Zašto Macron traži od Ukrajine da mora biti ‘realistična’ po pitanju teritorija?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 09 Siječanj 2025 07:27
Ukrajina nastavlja ubrzano gubiti svoje teritorije na prostoru Donbasa, što je trend koji traje gotovo čitavu prošlu godinu, preciznije, od veljače i ruskog osvajanja najveće obrambene utvrde ukrajinske vojske u čitavoj regiji – grada Avdiivke.
Pa iako su ruska napredovanja relativno spora kada gledamo vojnu kartu, ona su po osvojenoj površini čak i veća u odnosu na prvu fazu ruske invazije 2022. godine. Sistematična su i dinamična, i zapravo potvrđuju potpuni prelazak strateške inicijative duž čitave crte bojišnice duže od 1000 kilometara na stranu ruske vojske.
To je zapravo trend koji je počeo postupno nakon kraha razvikane ukrajinske ljetne protuofenzive 2023. godine, nakon koje su po Kijev „kola ubrzano krenula nizbrdo“. Izuzetak je bila jedino neočekivana ukrajinska ofenziva s početka kolovoza prošle godine u ruskoj pograničnoj regiji Kursk koja je ponovo podigla poljuljani moral ukrajinskim građanima i vjeru da se u ovom ratu ipak možda može pobijediti.
Ali sam ukrajinski napad na rusku kursku oblast bio je prije svega PR operacija, bez bilo kakvih strateški važnih uspjeha, pokrenuta ponajprije s ciljem jačanja pozicije demokratske kandidatkinje Kamale Harris na američkim izborima tj. kao potvrda uspješnog vođenja politike prema Ukrajini od strane aktualnog predsjednika Joea Bidena, s kojom, znači, treba nastaviti i dalje. I to neovisno tko zasjedne u Bijelu kuću. Naravno, sama je ta operacija službeno predstavljana i u Kijevu i u Washingtonu kao ona koja će omogućiti ukrajinskim vlastima povoljniju poziciju za buduće pregovore s Moskvom o završetku sukoba, iako je Moskva odmah dala do znanja da u svezi Kurska nikada neće biti vođeni bilo kakvi pregovori, već da će ukrajinske snage biti protjerane silom.
Hoće li ili neće – pokazat će vrijeme. A mi se ipak vratimo predmetnoj temi – stanju na ukrajinskim bojišnicama, koje je ipak ključno za budućnost ne samo Ukrajine, već i ukupnih odnosa na relaciji Rusija-Zapad.
Krah u Kurahovu i što slijedi?
Na pojedinim dijelovima ukrajinske bojišnice – prije svega na jugozapadu DNR-a, uspjesi ruskih snaga više nisu samo taktičkog, već i operativnog karaktera. To najbolje demonstrira i jučer objavljena vijest o ruskom osvajanju strateški važnog, i po broju stanovnika najvećeg grada na zapadu Donbasa – Kurakova. Dobro utvrđeni grad, s najvećim akumulacijskim jezerom u regiji smještenom na sjevernoj strani grada i s jednom od najvećih termoelektrana u toj regiji, kao i razvijenom industrijskom zonom – osvojen je u svega 115 dana od početka operacije u rujnu. Rusko ministarstvo obrane jučer je službeno izvijestilo kako je tijekom borbi uništeno oko dvanaest tisuća ukrajinskih boraca, oko tri tisuće oklopnih vozila i teškog naoružanja, uključujući četrdesetak tenkova. Istodobno ruski ministar obrane Andrej Belousov izražava zahvale ruskim brigadama i koje su sudjelovale u toj operaciji, te najavljuje dodjelu državnih plaketa i odličja njihovim borcima.
Ukrajinski mediji danas de facto priznaju gubitak Kurahova, iako navode kako tamošnja preostala ukrajinska brigada u dijelu industrijske zone i termoelektrane još uvijek pruža otpor ali i da apelira na vojni vrh zemlje da joj omogući odstup kako bi mogla biti sačuvana za daljnje vojne operacije nakon povlačenja.
U borbama u zoni Kurahova ruska vojska ovladala je s oko 300 km2 novog teritorija i, što je još važnije, stvorila operativni prostor za brzi prodor do granice s ukrajinskom susjednom regijom Dnjepropetrovsk što bi bilo prvo izbijanje ruskih snaga na granicu DNR-a i spomenute regije.
Osim toga, padom Kurahova vrlo brzo će doći do tzv. izravnjavanja crte bojišnice na jugu Donbasa, jer više neće biti smisla ukrajinskim vojnicima stajati u poluokruženju u tamošnjim pojedinim zonama – u tzv. kotlovima, uz neprestanu, i sada već veliku opasnost od potpunog opkoljavanja.
Gubitkom Kurahova dodatno se usložnjava ionako vrlo teško stanje ukrajinskih snaga i u ključnom strateškom gradu na zapadu DNR-a, Pokrovsku, najvažnijem regionalnom prometnom čvorištu i najvećem i ključnom bazenu za proizvodnju ugljena za ukrajinsku tešku industriju odnosno čeličane.
Nije tajna kako je upravo Pokrovsk slijedeća najveća meta ruske vojske nakon osvajanja Kurakova, kojoj se ova već približila na manje od deset kilometara, a najkritičnije stanje po obranu grada je na njegovoj južnoj bojišnici gdje su ruske snage već došle na svega oko tri kilometra od ruba grada. Iako ukrajinska vojska dovlači pojačanja u Pokrovsk, jasno je kako moral obrambenih snaga u uvjetima kada ih one ruske nadmašuju u omjeru od oko 10:1, a također kad slušaju vijesti o gubitcima novih naselja u Donbasu – sigurno nije onakav kakav mora biti ukoliko se želi očuvati zadani prostor.
Mira bez teritorijalnih ustupaka neće biti
Osim toga, svi dobro znaju za riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina kako je rusko potpuno vojno ovladavanje čitavim teritorijem četiriju anektiranih ukrajinskih regija s početka listopada 2022.g. (Lugansk – LNR, Donjeck-DNR, Zaporožje i Herson (ove dvije posljednje u Moskvi sada i službeno zovu „Novorusija“) preduvjet za otpočinjanje bilo kakvih pregovora o završetku rata, kao što i znaju da nakon skorog dolaska na vlast u Washingtonu Donalda Trumpa (20. siječnja) više ništa neće biti isto i da će ukrajinski teritorijalni ustupci Rusiji biti nužnost od koje Kijev neće moći pobjeći ukoliko će se željeti postići trajni mir.
„Macronov poučak“ Kijevu
O tome najbolje potvrđuju i jučerašnje riječi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u govoru pred okupljenim francuskim veleposlanicima u Parizu, kada je rekao da Ukrajina mora usvojiti “realističan” stav o teritorijalnim pitanjima dok se čini da se politički zamah skuplja u korist otvaranja mirovnih pregovora s Rusijom (izvor: POLITICO, 6. siječnja).
Ovo je prvi put da je Macron dao naslutiti da bi Kijev trebao razmotriti teritorijalne ustupke, nakon što je u prošlosti francuski vođa više puta pozivao na očuvanje teritorijalnog integriteta Ukrajine u bilo kakvim pregovorima o završetku rata.
Komentari francuskog predsjednika dolaze u trenutku dok se Europa priprema da Donald Trump, koji se zalaže za brzi završetak rata u Ukrajini, preuzme dužnost 20. siječnja.
Macron je također rekao da bi Sjedinjene Države trebale pomoći da se Rusija dovede za pregovarački stol, te da bi Europljani Ukrajini trebali dati sigurnosna jamstva kao svoju odgovornost.
Međutim, francuski predsjednik također je upozorio da se ne treba nadati brzom rješenju sukoba.
“Neće biti brzog rješenja”, rekao je. “Nijedno brzo rješenje koje podrazumijeva kapitulaciju Ukrajine neće biti dobro ni za Europljane ni za Sjedinjene Države.”
Prosudba
Dodao bih da je Macron „otkrio topli vodu“. Jasno je kako kapitulacija Ukrajine ne bi bila dobro rješenje ni za EU ni za SAD, jer su oboje u ukrajinsku pobjedu odnosno ruski strateški poraz uložili golema sredstva – vojna, financijska i diplomatska.
Ali o tome je trebalo voditi računa znatno ranije, gotovo nakon samog početka ruske invazije (iako, naravno, i puno prije, jer se taj rat i sve što mu je prethodilo mogao i morao prevenirati puno ranije ali ta priča sada ionako više nije važna) – kada su u svibnju 2022. g. od strane pregovaračkih timova Moskve i Kijeva uz posredništvo Turske stvoreni realni preduvjeti za završetak ruske invazije.
Podsjećam, Moskva bi, prema tada načelno postignutom prijedlogu kojeg je Kijev ubrzo odbacio pod pritiskom bivšeg britanskog premijera Borisa Johnsona, ali ne treba biti naivan – i Joea Bidena, povukla svoju vojsku iz svih regija osim LNR-a i DNR-a (Donbas) i naravno Krima koji i nije bio predmet pregovora (niti će biti ovih idućih), a Ukrajina bi se obvezala na neutralni vojni status.
Sada su po Kijev stvari kudikamo gore: gubi još dvije važne regije (Zaporižje i Herson); u međuvremenu, u nastavku još krvavijeg rata koji je uslijedio izgubio je veliki broj vojnika (naravno, izgubila ih je i Moskva ali će ih ona u pregovorima naplatiti); zemlja je pretrpjela dodatna velika razaranja u infrastrukturi i demografski slom; članstvo Ukrajine u NATO savezu dalje je nego što je ikada bilo, neovisno o različitim političkim i verbalnim akrobacijama u tom smjeru.
Vlastima u Kijevu bit će teško pristati na uvjete koje sve više traže i ključne zapadne zemlje za završetak rata koji više nikome nije u interesu: Europa se i sama dodatno ekonomski iscrpljuje, sigurnosno si otežava stanje na svojim granicama, a u zemljama članicama raste politička nestabilnost; Trump ima druge vanjskopolitičke prioritete od ratovanja s Putinom i namjerava teret obuzdavanja Rusije u smjeru zapada prebaciti na Europu; dok je Putinu važno zaključati rat na po Moskvu najvažnijim uvjetima za zadovoljenje njenih ključnih nacionalnih i strateških sigurnosnih interesa te se posvetiti oporavku zemlje od velikih ratnih izdataka.
Teško mogu zamisliti Volodimira Zelenskog kako svojim građanima sada tumači opravdanost postizanja mira s Moskvom pod navedenim uvjetima – znatno nepovoljnijim od onih koje je odbio u svibnju 2022. Možda bi on to i mogao (poznata je ona o debelom obrazu političara), ali bi to od njega teško prihvatio ukrajinski narod. Čini mi se, stoga, da bi 2025. godina mogla biti i godina promjena na vlasti i u samom Kijevu.
A mir, ako u Ukrajini uopće bude postignut do kraja ove godine – predstavljat će golem uspjeh (osim za Kijev tko god bio na vlasti), nakon kojeg će vjerojatno svi odahnuti.
Uključujući i same Ukrajince koji ne žele biti ostavljeni „jedan na jedan“ u ratu s Rusijom kojeg nikada ne mogu dobiti, ma što im u tom smislu obećavao netko od njihovih vođa.
