje saveznike u Europi i Aziji. U takvim okolnostima Kina nema drugog izlaza osim stvaranja čvrstih strateških odnosa s Rusijom – i vojnih i ekonomskih. Ako se oni službeno i ne zovu savezništvo, potpuno ih sigurno možemo nazvati „kinesko-ruskom koalicijom“ – sličnom onoj koju je stvorio združeni Zapad po pitanju pomoći Ukrajini, samo sveobuhvatnija, jer se odnosi na sve sfere i sve ključne globalne probleme a ne samo Ukrajinu.

Multipolarni svijet bez Kine i Rusije?

S obzirom kako Peking zna da Washington želi i Rusiju i Kinu srušiti s globalne geopolitičke šahovske ploče, pa čak možda i pokušati stvoriti multipolarni svijet bez Kine i Rusije (sa svojim predvodništvom i kroz određeni preustroj ključnih međunarodnih političkih i financijskih institucija poput UN-a, MMF-a, Svjetske banke i sl.) – on nikada neće zaigrati igru protiv Moskve.

Washington je u tom smislu strateški pogriješio. Američki analitičari vrlo su dobro znali kako je pod svaku cijenu nužno spriječiti stvaranje savezništva između Rusije i Kine tj. da se između njih mora „zabiti klin“. Problem koji je doveo do ključne greške bio je zapravo banalan a lako može biti i fatalan: američke elite nisu mogle „pregristi ponos“ i svoj psihološki osjećaj vječne nadmoći pretvoriti u nužnu komunikaciju s Kinom kao SAD-u ravnopravnim partnerom. Kina bi tada bila nešto posve drugo i nikakva „simbioza“ s Rusijom ne bi joj bila potrebna.

Zbog toga su američke elite zaigrale krajnje rizičnu igru otvaranja dvaju frontova istodobno usprkos brojnim glasovima upozorenja da to ne čine. One su, međutim, bile uvjerene da mogu pobijediti, prije svega kroz ponovno „zabijanje klina“ između Pekinga i Moskve kako je to bilo od sredine 70-ih godina kada je Kissingerova diplomacija postigla američki ključni vanjskopolitički uspjeh (vjerojatno svih vremena) – posvađavši dva velika susjeda i komunistička diva – Kinu i SSSR. Očekivale su da će se Peking prestrašiti gubitka suradnje sa Zapadom (poglavito nakon što je vidio kako se Zapad sankcijski, politički i vojno (kroz Ukrajinu) prošle godine obračunao s Rusijom.

Međutim do željenog povlačenja Pekinga nije došlo, što se dalo naslutiti samo malo dubljim analitičkim promišljanjem. Naime Kina je dobro znala (sve je bilo javno objavljeno) da je u američkim strateškim dokumentima ona uz Rusiju definirana kao najveći američki suparnik i prijetnja američkim nacionalnim i globalnim interesima u 21. stoljeću. Drugim riječima nije željela žrtvovati svoju budućnost i samu egzistenciju za neke trenutačne ili kratkoročne ekonomske probitke kroz nastavak suradnje sa SAD-om.

Poraz Rusije za Kinu je potpuno neprihvatljiv

Poraz Rusije za Kinu je potpuno neprihvatljiv jer dobro zna da je u tom slučaju slijedeća na redu. Pekingu nije teško zamisliti u kakvoj bi se situaciji u scenariju ruskog poraza našao: sam protiv združenog Zapada, gotovo bez ijednog važnog saveznika na kojeg bi se mogao osloniti u slučaju ozbiljne potrebe.

Ako je mislio igrati na kartu Kine u svom pokušaju slamanja Rusije Washington je prema njoj morao djelovati blaže a ne oštro i „džonom“ – provocirajući je tajvanskim problemom, mobilizacijom svojih partnera u Indopacifiku na protukineskoj platformi, dovlačenjem svojih vojnih snaga i širenjem vojnih baza uz kineski obod i sl. Kina je jednostavno postala prejaka i dostatno utjecajna da bi na prijetnje ovakvoga tipa reagirala povlačenjem. Odlučila se na jedini mogući potez – okretanju Rusiji kojoj je i samoj potrebna njena pomoć.

Ta „simbioza“ – partnerstvo od kojeg obje zemlje imaju koristi a ne tipa onog u kojem ona jača dominira nad drugom koja mora slušati „starijeg brata“ – zalog je čvrstoće ovoga što Moskva i Peking upravo grade, a što na zapadu s razlogom izaziva nervozu s obzirom na kapacitete kojima ove dvije mega-države raspolažu na svim ključnim područjima – od prirodnih resursa, ljudskih potencijala, do vojne sile odnosno statusa nuklearnih velesila. Štoviše, takva konstrukcija međusobnih odnosa i međunarodni formati koje Peking i Moskva grade na sličnim temeljima, sve je privlačnija zemljama diljem svijeta – iz tzv, Globalnog juga, o čemu više kasnije u tekstu.

EU je još uvijek nepoznanica

S druge strane tek ćemo morati vidjeti kako će se oko svega ovoga na kraju odrediti Europa odnosno Europska unija. EU, kao institucija zajednice država, posve će sigurno slijediti smjer američke politike prema Kini, ali će pojedine zemlje članice težiti ostvarivanju partikularnih interesa tj. bilateralnih trgovinskih odnosa s Kinom. O tome najbolje svjedoči nedavni posjet Pekingu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je s poslovnom delegacijom svoje zemlje tom prigodom potpisao niz unosnih sporazuma s kineskim partnerima u raznim sferama. Francuska s Kinom ostvaruje čak 100 milijardi dolara vrijednu trgovinsku razmjenu godišnje – što je gotovo petina ukupne trgovinske razmjene EU s Kinom. Također, i sama Kina preferira razvoj bilateralnih trgovinskih odnosa s članicama EU-e, pa će biti zanimljivo pratiti što će se dalje događati. Pri tom mislim da će se Njemačka i Italija povući iz značajnije suradnje s Kinom zbog snažnog američkog pritiska, a Rim bi mogao odustati od suradnje s Kinom u njenom projektu „Put svile“ (Italija je jedina u EU koja je u tom projektu i Rim neće imati snage toj se činjenici opirati).

Iznenadni pokret ruske Tihooceanske flote, potvrda ruske pomoći Kini

Ono u što sam siguran, i kako god da se stvari razvijale, Kina neće žrtvovati svoju sigurnost da bi zadržala trgovinsku suradnju sa Zapadom pri tom žrtvujući Rusiju. O tome najbolje svjedoči i nedavni trodnevni posjet novog kineskog ministra obrane Moskvi, koji, sada se to već otvoreno govori, radi s ruskim kolegama na jačanju vojno-tehničke suradnje na svim razinama – više ne samo kroz sve češće izvođenje vojnih vježbi, uključno i strateških, što je važna novost u odnosima dviju susjednih država.

Drugi važni primjer je i nedavna iznenadna provjera bojeve spremnosti cjelokupne ruske Tihooceanske flote s isplovljavanjem čak oko 190 brodova i 14 podmornica, među kojima i onih strateških s nuklearnim naoružanjem, podizanjem 35 000 vojnika i 100-tinjak mornaričkih  borbenih zrakoplova. Sve to u vrijeme kada Sjedinjene Države, kao jasna demonstracija svoje moći Kini, jačaju svoj vojnopomorski potencijal u regiji ne samo proširenjem postojećih baza, već i najnovijim slanjem triju nosača zrakoplova na nuklearni pogon i njihovim planiranjem za prvo povijesno uplovljavanje u luke Kini susjedne Južne Koreje.

Dedolarizacija kao nezaustavljivi proces

 Prošlog tjedna Argentina je s Kinom potpisala sporazum o početku  korištenja kineskog juana u međusobnoj trgovini. Nedugo prije sporazum o plaćanju u juanima i realima s Kinom je potpisao i Brazil prigodom posjeta predsjednika Lule da Silve Pekingu. Nešto ranije je Saudijska Arabija za isporuke svoje nafte Kini umjesto „petrodolara“ počela dobivati juane i tako će biti ubuduće temeljem sporazuma Rijada i Pekinga. Istu su stvar dogovorili i Moskva i Peking, uz podatak da će ruski plin Kina plaćati u rubljama.

Da se s dolarom nešto čudno događa svjedoči i prošlotjedni dramatični tekst uglednog britanskog medija The Financial Times. On se pozvao na podatke Stephena Jena, poznatog valutnog analitičara koji je radio u Morgan Stanleyu. Jen je izračunao da se „udio dolara u svjetskim službenim rezervnim valutama smanjio sa 73% u 2001. na 55% u 2021., dok je 2022. pao na svega 47%. Pad prošle godine je čak 10 puta brži u odnosu na ranije!

FT podsjeća i na još jedan frapantan i malo poznat podatak. Autor teksta napominje  kako je danas 30% svih zemalja svijeta pod sankcijama SAD-a, EU-a, Japana i Velike Britanije, a da ih je početkom 90-ih bilo svega 10% i da su se donedavno uvodile uglavnom protiv malih država. „No tada je ova skupina zemalja pokrenula sveobuhvatnu ofenzivu sankcija protiv Rusije…, isključivši ruske banke iz globalnog sustava plaćanja u dolarima. Odjednom je svima postalo jasno da svaka država može postati meta.“ – piše The Financial Times.

SAD je pretjerano uvjeren u nepobjedivost dolara i vjeruje da su sankcije besplatni način za borbu protiv Rusije bez uporabe trupa. Ali Amerika plaća cijenu takvog samopouzdanja, jer zemlje napuštaju dolar. Danas čak i dugogodišnji američki saveznici poput Filipina i Tajlanda smanjuju trgovinu u dolarima – navodi se u tekstu uglednog britanskog medija.

UKRAJINA: stiže „trenutak istine“

I za kraj ono ključno. Ukrajina ulazi u svojevrsni „trenutak istine“, koji u doslovnom smislu može, i vjerojatno hoće odrediti njenu budućnost i budući geografski izgled.

Radi se, naravno, o mogućem skorom početku dugo najavljivane velike ukrajinske proljetne ofenzive, na Zapadu i politički i medijski već mjesecima isticane kao „alat“ koji će dovesti do oslobađanja ukrajinskih teritorija. Ako već ne svih (u što se uključuje i Krim), a onda barem njihovog najvećeg dijela, a kao minimum – vraćanje na stanje kakvo je bio do 24. veljače prošle godine odnosno početka ruske invazije.

Takve ambicije Zapada posljedica su potpuno iznenađujućeg katastrofalno lošeg starta ruskog vojnog pohoda na Ukrajinu (mnogi su i na Zapadu, gledajući kilometarske kolone ruskih tenkova kako se brzo kreću prema Kijevu tada očekivali brzi slom Ukrajine – i bio bih neiskren kada bih negirao da sam i ja bio jedan od njih). Nakon toga Zapad je iz nekog razloga postao uvjeren da kombinacijom neviđenih proturuskih sankcija i neviđenih isporuka zapadne vojne pomoći Ukrajini može dovesti i do ruskog vojnog poraza i do posljedičnog brzog sloma Putinove vlasti odnosno ruskog strateškog poraza.

Međutim to se nije dogodilo. Rat se odužio i ne vidi mu se kraja, a počeo je krajnje negativno djelovati i na zapadnu ekonomiju – prije svega onu u Europskoj uniji. Ali stanje je sve lošije i u SAD-u: inflacija je još uvijek visoka, demokrati i republikanci se svađaju oko potrebe novog povišenja praga zaduživanja što prijeti prvim povijesnim bankrotom zemlje, a tu je i nedavno priznanje guvernera Fed-a da će SAD ove godine vjerojatno ući u recesiju. Zaredao je iu propast čak četiriju regionalnih banaka u svega 2 mjeseca što jača nepovjerenje u bankarski sektor.

Kada se ovome pridodaju i golemi financijski i oružani izdaci za Ukrajinu, jasno je kako ih je nužno opravdati pred sve siromašnijim biračima za predsjedničke izbore koji se u SAD-u održavaju iduće godine. Pokretanje ukrajinske ofenzive za to je jedina prilika – kako god ona završila.

Međutim, izgubiti u pravom smislu riječi može samo Ukrajina ukoliko ofenziva poluči neuspjeh ili ostvari samo nebitne taktičke uspjehe koji ne mogu prelomiti situaciju ali bi i kao takvi sigurno doveli do novih velikih žrtava i među ukrajinskim vojnicima.

Još bi bilo gore da ofenziva doživi kolaps i da ruska vojska izvede nekakav munjeviti protunapad što se također ne isključuje. Jer svi dobro znaju da se ruski vojni vrh ozbiljno priprema za ukrajinsku ofenzivu, da ju očekuje kao sigurnu i da ni u kom slučaju (više) ne podcjenjuje svog protivnika. Štoviše, svjestan je kako na strani ukrajinske vojske ratuje zapravo čitavi Zapad koji to više gotovo i ne skriva. Osim što opskrbljuje Kijev svojim sve suvremenijim oružjem, sudjeluje i u planiranju vojnih operacija Kijeva, pruža mu sofisticirane obavještajne usluge, NATO-ovim instruktori u Ukrajini obučavaju ukrajinsku vojsku, a to čine i u bazama pojedinih članica NATO saveza, na strani Ukrajine bore se i brojni dobrovoljci iz mnogih zapadnih država – najviše iz Poljske i Kanade. Svima je jasno da ovo već odavno nije samo rusko-ukrajinski rat i da bi Ukrajina, bez obzira na herojski otpor njenih vojnika koji se doslovno bore za svaku zgradu i ulicu u Donbasu, već odavno bila vojno poražena – bez oružja i financija, da nije bilo zapadne, prije svega američke pomoći.

Čuju se glasovi ozbiljnih upozorenja

Zbog straha od neuspjeha ukrajinske ofenzive sve se više čuju neki drugi, oprezniji glasovi. Tako se posljednjih dana sve manje govori o sigurnoj i velikoj ukrajinskoj pobjedi odnosno velikom ruskom porazu, a prosudbe postaju i vrlo upozoravajuće – i to ne od strane nekakvih laika.

Tako je 27. travnja zapovjednik američkih snaga u Europi general Christopher Cavoli izjavio da je, iako je Rusija izgubila tisuće vojnika u ratu, ruskoj vojsci u arsenalu ostalo još dosta snage i da je zapravo jača nego prije godinu dana kada je rat i počela. “Ruske kopnene snage donekle su degradirane ovim sukobom, iako su danas veće nego što su bile na početku sukoba“, kazao je Cavoli u Zastupničkom domu američkog Kongresa.

“Zračne snage (Rusije) su izgubile vrlo malo, izgubile su 80 zrakoplova. Imaju još 1000 lovaca i lovaca bombardera. Mornarica je izgubila jedan ozbiljan brod”, kazao je general.

Cavoli je izjavio da “veći dio ruske vojske nije negativno pogođen” invazijom na Ukrajinu i da su (na Atlantiku) “Rusi aktivniji nego što smo ih vidjeli godinama, a njihove patrole diljem Atlantika na visokoj su razini”. Također je kazao da su saveznici Ukrajini isporučili 98% obećanih i planiranih vojnih sredstava i da ukrajinska ofenziva može odmah početi.

No tog istog dana uslijedila je reakcija savjetnika ukrajinskog predsjednika Zelenskog Mihaila Podoljaka, koji je, bez prevelikog ustručavanja s obzirom na autoritet američkog generala, kazao kako njegovih 98% nisu točan broj i da Ukrajini treba još dodatnog naoružanja, prije svega teškog streljiva i dalekometnog topništva.

Ukrajinski državni vrh je svjestan što po njega može značiti neuspjeh ofenzive i ne žuri mu se s njezinim pokretanjem dok ne bude siguran u određeni uspjeh. Time po sebe traži alibi tj. mogućnost da za eventualni neuspjeh odgovornost može prebaciti na one koji su ga svo ovo vrijeme i održavali na životu – zapad. Međutim teško da Zelenski tu još nešto više može napraviti. Jednostavno će morati dati zapovijed za početak ofenzive. Zapad to od njega traži i očekuje.

Ovdje se možemo vratiti na gornji dio teksta i postaviti pitanje zašto je Zelenskog baš u ovom trenutku, uoči najavljene ofenzive, nazvao kineski vođa Xi Jinping govoreći mu o sporazumu o prekidu rata kao jedinom rješenju?

Kada svemu ovome dodamo i nedavne Putinove riječi da Rusija u Ukrajini još nije ni počela ozbiljno ratovati, pa navedene riječi američkog visokopozicioniranog generala, zatim spomenute masovne ruske vojne igre na Dalekom istoku, ali i po Zapad frustrirajuću činjenicu da je ruska inflacija niža od zemalja Zapada, a ekonomija u boljem stanju usprkos neviđenim sankcijama – postaje jasno kako je ukrajinski rat postao zamka za sve u nj uključene strane – iz koje će se biti teško izvući.

Uistinu su moguće sve opcije: od neočekivanih vojnih pobjeda odnosno poraza, od početka pregovaračkog procesa i zamrzavanja sukoba na postojećim linijama razdvajanja, pa do trajanja rata i do 2027. godine kakve su prognoze nedavno izrečene unutar određenih krugova zapadnog analitičkog i medijskog miljea.

Tim više što se, osim u SAD-u, izbori 2024. godine održavaju i u Rusiji i Ukrajini. Zato će političku sudbinu Bidena (u nešto manjoj mjeri), Putina i Zelenskog (u velikoj mjeri) odrediti ratni događaji u Ukrajini ove godine. Stoga je jednadžba odnosno računica njihovih interesa vrlo jednostavna: ako žele pobijediti na izborima – izgubiti ne smiju na bojnom polju!

Ali kako postići da na kraju „vuk bude sit a sve ovce na broju“ vjerojatno još ne zna nitko. Tim prije što je vukova u tragičnoj ukrajinskoj drami više nego ovaca.

Zoran Meter/geopolitika.news