Hrvati, sloboda i tamnice
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 17 Ožujak 2024 09:59
Prikaz knjige Pisma iz tamnice, dr. A. Mijatovića
"... Tu med stražom ležah kot panj odsičeni,/ Ni kovke srebrne ni moć nać pri meni./ Kud okom posegneš oganj je i voda,/ A za sebi pomoć ni vesla, ni broda.../...Obloci zaprti, straža prez milosti,/ Zidi puni plača, san nima kriposti./
Jilo je odurno, pilo nepristaje, / Berdikanje noćno svemu vrh zadaje..." Ovaj smo prikaz započeli stihovima iz Poslanice M. A. Kuhačevića iz tamnice u kojoj je bio utamničen u drugoj polovici 16. st., Pisma iz tamnice, str. 83 i 86). Tim uvodnim stihovima dodat ćemo i rečenicu kardinala A. Stepinca: "Unutarnje naime jade, koji su mnogo strašniji od samih fizičkih muka, nije moguće izraziti riječima." (Iz pisma A. Stepinac I. Meštroviću, 1954., Pisma iz tamnice, str. 353).
Knjiga dr. Anđelka Mijatovića 'Pisma iz tamnice, politički progoni Hrvata', (Alfa, Zagreb, 2024.). svjedoči o kaznenim progonima naroda Hrvata, koji je stoljećima živio bez vlastite države, izložen različitim teškim iskušenjima i kaznama zbog nepokornosti i pobuna. Hrvati se nisu ni htjeli, ni mogli odreći svoga imena, svoje zemlje, svojih korijena i svojih neotuđivih prava, koja mu pripadaju kao narodu među narodima. Iako postoje prijepori među povjesničarima o 'ugovoru' s papom Agatonom iz 679. u hrvatskoj je svijesti živjela 'prisega' da ne će napadati susjedne narode, niti voditi osvajačke ratove, 'jer im je papa obećao da će ih zauzvrat štititi Bog i sv. Petar'. Čuvali su svoje. Dvije riječi obasjavaju sav svijet u Pismima iz tamnice: riječ 'Hrvatska' i riječ 'sloboda', kad su u pismima napisane i kad nisu izrijekom spomenute.
Stoljeća hrvatskih pisama iz tamnica
Prikupljenu je građu autor ove knjige poredao kronološkim redom. Pisma su napisana u razdoblju od 1514. do 2005. (Pismo iz 2005. napisao je Z. Bušić koji je u SAD-u 1977. bio osuđen, najprije na doživotni zatvor, a pomilovan je 2008. nakon 32 godine tamnice). Uz pisma su i informacije o tomu tko ih je, kad i gdje pisao i komu su upućena. Nova knjiga dr. A. Mijatovića sastoji se od predgovora i pisama iz zatvora utamničenih Hrvata, s presudama i bez presuda, pisma iz tamniceza stvarno ili izmišljeno, djelovanje u korist vlastitoga naroda, koje su različite vlasti u mnogim prilikama kriminalizirale zbog svojih razloga. Kažnjavali su ih ne samo tamnicom, nego, u mnogim slučajevima i smrću. Uz imena autora pisama stavljeni su sažeti podatci o njihovim životima i djelovanju, s upućivanjem na izvore iz kojih su uzeti.
Uz to priređivač knjige u bilješkama često tumači slabije poznate riječi, ili okolnosti na koje se pojedini dijelovi pisma odnose, a kad treba, daje i prijevode stranih riječi i rečenica i potpune informacije o svim izvorima, za pisma koja su prije objavljivana. Po vremenskom razdoblju koje obuhvaća, po obujmu građe i primjerenoj obradi građe, dosad takve knjige na hrvatskom jeziku nije bilo. Među piscima izabranih pisama su i važne osobe iz hrvatske povijesti od XVI. do XXI. stoljeća, od Krste Frankopana, A. Starčevića, pjesnika A. Harambašića, do S. Radića, kardinala A. Stepinca i F. Tuđmana.
Opiranje podčinjavanju i neslobodi
Među pismima su i ona vrlo zavidnih poetskih prinosa, visoke kreativne razine i dubljeg razumijevanja tamničke stvarnosti. Impresivna je lakoća kojom priređivač uspijeva približiti to višeglasje u razumijevanju života iz perspektive utamničenika. Knjiga dr. A. Mijatovića nudi mnoge informacije o duševnim i mentalnim odgovorima utamničenih ljudi na kazne i zarobljenost, koje doživljavaju potpuno neopravdanim i nepravednim. Pokazuje kako se ideološke i političke suprotnosti u svijetu izvan tamnice, u zatvorima drukčije razumiju: "Da li su se tokom istrage razuvjerili i počeli pravnije ocjenjivati moju osobu ne znam i da li će shvatiti, da svi Ustaše nisu jednaki, kao što sam ja shvatio, da ni svi Partizani nisu onakovi kako sam o njima kroz četiri godine slušao." (Iz pisma Z. Blažekovića napisana u zatvoru 2. rujna 1946., str. 330).
O odnosu različitih ideologija i hrvatstva ponešto se može saznati i iz bilježaka uz pismo Z. Komarice iz 1971. (Nakon bijega iz logora u Kerestincu, 1941. otišao je u partizane. Ustaše su ga ponovno zarobile koncem kolovoza 1942. i osudili na smrt strijeljanjem. Pomilovan je, ali je ostala kazna od deset godina teške tamnice. Kaznu je izdržavao u Lepoglavi do srpnja 1943. kad su partizani oslobodili tamošnje zatvorenike. U partizanima je postao politički komesar, a nakon rata je obnašao mnoge državne dužnosti, ali je potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. Zbog toga je isključen iz Partije. Priključio se hrvatskom pokretu 1971. i obnašao dužnosti u Matici hrvatskoj. Nakon Karađorđeva u jesen 1971. uhićen je "zbog širenja nacionalističko-separatističkih ideja" i osuđen na dvije godine zatvora. (Osnovne informacije preuzete iz Pisama, str. 407).
Što znači pohvala svijeta?
"Danas sam primio službeno odobren papir i olovku. Umjesto da pišem odvjetniku, radije, evo razgovaram s Tobom. Trenutno nisam uznemiren. Današnji razgovor sa Žanom i sucem Z. Markovićem, koji kaže da me poznaje, nekako me umirio, unatoč činjenici da je prijava protiv nas u MH (Matici hrvatskoj, op.a.) koncipirana monstruozno. Sve je stepinacsmišljeno tako da bi se zadovoljio politički trenutak i parola o kontrarevoluciji. Pitanje je kako će dugo živjeti taj pravac razmišljanja. ... Tretiraju nas kao skupinu kontrarevolucionara, pa nas skrivajući nas jednog pred drugim, da se slučajno ne bismo dogovorili o štrajku ili pobuni." (Iz pisma Z. Komarice supruzi, 13. siječnja 1972., str. 408).
Iako je od prvoga pisma, u knjizi Pisma iz tamnice, napisana godine 1514., do posljednjega iz godine 2005. prošlo pola tisućljeća, učini se da vrijeme niti malo nije utjecalo na razumijevanje srži drame koju prikazuju. "A što se tiče pohvala svijeta, niti nam one mogu što koristiti pred Bogom niti nam mogu njihove grdnje i napadaji što škoditi pred Bogom." (Iz pisma kardinala A. Stepinac, napisana 29. 10. 1953., str. 352). "Pa kad sada gledam na svoje prošlo "ja", vidim brzicu rijeke koja silovito teče i koja je u svakoj sekundi drukčija i nova. Svaki dan stojim pred Rubikonom i svaki dan bacam kocku." (Iz pisma I. Mašine, str. 385) "A onda, čime ti juristi misle popraviti svijet? Zatvorima, strahom. Vjeruj mi, B, više ćeš Ti kao nastavnica učiniti pozitivna za tu stvar samo jednom plemenitom gestom, samo jednom dobrom riječju svojim đacima, nego svi suci, advokati i javni tužitelji na kugli zemaljskoj zajedno." (Iz pisma I. Mašine, str. 386).
Budi "Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovem svetem tronušem u dike vekovečne sastanemo." (Iz pisma Petra Zrinskog supruzi Katarini, 29. IV. 1671., str. 47).
Ključevi i cenzura
Knjiga o kojoj pišemo ne pridonosi samo boljemu poznavanju hrvatske prošlosti, nego pridonosi i boljem razumijevanju čovjekova duhovnoga bića, izložena fizičkim i duševnim kaznama, zbog njegovih političkih uvjerenja, izražavanih na različite načine. Onemogućeno mu je slobodno kretanje izvan vrlo suženoga prostora s mračnim, tamnim okruženjem, u kome je fizički ovisan o onima koji drže ključeve, a u javnom prostoru ga nastoje obilježiti znakom krivnje. Nije, naravno, isto je li netko u tamnici zbog toga što je nekoga ubio ili opljačkao, što je dokazano u propisanom procesu suđenja, ili je u zatvoru zbog izražavanja nekoga mišljenja protivnoga 'mišljenju' aktualne vlasti. Izbor pisama koji je priredio dr. A. Mijatović definiran je već u naslovu: "politički progoni Hrvata". Nema pisama ljudi koji su utamničavani zbog drugih, nepolitičkih razloga.
Prostorom oblikovanim kao zatvor, u svakom se pogledu nastoji pokazati da je zatvorenom čovjeku oteta vanjska sloboda (jer je iz nutrine njegova bića nikakav represivni sustav ne može oteti). Ali može život učiniti težim, bolnijim i krhkijim. Nisu bila rijetka iznurivanja glađu i fizičkim zlostavljanjem. ("Ako ništa nemate, a ono bar kg kukuruza pa ćemo ih sirove jesti kao što smo i u Sloveniji radili. Još Vas jednom molim spasite nas." (Iz pisma J. Kasića, 1945. god., str. 251). Zatočenja, zbog političkih razloga, uvijek su znakom prijetnje i poruka o tomu što je neka vlast sve spremna učiniti kako bi sebi podčinila slobodne ljude. I o tomu svjedoče Pisma iz tamnice.
Rijetka su pisma koja zatvorske vlasti nisu, prije slanja, čitale, a na nekima i označavale da su ispušteni cenzurirani dijelovi. Građa koju prezentira dr. A. Mijatović koristit će mnogim istraživačima (povjesničarima, psiholozima, sociolozima, pravnicima, filozofima...). Pred nama nije duh izmišljenih likova, nego stvarnih ljudi, koji pišu onako kako su mogli napisati u okolnostima koje su ih okruživale. Ponekad, u kućama bez prozora, nisu znali ni koje je godišnje doba.
Dvanaest metara visoki zid
"Zato ću Vam reći kako je jednog dana prošlogodišnje jeseni, dok sam s par prijatelja šetao zatvorskim krugom, neki jaki vjetar-kovitlac (preko zatvorskog dvanaest i pol metara visokog zida) k nama ubacio nekoliko crveno-žutih listova. Mi smo se odmah dali u potjeru i sve ih pohvatali, a onda dugo gledali i nagađali s kakvog su stabla opali i koliko su do nas putovali. Na povratku iz dvorišta ja sam sa sobom ponio tri neoštećena lista s iznimno lijepim bojama, i objesio zvonko bušićih, pored nekih slika, na zidu svoje ćelije. Nažalost, nakon samo nekoliko dana, prilikom pretresa ćelije, zapazio ih je neki stražar-cjepidlaka i zaplijenio. /.../ Da biste Vi makar donekle shvatili kakvo mi je iznenađenje donio jučerašnji snijeg, moram Vam reći da ni na ćelijama niti na zgradama u kojima su ćelije nema nikakvih prozora, tako da mi, tek kad prođemo duge hodnike i izađemo u dvorište, možemo vidjeti kakvo je vani vrijeme." (Z. Bušić, pismo iz zatvora u Kansasu, 20. studenoga 2002., Pisma iz Tamnice str. 442).
Dr. A. Mijatović je pisma birao s posebnom osjetljivošću za različitost iskustvenih svjetova iz kojih dolaze. Ponekad ta pisma pišu ljudi koji jedva znaju pisati, a iz njima susjedne ćelije, netko, možda, šalje pisma prožeta visokom erudicijom i dobrim poznavanjem jezika. Zajedničko im je tamnovanje, uskraćena sloboda i pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo. Ovu ćemo postavku ilustrirati primjerom jednoga razumijevanja te sudbine u pismu mladoga čovjeka slabijega obrazovanja. Esencija njegove poruke ne razlikuje se od one koja bi bila napisana vrhunskim poznavanjem jezika i stila: "Ja kao dečko i ljubitelj / svoga Hrvatskog naroda a nisam ni sagriješio / nisam nikoga ubio ni ti zlostavljao ni ti kakovo / zlo nanio pa me savjest zato ne grize jer sam svjestan / da nisam nikome zlo nanio djesam got služio / imate prijatelja i uvik će vas rado dočekati i kazati kakav / sam bio mene bi savjest pekla da sam komu što napravio i nebi mogao svijetu hodati od srama pa zato / što to nisam činio morete se sa menom ponositi / što sam kao takav nevin osuđen na nastrožiju / kaznu koja postoji na svijetu." (Iz pisma M. Mikulića, Daruvar, 16. 10. 1947. str. 333). I najučeniji, koji nikakva zlodjela nisu napravili, toj osnovnoj obrambenoj postavci u pismu M. Mikulića, u sadržajnom smislu, nemaju što dodati. Ponekad su se pisci pisama služili sarkazmom i izrugivanjem ('nismo zmazani'; 'upravo nam je liepo'. Iz pisma A. Harambašića, str.122).
Mislim slobodno
"Za slobodu dakle i jedinstvo hrvatske naše domovine bit ćeš samo onda pravi borac, ako ostaneš pošten, a postaneš odvažan i neustrašiv. Uztrajan budi već sad i neumorno uči, uči i opet uči! Znanje je najveća moć za radićpoštenjem. Nadajući se, da ćeš rieči moje primiti i k srcu, a ne sam k jeziku, pozdravljam te i grlim." (Iz pisma S. Radića, 4. 1. 1894., str. 159). Ponekad se čuje i glas prkosa: "A osim toga nije istina, da nemam slobode. Mislim slobodno sve, što hoću, a ako me volja, mogu, sve što mislim i govoriti na sav glas. Moje četiri stiene prije će me poslušati, nego naši smrznuti i odrvenjeli mladi Hrvati. Uz to što si izpjevam po koju pjesmu, čitam po malo same koristne i učene knjige, pak što ćeš više? U Pragu bi već možda kuburio na sve kraje, a ovdje sam još 2 mjeseca siguran za opskrbu. Iz Praga dobih dobre glase, a nadam se, da i u buduće ne će dolaziti hrdjavi. Prijatelj Plocar digao je za me podpise i platio školarinu. To ti je prijatelj činom i srcem. Sad će doći skoro i Božić, a ako Bog uzdrži zdravlje, sprovest ću ga sretno i veselo. Pjevati i moliti mogu i sām, pa me briga za goste i pijanke, koje se i onako nimalo ne slažu s proslavom božjega poroda. (Iz pisma S. Radića, 6. 2. 1893., str. 155).
"Vi ste me tolikokrat odvraćali od toga, da se kanim „politike“. Činili ste to često zaista tako razložno i rječito, da bi se već davno bio pokorio Vašim riječima, kad mi djela Vaša ne bi bila pokazivala drugi put. A koja to djela? Ona, što ih učiniste meni i drugima. Jer čineći Vi dobro meni, kolikim ste se često neugodnostima a i neprilikama morali izvrći. Pak za što me ne zapustiste, zašto me ne prestadoste pomagati? Za to, jer ste držali, da sam pošten, a vidjeli ste, da sam siromašan." (Iz pisma S. Radića, 6. prosinca 1893., str. 157).
Neprijateljska propaganda
Ova knjiga donosi pisma, ili izvatke iz pisama, uznika koji su kažnjeni zbog zauzimanja za ugrožena ili izgubljena prava Hrvata, dok je njihova zemlja bila na različite načine državno-pravno povezana s drugim državama, carstvima i kraljevstvima. U komunizmu je nesklad riječi s partijskim diktatom totalitarne vlasti, kriminaliziran i ozakonjen kao djelo 'neprijateljske propagande', odnosno 'delikt mišljenja'. Dok su kroz stoljeća Hrvati kažnjavani, zbog djelovanja koje nisu odobravale više razine carstava ili kraljevstva, u komunističkoj je Jugoslaviji državna skrb proširena i na zaštitu komunističke ideologije i na svako suprotstavljanje velikosrpstvu (nazvanom jugoslavenstvo). Javno izneseno kritičko mišljenje o vlasti, (ili protivno učenju Partije), sankcionirano je Kaznenim zakonikom (članak 133, neprijateljska propaganda). Za 'izgovorenu ili napisanu' riječ, koju je vlast označila 'neprijateljskom' prema režimu, 'delinkventi' su se progonili kazneno ili prekršajno.
Neposredno nakon što su komunisti preuzeli vlast 1945. represija je izgledala drukčije. O tomu svjedoče mnoga pisma iz jugoslavenskih zatvora u to vrijeme. Tisuće Hrvata koje je komunističko-četnička 'koalicija' označila opasnim cenzuraza novi poredak, nisu ni dospjeli do zatvora jer ih je osvetnička sila ubijala i bez ikakva suđenja, prikrivajući ta zlodjela na različite načine. "Oko ½ 12 proglasili su mi, da je moja revizija i priziv odbijena, a smrtna osuda potvrdjena od stola sedmorice. To me nije ni malo začudilo, jer sam se tome nadao, a nadao sam se za to, (c e n z u r i r a n o). Radi svega toga ja se nalazim u zadnjem danu svojega života. Kada o životu govorim onda hoću kazati i to da ga pravo još ni upoznao nisam, kad me u još nepunoj punoljetnosti optužiše, a sve to zato, jer sam (c e n z u r i r a n o), a onda i na smrt evo osudiše..." (Iz pisma M. Hranilovića, str. 180).
Otac i sin - ćelija do ćelije. "... Ali zašto se onda ne vodi temeljita istraga, zašto se ne provjere tvrdnje zatvorenih i zašto se ne dozvoljava obrana? Zato da ne izađe na vidjelo prava istina, jer bi se time dokazalo da svi mi, ili većina nas nismo ništa učinili, a raskrinkala bi se njihova nedjela, zato je potrebno da ležimo mjesecima u zatvoru, jer će neupućeni držati da je vođena temeljita istraga." (Iz pisma A. Benaka ml., 20.-24. 4. 1946.), str. 300).
"...Trpim ovdje već dva mjeseca. Pomisli si - u jednoj ćeliji čamim ja, u krugu ljudi sa kojima nemam nikakvoga kontakta, neki zaraženi gnjusnim bolestima, loših karaktera (bilo je i ubojica – običnih zločinaca) a u susjednoj naš ljubljeni sin jedinac. Našoj molbi da ove zadnje dane (jer nas čeka ista sudbina) budemo barem skupa u istoj ćeliji, ne izlazi se u susret. Tu bol može pravo shvatiti samo onaj koji je već bio u istom položaju. Svaki dan proživljavam i slušam uhom na vratima hodnika, neće li ti prozvati ime sina da ga odvedu. To uzbuđenje je strašna muka, a istodobno čekam da i meni kucne zadnji čas, ali u mislima i brigom za sinom, zaboravljam na to. (Iz pisma A. Benaka st. nakon travnja 1946., str. 285).
"Ipak je moralo nešto probiti u javnost, jer su prošle godine neki Englezi i saveznici poslali komisiju koja je pregledala zatvore. I što su vidjeli? Sve je lijepo. Prazne ćelije u kojima su zatvorenici imali bijele plahte i pokrivače, stolove, stolice. A stotine zatvorenika strpano je u podrume raznih kuća da se ne bi vidjelo kako su jadni, isprebijani, mučeni i da su zatvori pretrpani. Bog zna da li će koji to smjeti reći i iznijeti javno. I mi smo sakriveni pred tom komisijom u podrumu Savske ceste, te mi ne znamo da li je tu bila. No zaklela se zemlja raju…(!) Ljubio Vas je sve Vaš Šandor." (Iz pisma A. Benaka ml., 1945.-1946., str. 302).
Pucnjevi u Hrvate
U Pismima iz tamnice objavljeno je desetak pisama iz zatvora koje je Stjepan Radić slao rodbini i poznanicima. Njegovo djelovanje ovdje spominjemo u kontekstu početka i kraja Jugoslavije. Radić i mnogi drugi Hrvati, na različite su načine upozoravali da je Karađorđevićeva država "proglašena izvan Hrvatskoga sabora", bez mandata hrvatskoga naroda. Tako je bilo i 1945. Prigovor takvoj konstituciji tisuće je Hrvata vodio u tamnicu, a kako smo već spomenuli, u nekim razdobljima povijesti i u smrt. Dok je u ožujku 1920. govorio na skupštini HPSS u Sisku, na Radića je pokušan atentatatentat. Umjesto da atentator završi u zatvoru, Radić je zatvoren i „radi zločinstva protivu otečestva“ u kolovozu iste godine osuđen na dvije godine i šest mjeseci zatvora; amnestiran je koncem studenoga iste godine, dan prije izbora za Ustavotvornu skupštinu. (Pisma iz tamnice str. 154).
I to je bilo dijelom procesa koji je završio 1991. U veljači 1919., „prije nego mirovni kongres u Parizu stvori konačnu odluku o sudbini hrvatskoga naroda“, s izvanredne glavne skupštine, Radićeva je Hrvatska pučka seljačka stranka uputila Memorandum Mirovnoj konferenciji u Parizu, zahtijevajući na osnovi međunarodnoga prava, za hrvatski narod pravo na samoodređenje. U ožujku 1919. Glavni odbor HPSS porekao je svaku zakonitost tzv. Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, jer je „proglašena izvan Hrvatskoga sabora i bez svakoga naroda hrvatskoga mandata“. Borbu HPSS protiv te nepravde režim je uzimao povodom progona njegovih prvaka.
S. Radić je 1928. umro 48 dana nakon atentata na njega i ostale hrvatske parlamentarce u Beogradu (20. lipnja 1928.). Svoj je važni politički orijentir oblikovao već na početku vlastitoga političkoga djelovanja iznoseći "da se ne treba ni jedne vlasti bojati, ali da ne treba ni jednu vlast rušiti oružanom silom", nego se boriti "samo ustavnim sredstvima". U Beogradu su njegovi ubojice mislili drukčije. Do godine 1928. Stjepan Radić je prošao kroz mnoge tamnice.
Komunistički sudovi
Ni u vremenu udaljenom od rata stvari se nisu bitno mijenjale. Umjesto naoružanih ljudi presuđivali su komunistički sudovi. Bilo bi dobro istražiti odnos broja Hrvata utamničenih zbog 'neprijateljske propagande', zbog verbalnoga 'opiranja' režimu, s brojem utamničenih iz drugih 'naroda i narodnosti' (osim Albanaca) u Titovoj Jugoslaviji. Okružni delikventsud u Zagrebu je i nakon Titove smrti, dakle, više od tri desetljeća nakon svršetka rata, za 'neprijateljsku propagandu' dosuđivao kazne zatvora duže od deset godina. (M. Veselica je 1981. osuđen na 11 godina zatvora i četiri godine zabrane javnog nastupanja, zbog navodnih zlodjela 'neprijateljske propagande, raspirivanja nacionalne mržnje i razdora te neprijateljskog djelovanja kroz suradnju sa stranim i emigrantskim organizacijama'.)
Ni nakon uspostave i obrane današnje hrvatske države nisu iskorijenjeni svi razlozi zbog kojih su Hrvatima punili razne kaznionice, iako nema ni Jugoslavije, ni komunizma. Optuživani su, suđeni i oslobađani i za navodna kaznena djela, počinjena u hrvatskom oslobodilačkom ratu 1991.-1995. Na sceni se pojavio Međunarodni sud u Haagu, lažna svjedočenja i oslobađajuće presude. Vrijeme pokazuje da su slom komunizma i ratne konflikte na jugoistoku Europe posve različito tumačili Hrvati i pojedine vladajuće međunarodne strukture, bez obzira na to što baštine iste civilizacijske orijentire: ideale slobode, mira, bratstva, pravednosti, jednakosti, nenasilja.
Zavjet slobode
Hrvati su se branili, ratovali na svojoj zemlji i umirali gledajući u svjetlo koje je stoljećima obasjavalo staze njihovih predaka. Baštinili su zavjet slobode. Dok je pad Berlinskoga zida narodima s njegove istočne strane značio mogućnost civilizacijskoga oporavka nakon okrutnih totalitarizama, svijet Zapada je bio prožet duhom novih mijena. Rađalo se digitalno vrijeme, skrb o klimi, zagađenju planeta, transrodnost, transhumanizam i slične nove ideologije s korijenima u Marxovu učenju.
Godine 1919. Hrvatska je otrgnuta iz kruga zapadne civilizacije. Sedamdesetak godina Hrvati su se, do 1991., pokušavali vratiti natrag, ne zaboravljajući na iskustva tisućljetne borbe za poštovanje vlastitoga nacionalnoga identiteta i prava na vlastitu državu. Unutar toga nasljeđa, 'novi' duh Zapada gradio se na drukčijim vrijednostima i razumijevanjima prošlosti. U nekoj budućoj knjizi pisama iz tamnice sigurno će biti i pisama hrvatskih uznika iz haaških tamnica. Knjiga Pisma iz tamnice, politički progoni Hrvata, dr. Anđelka Mijatovića pokazuje dobar smjer u osvjetljavanju i te dimenzije hrvatske prošlosti.
