Demokracija na hrvatski način
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 19 Listopad 2024 08:37
Nikola Grmoja i Daljia Orešković zacijelo su mili predsjedniku Države. Njihov je rječnik, za razliku od cestovnog i uličarskog, sofisticiran i ublažen imperativima okružja u kojemu govore, ponekad eksplicitan ali uglavnom moderiran i promišljen, ciljan na diplomatski efekt kojim bi se pronašao put do sugovornika kojima se obraćaju, a ne do meta koje bi gađali
onako bespoštedno verbalno kako bi se to očekivalo, s obzirom na težinu optužbi kojima barataju unutar Sabora, tog njima omiljenog a narodu pretežno omrznutog okruženja, odakle malo toga pozitivnog dopire do glasača i svih koji svu tu grotesku uopće prate. Stanimo malo. Sve bi ovo zvučalo kao šala, kad ne bi moglo biti istina, tako doslovno izrečeno, ali zapravo čisto suprotno izvedeno, kao sušta suprotnost svim kanonima kulturnog ophođenja i uporabe jezika kako bi se nešto smisleno izreklo, a ne bezrezervno atakiralo bez izrečenog dokaza, ponajčešće i bez ikakvog smisla osim očigledno samodopadnog verbalizma.
Ugledni (bivši) profesor povijesti, koji za sebe kaže da je ''političar'', i ugledna pravnica meteorske političke karijere, sigurno znaju što rade i što govore. Pa ipak, ne bi mogli baš sa svime čime se bavi jedna ozbiljna država biti na ''ti''. Nedavno je dodijeljena Nobelova nagrada za ekonomiju (točnije, za ''ekonomske znanosti''), kad su trojica uglednih ekonomista primili i podijelili oko milijun američkih dolara. Acemoglu, Johnson i Robinson drže kako države koje su razvile ''inkluzivne institucije'', a takve podržavaju vladavinu zakona i imovinska prava, s vremenom postaju prosperitetne, dočim su druge koje su razvile ''ekstraktivne institucije'', a te cijede resurse šireg stanovništva kako bi pogodovale elitama, iskusile sustavno nizak ekonomski rast.
Ukratko, neke bi nacije bile imućnije od drugih, zbog svojih političkih i ekonomskih institucija. Također upozoravaju kako trenutan put razvitka umjetne inteligencije nije dobar za ekonomiju niti za demokraciju. Naime, Acemoglu i Johnson tvrde ekonomijakako je napredak u tehnologijama, od poljoprivrede do umjetne inteligencije, oduvijek težio k blagodatima za elite, više nego stvaranju sveopćeg prosperiteta. Razumljivo. I povijesno točno.
Njihov rad favorizira demokraciju, koja ipak nije lijek za sve. Premda recimo Kina, gigant svjetskoga gospodarstva, strahovito ulaže u umjetnu inteligenciju i električna vozila, ne predviđa se dugoročno održiv vrlo brzi rast, obogaćen originalnim inovacijama. Orešković i Grmoja bi zacijelo Hrvatsku, gdje po recentnim tvrdnjama Dalije Orešković demokracije i nema, posve sigurno s obzirom na višegodišnje opadanje demokratskog potencijala te rast demokratskog pa i svakog drugog deficita u svim porama suvremenog društva, svrstali u države s ekstraktivnim institucijama čiji bi potencijal umjesto razvoja, gospodarskog i političkog, težio k nekakvim infinitezimalnim vrijednostima koje oni izjednačavaju s ''ništa'', nulom, ili slično. Od napretka Hrvatske bilo na kojem polju, ostalo bi samo mrtvo slovo na papiru. Ili ono izrečeno, na primjer, u Hrvatskom saboru, kao neki dan u jednosatnom izlaganju predsjednika Vlade.
Kako se za ekonomske znanosti ipak dodjeljuje Nobelova nagrada, a kako se gospodarstvom ipak bave mnogi ljudi i stručnjaci širom kontinenta pa i globalno, teško bi bilo kad bismo povjerovali gđi Orešković, koja tvrdi kako je ova Vlada gora od svih prošlostoljetnih koje su vladale Hrvatskom, iliti isisavale resurse ne bi li pogodovale elitama. Tko što crpi u Hrvatskoj, iz Hrvatske ili kako, zasad nema neke ozbiljne znanstvene studije. Ali brojke su, one koje su u skladu s izvješćima objavljenima o Hrvatskoj i njezinom položaju unutar EU-a, neumoljive. Ili potpuno lažu i zamagljuju istinu. O neumitnom slomu RH, kakav bi čovjek očekivao, sluša li ili povjeruje ekspertima poput pravnice Orešković ili povjesničara Grmoje.
Zaista ne bi bilo lako početi mijenjati Hrvatsku na bilo koji način koji bi odudarao od politike koju su relativno davno zacrtale sve vodeće političke stranke u državi, time što bi se potraži(va)lo neke nove smjerove a koji bi skretali od europskih, zacrtanih sukladno njihovim zakonima, uredbama, direktivama, preporukama, provedbama, propisima ili politici. Naravno da sve to ne odgovara niti jednoj članici EU-a ponaosob, pa tako ni našoj zemlji. Jasno je kako je to od početka bilo relativno nejasno, i u paketu i po svim raznim dijelovima. Ali isto je tako više nego bistro kako je to bio put bez povratka, gdje se sve to može kidati i dokinuti, ali nikako brzo i nipošto lako. A najmanje se može raditi što se hoće. Slična je stvar i s NATO-om. Članstvo donosi pogodnosti i blagodati, ali i obveze. Pa i dužnosti, bile one formalne ili implicitne.
Atmosfera se stvara suradnjom i sudjelovanjem te doprinosima tamo gdje treba, i gdje se to može. Predsjednikovanje aktualnog zapovjednika Hrvatskih oružanih snaga u ovoj je državi proturječno, prije svega zbog ambijenta na kojemu čovjek bespoštedno radi. A taj ne ulijeva ni sigurnost ni osjećaj stabilnosti zbog kojega svi koji ulaze u NATO žele tamo biti. Sa Zoranom Milanovićem nikad ne znate kakva to vizija stoji iza njegovih eskapada ili verbalizacija kojima zamara i vojskamedije i pučanstvo. Nekome to može biti zabavno, oporbi koja ga podržava može to izgledati silno konzistentno i argumentirano, ali malo je smisla u pojedinim potezima poput angažmana u korist SDP-a u doba parlamentarnih izbora ili trenutnog odbijanja privole za slanje nekoliko časnika u Njemačku.
Svako objašnjenje u smislu neprihvaćanja crnoga na bijelom, odnosno specifikacija koje je dao NATO, a komunicira ih jasno i bez zadrške Vlada RH, već inzistiranje na svojem shvaćanju svijeta oko nas, može biti zanimljivo kao potvrda neovisnosti duha ili nesalomivosti karaktera. Ali ostavlja se dojam zaigranosti i pojačanog lučenja hormona, u kolopletu vlastitih interesa, a time što ih poput sudionika u nekoj od modernih igara prijestolja prihvaća, oporba jednostavno iskazuje neozbiljnost i nedosljednost, kad se radi o hrvatskim nacionalnim interesima. Kao kad u pučkoj školi svi učenici glasuju protiv nečega što ne vole, iako svjesni kako to baš i nema veze s onime što bi se trebalo dogoditi, tako se i ovdje igra nastavlja.
No dobro, to je demokracija, na hrvatski način. Potpis Zorana Milanovića, tako značajan u širem društvenom kontekstu, nešto je za čim je oduvijek težio kao svojevrsnim simbolom svojega političkog ugleda i moći, nečim što u Hrvatskoj ima poseban značaj, vrijednost i smisao. Time što ga ovoga puta izostavlja, i time što prijeti stalnim cjenkanjem oko njegovog stavljanja tamo gdje bi to bilo jako, jako oportuno i validno, inzistirajući na dogovorima koje zapravo derogira svojim agresivnim pristupom i antagonizmima, deklarira se kandidatom za ropotarnicu povijesti.
