Zastrašujuća vojna suradnja koja zauvijek mijenja Bliski istok

Detalji: Objavljeno: Nedjelja, 04 Veljača 2024 08:45

Ali kako god bilo (a mogućnost Trumpa kao kandidata Republikanske stranke sada sve više prihvaćaju i demokrati), Trump se usprkos svim neviđenim medijskim pritiscima i pokrenutim sudskim procesima iz svega izdigao poput Fenixa.

Sjedinjene Države su definitivno odustale od pokušaja pronalaska vanjskopolitičkog kompromisa s Rusijom i Kinom, što znači da su izabrale nastavak politike svoje globalne dominacije. Ne žele nikako prihvatiti činjenicu da takva politika danas više nije prihvatljiva za mnoge zemlje (osim za vazale), koje su spremne imati globalnog lidera (vođu), koji će im biti uzor, primjerice u moralnim, intelektualnim, znanstvenim i tehnološkim sferama – ali ne i hegemona koji će im naređivati što i kako trebaju raditi i kako trebaju živjeti.

Ako ne uspije – takav odabir vanjskopolitičkog pristupa Washingtona mogao bi imati nesagledive posljedice upravo po SAD. Ali u tome i leži najveća opasnost, jer Washington to jako dobro zna, pa je s ciljem sprječavanja takvog scenarija možda spreman poduzeti baš sve.

Međutim, dodatni problem će nastati ako na „baš sve“ bude spreman i netko (ili oba) od njegova dva ključna suparnika – redom, poput njega – nuklearnih velesila. Za sada se najbliže tome čini Rusija, koja na ukrajinskom bojnom polju već de facto ratuje s čitavim zapadom i baca mu najozbiljniji izazov u višestoljetnoj povijesti njegove globalne dominacije.

Da će po SAD biti teško svjedoči i sadašnje stanje, u kojem se Bidenova administracija sve teže nosi s problemima i u vanjskopolitičkoj sferi, koji se samo gomilaju, i onima kod kuće – što po nju nije dobro u kontekstu nadolazećih predsjedničkih izbora koji se održavaju za cca deset mjeseci. Jer današnje sluđeno stanje u svijetu pojačava fokus za vanjsku politiku i kod tradicionalno za nju ne previše zainteresiranih običnih Amerikanaca koji primarno gledaju na gospodarsko stanje zemlje, cijene goriva i svoj životni standard. Ako danas razgovarate na ulici s običnim Amerikancima svatko će od njih znati za rat u Ukrajini, u Pojasu Gaze ili protiv jemenskih hutista iz milicije Ansar Allah i o tome imati svoj stav. Dakle, i vanjska politika igrat će određenu ulogu na izborima, iako i dalje znatno manje od unutarnje, ali ipak vjerojatno više nego ikad u suvremenoj povijesti Amerike.

Strateški propusti

Na vidjelo sve više izlaze dalekosežni strateški propusti Bidenove administracije na vanjskopolitičkoj sceni – području u kojem su se Joe Biden i demokrati do ne tako davno osjećali najkomotnije i najlagodnije, i na koje su najviše računali u predizbornoj kampanji kao na svoj dobitni adut.

A sve je krenulo dobro i po planu. Biden je vrlo brzo po dolasku na vlast uspio stvoriti do sad neviđenu koheziju, pravo jednoumlje sa svojim europskim saveznicima koje je prethodno „omekšao“ Donald Trump svojom „buldožer politikom“ da bi ih Biden i konačno slomio u smislu bilo kakvog daljnjeg otpora Washingtonu. Krenuo je s njima u združeni boj, pravi križarski pohod protiv Rusije pod svojim vodstvom nakon njene invazije na Ukrajinu. Strateški poraz Rusije u tom ratu cilj je o kojem su posve javno govorili najviši dužnosnici administracije.

Naravno, nije to bilo plod Bidenovog promišljanja ili pameti, već višegodišnje strategije američke vanjske politike odnosno njene „duboke države“. Tako nije CIA u vrijeme Bidenove administracije ona koja je predvidjela rusku invaziju (kako se to često naglašavalo vjerojatno ukazujući na njenu visoku profesionalnost i sposobnost), već je ukupna američka politika od 2014. i ukrajinske revolucije u Kijevu činila baš sve da do te ruske invazije i dođe.

Ruski vođa Vladimir Putin je i diplomatskim kanalima i u osobnim razgovorima s visokim američkim dužnosnicima (i samim Bidenom u Ženevi u lipnju 2021. i virtualno u prosincu 2021.) odašiljao vrlo jasne poruke kako će Rusija biti primorana na invaziju ukoliko se ne sjedne za pregovarački stol. Pokretao je ruske vojne vježbe duž ukrajinske granice još u veljači 2021. kada su svi govorili da će krenuti invazija (do koje tada nije došlo) i kada ga je Biden po prvi put na upit novinara nazvao „ubojicom“). Putin je u prosincu 2021. javno zatražio razgovore o postizanju dugoročnog dogovora o međusobnim sigurnosnim jamstvima za Rusiju i za NATO – kao posljednje upozorenje nakon kojeg će, ako se ne prihvati, „Rusija sama osigurati svoju sigurnost“. I to je, nakon početnog promišljanja i dvaju sjedanja za pregovarački stol u veljači 2022. u Bruxellesu između američke i ruske delegacije Bidenova administracija na kraju odbacila u ime proširenja NATO saveza. Kao što je odbacila i mogućnost postizanja sporazuma o završetku rata između Moskve i Kijeva uz posredništvo Turske i gdje je Kijev izrazio spremnost za razgovore o ukrajinskoj neutralnosti (sve su to već dobro poznate, javno iznesene činjenice na koje se, međutim, iz nekog razloga sada „zaboravlja“ iako ubrzano srljamo u kataklizmu).

Svi su ovi potezi Bidenove administracije, prije svega uspostavljeno zapadno jedinstvo izgledali vrlo obećavajuće ali su se na kraju pretvorili u pravu noćnu moru, agoniju (ne samo za Ukrajinu) – recept za izlazak iz koje je još uvijek nepoznat.

Rat na bliskom istoku stigao u „krivo vrijeme“

Ali kao i da to nije bilo dovoljno, u međuvremenu je na površinu isplivala i velika bliskoistočna kriza prouzrokovana nemilosrdnim vojnim obračunom između Izraela i Hamasa i katastrofalnim žrtvama među palestinskim civilima u pojasu Gaze uslijed neviđenih vojnih djelovanja izraelske vojske, koja, na užas svijeta – ne bira ni metode ni sredstva za ostvarenje svojih ciljeva.

O kolikoj se strateškoj kratkovidnosti unutar Bidenove administracije radilo i po pitanju ove krize svjedoči i činjenica (o kojoj sam pisao još na samom početku izraelskog rata s Hamasom u listopadu prošle godine, poveznica: https://www.geopolitika.news/analize/tjedna-analiza-svjetski-poredak-i-moral-su-mrtvi-ljaga-nad-hrvatskom-netanyahu-citira-proroka-izaiju-bidenov-salto-mortale/), da je Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan, svega desetak dana prije Hamasovog krvavog terorističkog napada na Izrael izjavio da je Bliski istok konačno postala regija stabilnosti. Tada je Sullivan u svom izvornom tekstu za Foreign Affairs (https://www.foreignaffairs.com/united-states/sources-american-power-biden-jake-sullivan) između ostalog hvalio uspjehe Bidenove administracije u tom dijelu svijeta – a da vjerojatno nije ni sanjao da će se ta regija u tren oka pretvoriti u potpunu suprotnost onome što je kazao, skupa s naporima Bidenove administracije. Evo citata Sullivanovih riječi o hvalospjevima Bidenove regionalne politike pa prosudite sami jesam li u pravu kada govorim o njegovoj strateškoj kratkovidnosti:

„… američka politika … daje prioritet odvraćanju od agresije, deeskalaciji sukoba i integraciji regije kroz zajedničke infrastrukturne projekte, uključujući između Izraela i njegovih arapskih susjeda. Bilo je materijalnog napretka. Rat u Jemenu je došao do 18. mjeseca primirja. Ostali sukobi su se smirili. Regionalni čelnici otvoreno su surađivali. U rujnu je predsjednik najavio novi gospodarski koridor koji povezuje Indiju s Europom preko Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije, Jordana i Izraela.“

Drugim riječima, Bidenova administracija ostala je potpuno zatečena događajima koji imaju sve ozbiljnije posljedice po globalne američke interese. Štoviše, ako su pomirba i razvoj regije bile stvarna a ne fingirana intencija Bidenove administracije, onda je, ili netko Bidena u njegovoj namjeri opasno sabotirao (ima moćne protivnike i u republikancima i u moćnom američkom židovskom lobiju zbog njegove pomirljive politike prema Iranu od koje je, pritisnut okolnostima, u međuvremenu bio primoran odustati i prometnuti se u „jastreba“ i velikog zaštitnika Izraela), ili je, jednostavno, skupa sa svojim timom nesposoban uhvatiti se u koštac s nagomilanim, krajnje ozbiljnim globalnim geopolitičkim problemima.

Biden i dalje odbacuje svaku mogućnost pregovora s Rusijom

Neovisno o svim problemima Bidenova administracija i dalje potpuno odbacuje temu pregovora s Rusijom o zaustavljanju ukrajinskog rata, a umjesto toga je aktivno pokrenula priču da bi Putinova pobjeda značila katastrofu po američke i zapadne interese u cjelini, jer bi ostatak svijeta shvatio kako SAD više nije u mogućnosti samostalno donositi ključne odluke, niti u potpunosti može jamčiti sigurnost čak i onima iza kojih navodno čvrsto stoji kako je to slučaj s Ukrajinom. Drugim riječima, Putinova pobjeda dovela bi do kraja američke globalne dominacije i do uspostave multipolarnog svjetskog poretka (o njemu nešto više kasnije u tekstu) – smatra Bidenova administracija.

Štoviše, sada je ta nova Bidenova taktika (možda i strategija) proširena dodatkom prema kojem će Putin nakon osvajanja Ukrajine prije ili kasnije krenuti u napad na zapadne susjede iz NATO saveza. Poglavito se u tom kontekstu spominju pribaltičke države iz bivšeg SSSR-a.

Taj novi kontekst sada u potpunosti prihvaćaju europske političke elite pa gotovo jednoglasno sa svih strana pršte izjave o velikom ratu s Rusijom koji tek što nije počeo, o nužnosti pokretanja masovne vojne proizvodnje, masovne mobilizacije stanovništva i općenito militarizacije društva – od ratničkih izjava britanskog ministra obrane Granta Shappsa, preko francuskog vođe Emmanuela Mcrona i njemačkog ministra obrane Borisa Pistoriusa, pa sve do histerije koja raste u Švedskoj i dalje prema istočnom krilu EU odnosno NATO-a

Novi scenarij za Ukrajinu

Među uglednim američkim analitičarima sada se razvoj ukrajinske drame kreće prema slijedećem scenariju i predviđanjima:

nakon neuspješne ofenzive u koju je Zapad polagao sve nade, ukrajinska vojska mora prijeći s ofenzivnih na obrambene zadaće, uz izgradnju čvrstih obrambenih fortifikacija (već ih na pojedinim dijelovima fronte ukrajinska vojska i gradi, gotovo prema identično postavljenoj ruskoj obrambenoj liniji pa ju sada u šali zovu i „ukrajinska Surovikinova linija“;

u 2024., predviđaju dalje analitičari, neće doći do većih ofenzivnih operacija ruske vojske za koje ona još nema snage, što će, onda, skupa s onim prvim dati vremena zapadnoj vojnoj industriji da pokrene masovnu vojnu proizvodnju koja se u Rusiji već zahuktala, i koja će omogućiti ukrajinskoj vojsci pokretanje nove velike ofenzive u 2025. godini.

To je otprilike narativ kojeg sada potpuno prihvaća i Europska unija. Štoviše, njen predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell ide još i dalje, pa prošlog tjedna navodi kako bi se trebalo prestati s ograničenjima isporuka pojedinih vrsta oružja Kijevu, i da bi mu trebalo početi isporučivati i dalekometne raketne sustave kako bi Ukrajina i konačno mogla izvojevati punu pobjedu.

Lavrov u New Yorku

S druge pak strane ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prošlog je tjedna stigao u New York usprkos domaćim izjavama da tamo nema što tražiti jer UN ionako više ništa nije u mogućnosti riješiti. Lavrov je imao drukčije mišljenje te je u Vijeću sigurnosti UN-a čvrsto zastupao ruske stavove i po pitanju izraelskog rata i akcija SAD-a u Jemenu, kao i rata u Ukrajini. Lavrov je polazio od činjenice da je VS najbolja platforma da se ruski glas čuje i na zapadu gdje postoji potpuna informativna blokada, prije svega u SAD-u. Tako je dao i intervju za tamošnju televiziju CBS News, te, kao i u govoru na Vijeću sigurnosti, ponovio rusku spremnost za pregovore, a optužio SAD da iste odbijaju.

Američka pak strana ustrajava da je Moskva ta koja pregovore odbija, ali pritom postavlja i preduvjete tipa onih da Rusija prije toga mora prihvatiti suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine kao polazišnu osnovu čime se de facto u startu blokira mogućnost samih pregovora. Osim što se to suprotstavlja realnosti stanja na terenu, preduvjeti za početak pregovora nikada se ne postavljaju. Sadržaji takvih preduvjeta eventualno mogu biti predmet samih razgovora, a ne da se stvar postavlja obratno. U konkretnom slučaju, kada bi Rusija na to pristala de facto više ne bi bilo niti potrebe za bilo kakvim pregovorima jer bi rat automatski završio.

Trump dolazi popraviti situaciju po Ameriku?

Slijepa ulica u koju je upala američka vanjska politika pod Bidenovim vodstvom i potezi koje povlači s ciljem izlaska iz nje ubrzano vodi prema opasnoj eskalaciji koja prijeti globalnom miru – čak i više nego što je to bilo u doba Hladnog rata u drugoj polovici XX. stoljeća. Sadašnje američko-ruske odnose nazvao bih još i gorim terminom – „ledenim ratom“, jer su, za razliku od Hladnog rata, sada svi kanali komunikacije između Washingtona i Moskve prekinuti osim onih na najnižim diplomatskim razinama kojima se rješavaju pitanja viza ili razmjene zatvorenika.

U tom se kontekstu sve više može sagledavati i ime Donalda Truma, kao već gotovo sigurne figure koja će u ime Republikanske stranke pokušati dobiti predsjedničke izbore upravo na slabostima Bidenove politike – između ostalog i na vanjskopolitičkom planu.

Ne bi me čudilo, usprkos činjenici što Trumpova borba s još jedino preostalom republikanskom kandidatkinjom Nikki Haley (iza koje stoji američka „duboka država“ u republikanskim redovima) nije završena jer predstoje izbori u Nevadi i Južnoj Karolini – da Republikanska stranka na svom kongresu idućeg tjedna donese odluku o Trumpu kao svom službenom kandidatu. Jer razlika u rejtingu između njega i Halley je ogromna i u normalnim okolnostima nedostižna. Potonja je od Trumpa najprije teško poražena na nedavnim prvim izborima u Iowi (gdje je osvojila tek treće mjesto iza Rona DeSantisa koji se odmah potom i povukao jer je zaostatak kojeg je imao za Trumpom bio veći od 30 posto), a potom i u New Hempshireu (NH) u koji je njen tim polagao velike nade. Naime, to je jedina savezna u kojoj se osim članovima stranke, u predizborima dozvoljava glasati i onim neutralnim. Međutim, i u takvim okolnostima u NH je Trump osvojio oko 53 posto glasova, a Haley oko 43. Ali kada se uzmu u obzir samo glasovi tamošnjih republikanaca, ispada da je Trump osvojio golemih 64 naprema 30-ak posto svoje konkurentice, koja se, usprkos tome, i dalje nada čudu i ne namjerava povući.

Izdigao se iz pepela poput Fenixa i već utječe na geopolitiku

To, zapravo, samo ukazuje koliko je američko društvo unutar sebe ozbiljno podijeljeno i da nikakvi argumenti, stvarni ili lažni, ne pomažu u promjeni njihovih stavova kada je riječ o politici i politikama koje nude suprotstavljene opcije.

Zato sada postaje krajnje teško i sudskim presudama pokušati obuzdati Trumpovu kandidaturu ukoliko će ona postati i službena od strane Republikanske stranke. Jer u tom bi slučaju „brisanje“ Trumpa s izbora značilo i brisanje Republikanske stranke što bi bilo krajnje opasno ne samo po američki politički sustav, već i po društvo u cjelini.

Kako god bilo, Trump i u položaju u kojem se sada nalazi počinje utjecati i na globalnu politiku. O tome piše i američki Foreign Affairs (FA) u tekstu Grahama Ellisona od 16. siječnja.

U njemu se navodi kako se vlade brojnih svjetskih zemalja pripremaju za Trumpov dolazak na čelo SAD-a i da sukladno tome vuku svoje poteze. Autor u istom kontekstu podsjeća i na nedavno završeni klimatski summit COP28 u Dubaiju. Kaže da su „povijesno gledano, dogovori na konferenciji o tome što će vlade učiniti u borbi protiv klimatskih promjena bili izuzetno ambiciozni na papiru“, ali da je njihova je provedba često trpjela.“ No COP28 njihovu je fantaziju odveo još dalje objavljujući povijesni sporazum o odustajanju od fosilnih goriva. Ali zemlje koje su potpisale ovaj sporazum kreću se u potpuno suprotnom smjeru. Veliki proizvođači i potrošači nafte, plina i ugljena trenutačno ne smanjuju, nego povećavaju potrošnju fosilnih goriva. … Sjedinjene Američke Države, najveći svjetski proizvođač nafte, posljednjih deset godina godišnje povećavaju proizvodnju, a 2023. su čak postavile rekord u količini ispumpane nafte. … Indija, treći najveći svjetski emiter stakleničkih plinova, slavi svoj nevjerojatan gospodarski rast, potaknut nacionalnim energetskim programom fokusiranim na ugljen. Upravo se ova vrsta fosilnog goriva koristi za proizvodnju tri četvrtine primarne energije u Indiji. U međuvremenu, Kina je prva u svijetu i po količini zelene energije proizvedene iz obnovljivih izvora i po potrošnji ugljena koji zagađuje okoliš. Dakle, dok je Kina instalirala više solarnih panela 2023. nego Sjedinjene Države u proteklih pet desetljeća, također sada gradi šest puta više novih elektrana na ugljen od svih ostalih zemalja zajedno.“ U tekstu se ne ostavlja dvojbe koliko će se tek „duboko bušiti“ ako Trump opet dođe na vlast.

Trump će imati što reći i po Ukrajini i po Bliskom istoku

Smatram kako je sadašnji veliki strah od dolaska Trumpa na čelo SAD-a u Europskoj uniji pretjeran. Zapravo, sve ono što je Trump od EU-a tražio tijekom svog mandata Biden je već i ostvario: odrezao je Njemačku i veliki dio EU-a od ruskih energenata (od nafte skoro potpuno, a od plina znatno), doveo je skuplji američki LNG plin u Europu, politički je potpuno pokorio Bruxelles a preko njega i ostale prijestolnice; stvorio je od EU sigurnosnu utvrdu za projekciju američkih nacionalnih interesa i td, i td.

Ono što bi Trump eventualno novo mogao učiniti je da još jače stegne EU za gušu prijeteći ukidanjem NATO saveza i američkih obveza za čuvanje europske sigurnosti, da Europu militarizira do krajnosti a njenu ekonomiju pretvori u ratnu i time je dugoročno izbaci iz sfere globalne konkurentnosti u odnosu na SAD. Naravno, pritom će i europska vojna industrija ostati pod kapom Washingtona.

Na taj će način Trump s jedne strane nastavljati blokirati Rusiju u njenim bilo kakvim zamislima vojnih pohoda na zapad (koje Moskvi nisu u planu), dok će s druge spriječiti ponovno pokretanje snažnijih ekonomskih odnosa između EU (ili pojedinih njenih važnijih članica) i Rusije do kojih bi u nekoj daljnjoj perspektivi moglo doći u slučaju stabilizacije stanja vezano uz Ukrajinu.

Istodobno, Trump tajanstveno nudi brzo rješenje za završetak ukrajinskog rata, čega se najviše plaše među europskim elitama i vlastima u Kijevu koje su svoju političku sudbinu vezale bilo uz taj rat (Kijev), bilo uz bezgraničnu pomoć Ukrajini do njene konačne pobjede (EU), iako im se ona već itekako obija o glavu. Naime zbog nje europske elite ubrzano gube vezu s vlastitim narodima koje svjesno bacaju u siromaštvo (o čemu svjedoče sve češći masovni prosvjedi ne samo poljoprivrednika) i, vrlo moguće, u ratne rovove i hladnoratovske igre s neprijateljem kojeg se vidi svugdje i u svemu, i zbog kojeg čak treba početi obnavljati atomska skloništa kako to sada u svojoj histeriji počinju činiti u Tokiju od straha od sjevernokorejskih i kineskih raketnih napada.

Biden pogubio konce iz ruku

Ali regija gdje bi Trump možda i stvarno mogao imati uspjeha i izvući Ameriku iz slijepe ulice u koju ju je uvela Bidenova administracija je Bliski istok. Trump je, podsjećam, tijekom svog mandata izgradio nikad bolje odnose SAD-a s Izraelom u povijesti, baš u vrijeme dok je ovim, kao i danas, vladao Benjamin Netanyahu. Ponovo je pokrenuo i na vrh uzdigao poremećene odnose sa Saudijskom Arabijom iz doba Obamine administracije koja se u zaigranosti s revolucijama „Arapskog proljeća“ zbližila s Katrom na račun odnosa s Rijadom. Tada je Trump, u trijumfalnom posjetu Rijadu, sa saudijskom prijestolonasljednikom Muhamedom bin-Salmanom potpisao rekordno visoki sporazum o isporukama američkog oružja vrijedan čak oko 110 milijardi dolara. Međutim, okolnosti su se od tada dramatično promijenile.

Bidenova administracija na Bliskom istoku postupno gubi sve konce iz ruku: nije u stanju primorati Izrael na završetak rata što destruktivno djeluje na ionako sve lošiji ugled Amerike u zemljama regije i, šire – Globalnog juga; sve se dublje upliće u sukob u Jemenu s tamošnjim proiranskim hutistima što prijeti uvlačenjem SAD-a u novi rat nakon što se tek nedavno izvukao iz onog afganistanskog; krajnje zaoštrava politiku prema Iranu s kojim upravo pleše pleše na rubu otvorenog rata nakon napada proirankih snaga na američke baze i američkog vojnog odgovora, ključni regionalni partneri SAD-a od nove godine „prebjegli“ su u BRICS – Egipat, Saudijska Arabija (ova navodno još promišlja o punopravnom članstvu) i UAE, uz također i neprijateljski Iran.

Bidenova politika prema ratu u Gazi i napadima na Jemen dovela je i do sada nezabilježenih vojnih napada na američke baze diljem Iraka i Sirije od strane proiranskih milicija, ali i do činjenice da je službeni Bagdad nedavno zatražio povlačenje američkih vojnika (njih oko 2500) s iračkog teritorija. Na tome inzistira osobno premijer Mohammed Shia al-Sudani. Ako do toga dođe, pitanje je što će se dogoditi i s američkim bazama u iračkom Kurdistanu koji ima veliku autonomiju u odnosu na Bagdad, a ugrožen može biti i manji kontingent američkih vojnika u susjednoj istočnoj Siriji (njih oko 900) koji se tamo ionako nalaze ilegalno, bez dozvole središnje vlade u Damasku, i koji se opskrbljuju isključivo s iračkog teritorija.

Rusija i Iran finalizirali 20-godišnji sporazum koji će zauvijek promijeniti Bliski istok

Ali ono što će biti novost za Trumpa ukoliko ponovo dođe na vlast je činjenica da je svijet već postao multipolaran, bez obzira što o tome mislio Biden, ali da u njemu još dugo neće biti regulirana pravila ponašanja između starih i novih središta moći što ga i čini neizvjesnim.

Hoće li se Trump, ako dođe na vlast, s tim novim izazovima uspjeti nositi još je teško reći. Jer jedno je ići s pozicije sile „velikog brata“ prema svojim manjim saveznicima, a nešto je posve drugo uvjeravati svoje globalne suparnike poput Rusije ili Kine u potrebu njihovog ponašanja prema obrascu američkih interesa. Tu sila previše ne pomaže, u što se Trump uvjerio još tijekom prvog mandata.

Jedan od vrlo velikih izazova nesumnjivo će mu predstavljati i brzo razvijajući rusko-iranski odnosi s obzirom na Trumpovu poznatu netrpeljivost prema Iranu, ne samo s pozicija izraelskih interesa, već i zbog sve većeg utjecaja Kine u toj zemlji.

U tom smislu vrijedi ukazati na 22. siječnja objavljeni tekst uglednog i specijaliziranog portala OilPrice.com iz sfere globalne energetike i geopolitike, autora i stručnjaka Simona Watkinsa.

U njemu se, između ostalog navodi kako je iranski vrhovni vođa Ali Hamenei 18. siječnja dao službeno odobrenje za novi 20-godišnji sveobuhvatni sporazum o suradnji između Irana i Rusije.

Novi sporazum daje Rusiji prvo pravo na crpljenje nafte i plina u iranskom dijelu Kaspijskog mora, uključujući potencijalno golemo polje Chalous. Nove procjene su da se radi o nalazištu s dva polja, devet kilometara jedno od drugoga, pri čemu ‘Veliki’ Chalous ima 208 bcf plina, a ‘Manji’ Chalous ima 42 bcf plina, što daje ukupnu brojku od 250 bcm plina.

Zastrašujuća vojna suradnja

Što se tiče proširenja vojne suradnje planiran je napredak u nadogradnji objekata u iranskim ključnim zračnim i morskim lukama koje Rusija već dugo smatra posebno korisnima za dvostruku namjenu za svoje zrakoplovstvo i mornaricu, a koje su također blizu velikih naftnih i plinskih postrojenja. Na vrhu popisa iranskih zračnih luka u tom su smislu Hamedan, Bandar Abbas, Chabahar i Abadan, a treba podsjetiti i da je u kolovozu 2016. Rusija upotrijebila zračnu bazu Hamedan za napade na islamističke ciljeve u Siriji koristeći bombardere dugog dometa Tupoljev-22M3 i udarne lovce Suhoj-34. Na vrhu popisa morskih luka koje koristi ruska mornarica su luke Chabahar (na krajnjem jugu Irana, na Indijskom oceanu), Bandar-e-Bushehr i Bandar Abbas.

Isti medij ukazuje i da se iranski sustav elektroničkog ratovanja (EW) može lako povezati s ruskom Južnom zajedničkom strateškom komandom 19. EW brigade (Rassvet) u blizini Rostova na Donu. To se također može povezati s kineskim EW sposobnostima. Te EW sposobnosti uključivale bi sustave za ometanje za neutralizaciju protuzračne obrane u regiji.

Evo što dalje piše isti medij i u kom kontekstu spominje jedne od najsuvremenijih i najrazornijih obrazaca ruskog oružja:

„To će biti prošireno novim projektilima koje će Rusija poslati Iranu prema novom sporazumu, prema visokom izvoru iz sigurnosnog sektora EU s kojim je OilPrice.com prošlog tjedna ekskluzivno razgovarao. “Odabrano osoblje IRGC [Islamske revolucionarne garde] će biti obučavano o najnovijim ruskim nadogradnjama nekoliko projektila kratkog i dugog dometa – Kh-47M2 Kinzhal, Iskander M, RS-26 Rubezh, BrahMos3 i Avangard – prije nego što počne plan njihove licencne proizvodnje u Iranu, s ciljem da ih 30 posto ostane u Iranu, a da se ostatak pošalje natrag u Rusiju … Sve ovo znači da će novi 20-godišnji sporazum između Irana i Rusije promijeniti krajolik Bliskog istoka, južne Europe i Azije jer će Iran imati znatno veći vojni doseg koji će mu dati mnogo više utjecaja postavljati političke zahtjeve u cijeloj toj regiji. … Ovaj doseg također znači da će zemlje u ovim područjima osjećati da je nastavak oslanjanja na SAD za njihovu zaštitu mnogo nesigurnija opcija nego što je bila prije”, zaključio je izvor OilPrice.coma.

Zoran Meter/geopolitika.news

Zadnji komentari

Zastrašujuća vojna suradnja koja zauvijek mijenja Bliski istok