Mitingašima je dosta hrvatske države
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 29 Ožujak 2024 17:06
Na krovu crkve svetog Marka u Zagrebu hrvatski grb počinje bijelim poljem, ako me oko ne vara riječ je o dvadeset bijelih crjepova, i pod svetim hrvatskim znamenjem 17. veljače ove godine održan je protestni miting Partije i pridruženih partijica nezadovoljnih geopolitičkim smjerom Republike Hrvatske.
Znakovito i pomalo proročanski, no ipak bez borbene drugarske hrabrosti, jer sve vrijeme bijeli crijep na hrvatskom grbu ostao je neoštećen i na svome mjestu. I doista, gdje su nestali ili su se samo pritajili čuveni partizanski diverzanti, Tihi i Prle, u koju od legendi otišli oni junački antifašisti što pod okriljem noći rišu svastike na poljudskom travnjaku?
U trenutku kad je na mig Moskve hrvatsko agitpropovsko novinarstvo procijenilo da je „Rusima u Ukrajini krenulo“, tzv. saborska oporba krenula je na sâm epicentar hrvatske državnosti – pod bijelo na Markovu trgu i izvela svoj performans nezadovoljstva. I koliko god krili zbiljne razloge svog nezadovoljstva, taj dernek antifašističke demokracije i rastućeg četništva pod parolom „Dosta je“ nije mogao izbrisati antihrvatski dojam jogurt revolucije s Milanovićevim potpisom. Mitingašima je dosta hrvatske države, to je njihova poruka, jer tko se doista okupio na Markovom trgu nije nimalo retoričko pitanje: oni koji su se radovali padu Vukovara željni se počastiti hrvatskim mesom.
Koliko je višegodišnja vladavina HDZ-a trn u njihovom oku, toliko je ista samo izgovor i pokušaj da se krene s izvlačenjem Hrvatske iz briselskih kandži i čupanjem iz euroatlantskih integracija, a odmah potom tu „klerofašističku“ Hrvatsku milom ili silom uz rusko mentoriranje privesti u stisak zapadnobalkanskih integracija pod okrilje „rusko-srpskog sveta“. Taj put na Markovu trgu nisu se zavijorile partijske, jugoslavenske i ruske zastave, ne još, no kod sljedećih mitinga „događanja demokracije“, pod budnim okom srpsko-srbijanskih čuvara i okriljem ruskih rezidenata, organizatori neće prezati otkriti nakaznost svojih političkih ciljeva. Za sovjetsku Rusiju i tzv. antifašiste Republika Hrvatska je prozapadna neprijateljska zemlja koja podupire ukrajinsku borbu i najmanje što Putin želi učiniti je zanjihati hrvatsku suverenost u superizbornoj godini. Najprije destabilizirati glasačko tijelo i kompromitirati izborni proces, a potom izborni kaos predati na arbitražu šarlatanu s Pantovčaka. Sve više od zacrtanog minimuma je izborna pobjeda njegovih pulena, izdajnika hrvatske državnosti.
Za SDP, Možemo i njihove priraslice – od cca možda jednog zastupničkog mjesta u Hrvatskom saboru – eventualna pobjeda Rusije u Ukrajini postaje nesumnjiv znak i poziv, čak jamstvo da time završava američka geopolitička prosvjed oprpbedominacija u svijetu i da će se Kosovo ruskim autoritetom i snagom oružja uskoro vratiti Srbiji, a Republika Hrvatska maknuti sa svog europskog puta i postati Socijalistička Republika Hrvatska sa Srbima kao konstitutivnim narodom i jamstvom neraskidivog bratskog združivanja „južnoslavenske braće“. Nevjerojatno da nitko od geopolitičkih analitičara-novinara agitpropovske škole u Fažani i Kumrovcu ne želi znati da bez obzira na ishod ratni trošak ratom iscrpljena Rusija mora na svaki način podmiriti. Promptno platiti azijske plaćenike isto kao i iransko naoružanje, a što više kineskog oružja i streljiva Rusija kupuje (via Sjeverna Koreja) to sovjetski tigar od papira sve više postaje ne samo vazal već plijen proždrljive kineske hegemonije. Ili su partijski „istoričari“ zaboravili da je carska Rusija zbog rupe u proračunu 1867. u bescjenje prodala Aljasku (Rusku Ameriku) Sjedinjenim Američkim Državama? Kinezi su dobri, beskrajno strpljivi trgovci i njihovo se carstvo ni u jednom trenutku nije sažimalo i do danas samo buja, a ruski Sibir dobra je moneta.
Ako jugomitingaši potpomognuti ruskim naputcima uspiju stvoriti kod tzv. desnih stranaka ozračje nedoumice i međusobnog nepovjerenja, situaciju intriga i sumnji, ruski trolovi i rezidenti u Hrvatskoj s uspjehom su završili izbornu sabotažu i nebitno je dijeliti obavještajni ruski utjecaj na lijevu i desnu političku opciju, na „neo“ ovo ili ono; cilj je prije svega opća izborna smutnja i pomutnja koja na ovim prostorima postkomunizma i ukorijenjenog doušništva daje zastrašujuće rezultate.
Ruska boljševička oligarhija je nepatvorena zločinačka organizacija još od 1917. i u posjedu je cijele države i sve što s njom ide: ljudi, sirovine i – represivni aparat kao početak i kraj svoje opstojnosti i moći. Njen cilj je podvrgavanje i srp i čekićzločinački apsolutizam u državi koju zovu svojom i što veća geopolitička dominacija nad susjednim državama i narodima. S Merkelicom završava era ruske špijunske strahovlade, a „osvajanje“ Crne Gore tek je labuđi pjev ruske doktrine sovjetizacije Europe i svijeta. Nakon Macronova „puta u Canossu“ početkom 2022. i odmah potom invazije na Ukrajinu, čak je i briselskim guzonjama postalo jasno da su namagarčeni. No bestidnici su i dalje ostali na svome mjestu. Istina, pomalo zbunjeni, ali puni sebe.
Ipak i taj nemilosrdni represivni aparat boljševizma moćan je u onoj mjeri koliko strah i nemoć vladaju pučanstvom. To smo iz jugoslavenskih vremena naučili: važno im je da je represija državne sigurnosti nemilosrdna i zločinačka, ali je još važnija veličina doušništvom zapasane mase, tj. što veći broj denuncijatora – a on je na slavenski prostorima uvijek obilan i drukera nikad nije nedostajalo. Zapravo mnogi u Hrvatskoj žale za udbaškim jugoslavenskim vremenima, jer im upravo doušništvo: ta strahotna moć da denuncijacijom upropaste svog neistomišljenika i protivnika – mogućnost da se nahrane osvetničkim prkosom i pri tom osjećaju snažnim i opasnim – davala osjećaj važnosti.
Kooptiravši Radničku frontu u klub desetorice, SDP je jasno pokazao da Partija nema nikakav gospodarski plan ili viziju, ali je prijeteći grlata i još se dobro sjeća zlatnih godina nacionalizacije, eksproprijacije i svih vrsta otimačina tako da im stare provjerene metode pljačke „u ime naroda“ ostaju kralježnica hrvatskog gospodarskog oporavka. Stoga Partiji predlažem izborni slogan koji obuhvaća i srpstvom zahvaćenu Sloveniju: „Nacionalizacija, zdaj“ tako da se svi još jednom prisjetimo velikog uče socijalističkog samoupravljanja i oca Slovenije, Edvarda Kardelja.
A tko su ruski ljudi ugrađeni kod vladajućih nije teško prepoznati, jer i dvoličnost je samo vrst mimikrije, a njihovo milanovićpadanje ničice pred ruskim oligarsima nije prošlo nezapaženo. Zar je teško prisjetiti se svih koji su asistirali ruskom kapitalu, tj. zločinačkim sovjetskim gojencima da bilo što kupe i dođu u posjed u Republici Hrvatskoj? Malobrojni su to učinili zbog rusofilije, većina nije odoljela „pinki“. Treba samo pozorno gledati i lako ih je uočiti – Bog ih je obilježio.
I da opasnost od crvenog fašizma nije samo u mojoj fikciji, zorno je ovih dana dokazao predsjednik Republike Hrvatske, recimo pravnik i bivši predsjednik Vlade, Zoran Milanović, kome je „dupe zinulo“ postati i Predsjednik i premijer u jednoj osobi, ono što čak ni Stipi Mesiću ni Brozu nije uspjelo, ali se po ambiciji i otromboljenosti približio Kim Jong-unu, Vrhovnom vođi Sjeverne Koreje. Žao mi je što sam u prethodnim člancima imao toliko proročanskih pogodaka, ali vidim i znam da Domovinski rat nije završen, žgadija se samo pritajila. No, za ovaj slučaj možda vrijedi parafrazirati onu Šeksovu: locirati, identificirati i obući u tijesnu košulju s kopčanjem otpozadi?
Iz ljubavi prema očaju Zoki ni u čemu nije uspio.
Davor Velnić
