Mladen Pavković: Neki bi opet da za Hrvatsku ginu samo „budale“!
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 31 Siječanj 2024 08:08
U zadnje vrijeme podigla se velika prašina: treba li ili ne ponovno uvesti vojni rok u Hrvatskoj? Protiv su uglavnom oni koji nisu sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, i kojima je bolje da se svako malo do „besvijesti“ zabavljaju na raznim „Hip-hop“ festivalima, dan i noć.
Kao prvo, treba podsjetiti da se u vrijeme propale Jugoslavije nikada nisu javno postavljala takva i slična pitanja, a još manje – koliko to košta?
Oni koji su na bilo koji način izbjegli služenje vojnog roka ili su sami napustili Jugoslaviju ili su završili u zatvoru!
To se toliko „udomačilo“ da je mnogima, poglavito medijima, bilo „normalno“ da se o ovakvim stvarima ne piše a još manje negativno javno komentira.
S obzirom da je već prošlo više od 30 godina od početka velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, „normalno“ je da se više malo kome „ide u rat“, odnosno da se priprema za danas-sutra ponovnu možebitnu agresiju, jer većina tih i takvim misli – ja ću se izvući, branit će nas drugi!
Međutim, u cijeloj ovoj priči, nitko ne spominje na koji su način odlazili u hrvatski obrambeni Domovinski rat relativno mnogi istinski Hrvati, kako mladi, tako i stari.
Dakle, kad je počela agresija Srbije, Crne Gore, zločinačke JNA i domaćih izdajica, tko je pitao one koji su prije svega dragovoljno željeli braniti Domovinu: imaju li oružja, znaju li se s njime koristiti, jesu li zdravi, jesu li ili nisu ostavili kod kuće zbrinute obitelji (majku, oca, djecu), a na kraju krajeva uopće nisu ni razmišljali hoće li poginuti, ostati invalidi, hoće li ih čekati radno mjesto i tako dalje i tako redom.
Prvi su u borbene redove krenuli policajci. Ali, oni su za razliku od drugih manje-više bili i pripremani za oružane sukobe, dok većina hrvatskih branitelja tek se na prvim crtama obrane učila kako se puca iz puške ili pištolja.
Je li bilo tako ili nije?
Te 1991., koja je najznačajnija godina za obranu Hrvatske, (što bi bilo da smo tada pokleknuli?), nije bilo ni tjedan dana, a kamoli jedan mjesec vremena za bilo kakvu obuku.
Većina branitelja nije imala ni adekvatnu odjeću, niti je znala kamo ide i što ih sve čeka.
Prije ulaska u autobuse, sjetite se, uvijek su nas došli pozdraviti politički čelnici grada ili županije i svi su nam govorili jedno te isto- Vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima!
Gdje su sada ta „zlatna slova“?
Kad je Domovinski rat završio i kad smo mirnom integracijom „osvojili“ Vukovar tu je manje-više priči bio kraj. Branitelje su razoružali, a na svakom ulazu u općine ili županije odmah su postavili zaštitare da ne uznemiravaju gospodu- načelnike, gradonačelnike, župane ili ne daj Bože zastupnike u Saboru.
Danas u vlaku ili autobusu ili tramvaju nitko hrvatskom ratnom invalidu ne želi ponuditi mjesto za sjedenje, pa čak ni majkama koje nikada neće prestati oplakivati svoje najmilije koji su dali živote za što? Za Domovinu!
Ako do bilo čega dođe, većina onih koji su prošli Domovinski rat i koji izjavljuju da se više nikada ne bi javili da brane Domovinu, ne govore istinu, jer ako bi tko krenuo prvi-krenuli bi oni, bez obzira što im imena nikada nisu i neće biti pisana „zlatnim slovima“!
Dakle, iskustvo nas uči da oni koji su sposobni braniti hrvatsku državu trebaju i moraju znati na koje se načine treba boriti protiv neprijatelja, kako se puca iz puške ili pištolja, kako se zaštititi od svega što rat, odnosno agresija donosi.
U tome imaju veliko, životno iskustvo oni koji su ostali živi nakon srpske i ine agresije, tako da kao predavače treba se i mora u prvom redu njih koristiti, a ne nekakve teoretičare, koji se danas „svađaju sami sa sobom“ – je li ili nije vojna obuka skupa ili trebali ona trajati mjesec, dva ili godinu dana!
Zanimljivo je da pojedinci smatraju da o vojnoj obuci trebamoučiti od drugih zemalja EU ili od NATO-a. Prije bi bilo da oni, prije svih većina zemlja EU, uče od nas, jer mi imamo praktičnih iskustva, a oni…gdje su bili oni 1991.?
Dosta je gospodo i drugovi da još od stoljeća sedmog za Hrvatsku (da se malo našalimo) ginu samo „budale“!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
