Hamasovi ekstremisti u Gazi već su hodajući mrtvaci
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 09 Studeni 2023 19:05
Hamasovi pripadnici na terenu najvjerojatnije su već hodajući mrtvaci, osim, dakako, vodstva koje je pobjeglo u Katar, ali je pitanje hoće li holding islamističkog terora, gubeći jednu podružnicu, tek tako pristati na promjenu volje svojih tvoraca i gospodara i dopustiti da bude guran prema uništenju
Izrael kao jedini dobitnik bliskoistočnih revolucija i ratova proteklih desetljeća pokušava se riješiti islamističkih ekstremista koji su mu nakon disolucije i praktičkog razaranja arapskoga svijeta ostali jedini arapski neprijatelji. Ni jedna arapska država nakon višegodišnjeg islamističkog divljanja i bliskoistočnih ratova ne može mu više vojno parirati. Jedina preostala regionalna država koja Izrael može vojno ugroziti je Iran. Očito je procijenjeno da je nastupio trenutak kada je potrebno eliminirati preostale dijelove holdinga islamističkog terora među kojima je i Hamas. Uništenje islamističkih ekstremista koji su mu prije svojim djelovanjem u velikoj mjeri išli na ruku sada je postalo nužno za osiguranje sigurnosti Izraela.
Povijesna pobjeda
Islamistički ekstremisti odigrali su svoju ulogu u uništenju snage arapskoga svijeta i jačanju pozicije Izraela. Sada bi trebali biti likvidirani. ISIL je neutraliziran i red je došao na Hamas, ali je s njim malo teža igra jer iza njega stoji Iran, pa SAD pažljivo važe treba li ili ne dopustiti Izraelu da krene u fizičko razbijanje Hamasa kako bi se spriječio u tom slučaju mogući širi vojni sukob na Bliskom istoku koji priželjkuje Moskva. Rusiji bi oružani sukob većih razmjera u regiji Bliskog istoga odgovarao zbog olakšavanja njezinih pozicija u Ukrajini i razvlačenja potencijala Zapada na više kriznih žarišta, čime bi se u pitanje doveo i sam postojeći međunarodni poredak koji ne odgovara ruskim i kineskim interesima.
Vodstvo Hamasa je, čini se, spremno za likvidaciju jer je jednostavno pobjeglo u Katar, gdje uživa u luksuzu, a palestinski narod u Gazi, za koji se nominalno bori, prepušta bijedi i smrti. Reuters 14. listopada javlja da se iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amirabdollahian u Dohi, glavnome gradu Katra, sastao s čelnikom Hamasa Ismailom Haniyehom, te su dogovorili nastavak daljnje bliske suradnje, a iranski ministar pohvalio je Hamasov upad u Izrael kao “povijesnu pobjedu” koja je naštetila izraelskoj okupaciji palestinskog teritorija.
Hamasovi pripadnici na terenu najvjerojatnije su već hodajući mrtvaci, osim, dakako, potrebno je ponoviti, vodstva Hamasa koje u luksuzu obitava u Dohi, ali je pitanje hoće li holding islamističkog terora, gubeći jednu podružnicu, tek tako pristati na promjenu volje svojih tvoraca i gospodara i dopustiti da bude guran prema uništenju.
Kako bilo, islamističke usluge na potpuno razorenom Bliskom istoku malo komu su više potrebne. Oni su svoj posao krvavo odradili i pitanje je samo vremena kada će ih se gospodari i tvorci odreći. Razbili Izraelci Hamas sada ili ne, islamistički ekstremisti na Bliskom istoku su to – kako bi rekli geopolitički turbofolkeri novog vala – sada na “pogrešnoj strani povijesti” i otkucava im smrtna ura.
Nedržavni subjekti
Sve čime su posljednjih 30 godina ekstremni islamisti pridonijeli arapskom svijetu i Palestincima može se sažeti u samo nekoliko odrednica – uništenje najmoćnijih arapskih država nakon buđenja islamističkog ekstremizma kroz programiranja “događanja naroda” u tzv. arapskim revolucijama i u vezi s njima poduzetim direktnim vojnim intervencijama SAD-a i saveznika, čime su ojačane pozicije Izraela.
Izrael je jedini koji je profitirao bliskoistočnim ratovima izniklima iz arapskih revolucija. U njima su eliminirane sve arapske države koje su barem teorijski imale mogućnosti vojnog sučeljavanja s Izraelom. Uništeni su Libija, Irak i Sirija, a jedini ozbiljni protivnik Izraela državnog karaktera ostala je regionalna nearapska sila Iran, koji pak nema neposredni teritorijalni kontakt s Izraelom. Svi preostali arapski izraelski protivnici su nedržavni subjekti, u pravilu terorističke organizacije kao što je sunitski islamistički pokret Hamas kao jedno od krila Muslimanske braće. A ta je pak organizacija u sklopu tzv. arapskoga proljeća pokušala razoriti i sam Egipat, državu koja je prva potpisala mirovni sporazum s Izraelom. U namjeri osvete egipatskim vlastima – kao sljednicima vladavine od islamista ubijenog Anwara al-Sadata, koji se usudio staviti potpis na mir s Izraelom – nisu uspjeli. No uspjeli su Egipat, njegovo gospodarstvo, socijalnu strukturu, pa i vojnu moć vratiti 20 godina unatrag.
Drugi preostali i najsnažniji izraelski neprijatelj opet nije država nego organizacija s velikim utjecajem u Libanonu i Siriji, proiranski Hezbollah. Njegove veze s Iranom nisu toliko jednosmjerne kao kod Hamasa koji je čisti izvršitelj, nego je riječ o ozbiljnijoj političkoj i vojnoj strukturi s mnogo ozbiljnijim vodstvom koje ima sposobnost prilagođavanja promjenama situacije. Tako je primjerice Hezbollah nakon izraelskog povlačenja s juga Libanona i ostavljanja na cjedilu kršćanske vojske južnog Libanona (SLA) koja je surađivala s Izraelcima izričito zabranio bilo kakvu osvetu kršćanskim milicijama i kršćanskom stanovništvu. U slučaju eskalacije rata Izraela s Hamasom gotovo je sigurno da će se u borbe uključiti i Hezbollah.
Preduvjeti za mir
O Hamasu kao strukturi koja zapravo radi za Izrael sve govori posljednji napad. Može se postaviti pitanje: Koji je mogao biti vojni cilj toga napada i što je od njega ostvareno? Uništenje izraelskih vojnih snaga u području uz Gazu ili njihovo potiskivanje od crte razdvajanja s Gazom sigurno nije mogao biti cilj operacije jer bi takav cilj bio izvan Hamasovih mogućnosti provođenja.
Ostaje samo jedan cilj koji je Hamas želio ostvariti, a on uopće nije vojni cilj – upad u židovska naselja i likvidacije i otmice tamošnjeg civilnog stanovništva. To je jedini plan koji je očito Hamas imao i koji je uspješno izvršio – masakr civila i uzimanje talaca. Nije riječ ni o kakvoj vojnoj operaciji, nego o terorističkoj, usmjerenoj na civilno stanovništvo. Ispaljivanje salvi nevođenih i nepreciznih raketa također nije moglo ugroziti izraelsku vojnu moć nego samo civilno stanovništvo. Grubo rečeno, u konačnici je time Hamas išao na ruku Izraelu, a ne Palestincima iza kojih se skriva.
Izrael je sada krenuo u obračun s onim što je ostalo od arapskoga otpora Izraelu nakon višegodišnjeg divljanja islamističkih ekstremista, tzv. arapskih revolucija i bliskoistočnih ratova, koji su uništili arapske države s potencijalom vojnog ugrožavanja izraelske vojne moći.
Beskrajni bliskoistočni ratovi u režiji SAD-a i najmoćnijih europskih država nisu služili samo osiguranju direktnih američkih i europskih energetskih i ekonomskih interesa na Bliskom istoku nego su stvarali potpuno novu bliskoistočnu geopolitičku arhitekturu koja je uništila sve izraelske protivnike i stvorila preduvjete za mir po mjeri Izraela. Uistinu, on danas nakon krvavih međuarapskih obračuna po crtama etničkih, vjerskih i sektaških podjela nikada nije bio moćniji iako nije izravno sudjelovao u ratovima proteklog desetljeća. Slikovito rečeno, nije morao ispaliti ni metka – učinili su to ovoga puta za njega Arapi sami sebi.
Yinanov plan
Dogodilo se upravo ono što su izraelski stratezi i željeli postići – mir pod svojim uvjetima. Izvršena je disolucija svih arapskih država koje bi mogle biti prijetnja Izraelu i lokalnim arapskim gospodarima i eksponentima američke i europske politike – Saudijskoj Arabiji i saveznicima iz GCC-a. Strategija asimetričnog drobljenja i razbijanja arapskih protivničkih država ili njihova pretvaranja u bezopasne nefunkcionalne paradržave razdirane unutarnjim sukobima i regionalna fragmentacija savršeno je jasno izražena u tzv. Yinanovu planu iz 1982.
U studiji “Strategija za Izrael tijekom 80-ih godina” visokog službenika izraelskog ministarstva vanjskih poslova Odeda Yinona, javno objavljenoj u Reviji palestinskih studija Israela Shahaka i u publikaciji “Kivunim” uprave svjetske cionističke organizacije u Jeruzalemu navodi se da će se “Sirija raspasti u skladu sa svojom etničkom i vjerskom strukturom u nekoliko država kao danas Libanon, tako da će nastati šijitska alavitska država uz obalu, sunitska država u području Aleppa i druga sunitska država Damaska, a Druzi će također uspostaviti svoju državu… Takvo stanje bit će jamstvo za mir i sigurnost u regiji za dulji period, a taj je cilj već danas unutar našeg dosega”.
Izraelski disident, prof. Israel Shahak, tvrdio je tada da je vizija postupne fragmentacije i unutarnje podjele arapskih država u zasebne etničke i vjerske entitete iznesena u Yinonovoj studiji postala sastavni dio izraelske strateške misli, a daljnjim razvojem događaja nakon drugog iračkog rata i rušenja Saddama Husseina 2003. godine isticao je potpunu sukladnost američke geopolitičke vizije prekrajanja Bliskog istoka i Yinonova plana.
Od samog početka Izraelu i njegovim saveznicima bilo je jasno da nadmoćnim neprijateljima Izrael može parirati samo ako iskoristi među njima postojeće podjele i sukobe. Sam to nije mogao postići, ali SAD i europski saveznici za to su imali sposobnosti i to su godinama uporno činili.
Vjetrovi rata
Zahvaljujući interakciji lucidne i konzistentne izraelske vanjske politike, izraelske vojne sile, američke i europske vojne sile i američkog i europskog utjecaja na arapske države i odnose moći na Bliskom istoku, danas je stvorena situacija u kojoj se neporecivo može zaključiti da je Izrael nikad bliže ostvarenju svojih temeljnih strateških ciljeva. Izrael je jednostavno rečeno tijekom višegodišnjih bliskoistočnih ratovanja izgubio sve svoje najveće i najopasnije neprijatelje. Praktički su nestale države koje su Izrael mogle ozbiljno ugroziti na vojnom planu ili je njihova vojna moć potpuno uništena njihovim pretvaranjem u propale državne entitete. U vjetrovima rata nestali su Irak i Sirija kakvi su nekad bili kao države s organiziranom vojnom silom, dovoljno moćnom da vojno ugroze izraelsku državu ili čak dovedu u pitanje njezin opstanak. Sirija rastrgana ratom i podijeljeni Irak više to ne mogu. Izrael, koliko god bio moćan, uvijek je bio svjestan da ne može beskrajno ratovati. Uostalom, i po definiciji rat je samo sredstvo postizanja mira po mjeri pobjednika. Izrael je umoran od ratovanja i uistinu treba mir, ali dakako onakav kakav će sačuvati sve pozicije koje je Izrael, ratujući i pregovarajući proteklih desetljeća, osigurao za sebe na regionalnoj geopolitičkoj karti. Dugotrajno ratovanje Izraela od davne 1948. godine, kada su mu dan nakon njegova proglašenja državom sve arapske države proglasile rat, imalo je svoje pozitivne učinke jer je osiguravalo unutarnju koheziju, a na vanjskom planu se geopolitička pozicija nije gradila prebrzo nego postupno i promišljeno. Teritoriji koje je Izrael stekao ratom u tom dugom razdoblju pod njegovom su stvarnom vlašću već desetljećima, a faktički čin držanja teritorija odnosno pune kontrole nad teritorijem i stanovništvom s vremenom stječe pravne atribute. Posebice ako stvarni vlasnici kao što je Sirija u slučaju okupiranog Golana hodaju po tankoj crti između državnopravnog opstanka i nestanka kao subjekta međunarodnog prava. Bez Sirije nema ni sirijskog Golana, on postaje izraelski Golan.
Lakši cilj
Ostalo je još samo rastjerati islamističke skupine neprijateljski postavljene prema Izraelu i sklopiti mirovne sporazume sa što više arapskih država, prije svega sa Saudijskom Arabijom i ostalim monarhijama iz Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC). Te su zaljevske monarhije – Bahrein, Katar, Kuvajt, Oman, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati – nakon uništenja Iraka i Sirije i uz pomoć islamističkih ekstremista postignutog rušenja gospodarske i vojne moći Egipta postale središte arapske moći i odlučivanja. Na red za razbijanje sada su došli islamistički ekstremisti, prije svih Hamas.
No ostaje pitanje hoće li rat protiv njih uistinu biti toliko lakši cilj nego što je bilo ratovanje s nekada moćnim arapskim državama i njihovo kasnije razbijanje hibridnim djelovanjem kako to, čini se, procjenjuje izraelski politički i vojni vrh.
“Bashar al-Assad ne može ujediniti svoju zemlju jer kontrolira 25 posto Sirije”
Dugogodišnji šef izraelske vojne obavještajne službe, bivši načelnik stožera izraelske vojske i tadašnji izraelski ministar obrane Moshe Yaalon u izjavi za National Public Radio sredinom 2015. godine potpuno je otvoreno rekao: “Granice na Bliskom istoku apsolutno će se mijenjati. One su se već promijenile jer sirijski predsjednik Bashar al-Assad više ne može ujediniti svoju zemlju i kontrolira samo 25 posto Sirije.” Prema Yaalonu, dio arapskih država nema “realnu povijest”, nego su “umjetno iscrtane famoznim britansko-francuskim sporazumom Sykes–Picot na ruševinama Osmanskoga Carstva. Egipat će uvijek ostati Egipat, ali Libija, Sirija i Irak su umjetne državne tvorevine i mi danas svjedočimo njihovu kolapsu”.
Yaalon nije spomenuo, ali izrečeno se odnosi i na ostale države arapskoga svijeta nastale u istom povijesnom trenutku i odlukama istih imperijalnih centara svjetske moći, pa bi uz nabrojene trebao nestati i Libanon po scenariju građanskoga rata koji se vodio između 50-ak libanonskih vojski i milicija od 1975. do 1990. godine, nakon čega Libanon više nikada nije mogao biti funkcionalna država.
Hamas financira i Europska unija
Hamas, iako sunitska organizacija, izravno je financiran od šijitskog Irana i neposredno, a kasnije, sve do danas, posredno od arapskih zaljevskih monarhija i Europske unije. Tvrdnje da se pomoć Europske unije za Palestince strogo kontrolira kako ne bi dospjela u pogrešne ruke krajnje su neozbiljne jer je Hamas gospodar ne samo financija nego i života i smrti, i to ne samo u Gazi nego i na svim palestinskim teritorijima, uključujući, dakako, i Zapadnu obalu, gdje mu se tamošnja palestinska uprava, ponikla iz Fataha, ne može oduprijeti. Hamas je vođen izravno iz Teherana. Ostatak sunitskih ekstremista iz palestinskog Islamskog džihada, ISIL-a i Al-Qaida financirani su od arapskih država iz Zaljeva.
Mario Stefanov/geopolitika.news
