Tri pontifikata i univerzalna Crkva
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 23 Travanj 2025 19:05
Smrt pape Franje otkrila je jedan raritet. Oni koji u Hrvatskoj preziru vjernike, biskupe, crkvenu tradiciju, antropološku i duhovnu istinu o naravi čovjeka, ujedinjeni su u oplakivanju onog koji je bio na čelu upravo Katoličke crkve i prvog pastira tih vjernika koje preziru. Novosti, koje u prvom prednjače, govore o odlasku ‘dobrog pape’.
S druge strane spektra mogu se pak naći takve poruke, hule i kritike Franjinog pontifikata koje niti jedan vjernik ne bi trebao misliti, izgovoriti niti napisati. Pomalo zbunjujuća situacija. Ili možda ipak ne…
Ljudi moje generacije u životu su imali privilegiju živjeti u tri posve drugačija pontifikata.
Woytila, Ratzinger, Bergoglio…
Papa Ivan Pavao II., Poljak koji je tako dobro razumio teško breme i svi paklenu narav komunističkog terora, bio nam je blizak.
Papa koji je prešao cijelu kuglu zemaljsku, papa koji je glumio, vitlao štapom, plesao, skijao… Papa s tim posebnim senzibilitetom za narode, koji su poput njegovog Poljskog, osjetili što znači živjeti u režimu koji negira Boga.
Iz naše perspektive, naš Papa. Papa koji je toliko puta posjetio Hrvatsku, proglasio najvećeg Hrvata, Alojzija Stepinca blaženikom…
Potom dolazi Nijemac Ratzinger, papa Benedikt XVI. Nakon onog prisnog i toplog, pomalo otkačenog, katolici su dobili pastira koji djeluje kruto, nije simpatičan, ne podilazi trendovima. Papa u rangu velikih crkvenih naučitelja, teološki velikan, u isto vrijeme odmjeren i racionalan.
Do onog euharistijskog klanjanja na Trgu bana Jelačića kada je Zagreb stao u gromoglasnoj tišini pred Kraljem nad svim kraljevima, papu Benedikta XVI. nisam doživljavala na taj način.
No, u press zoni, s koljenima na tlu glavnog zagrebačkog trga, uz tisuće i tisuće mladih u tišini pred Presvetim i papa Benedikt je postao moj Papa.
Nakon njega stiže Argentinac, papa koji nije iz Europe. Papa koji je odbacivao norme, no ne i dogme. Papu koji je osuđivao grijeh, nipošto grešnika. Papa čiji put i oblikovanje u tom prostoru i političkom okruženju teško možemo razumjeti iz vlastitog stajališta, isto kako što netko iz favele Buenos Airesa teško može razumjeti Ratzingera ili Wojtylu.
Ako gledamo iz svoje perspektive, papa Franjo nije govorio ono što prosječnom hrvatskom konzervativcu može dobro sjest. Nije bio u Hrvatskoj, a Stepinčeva kanonizacija u vječnoj čekaonici Bergogliov je najveći ‘krimen’ prema katolicima u Hrvatskoj.
Zaboravljamo da je upravo bl. Stepinac prošao mučeništvo jer nije želio Crkvu vezati uz režime. Samo uz onog koji je Put, Istina i Život. Samo uz Kristovog namjesnika na ovome svijetu, a to je papa. Koji god to bio u tom trenutku.
Ni pod koju cijenu nije Hrvatsku želio iščupati iz univerzalne Crkve, Crkve koja nije autokefalna, Crkva koja je vjerna Svetoj Stolici.
Pa sjedio na njoj Bergoglio, Ratzinger ili Wojtyla.
Je li Crkva švedski stol?
Katolička crkva nije švedski stol s kojeg svak uzima što mu paše, ostalo odbacuje. Pa stoga progresivci selektivno iz konteksta vade rečenice pape Franje o seksualnim manjinama, dok s druge strane s tog švedskog stola ne uzimaju izjave pape Franje o pobačaju. Citiraju Papine riječi o Gazi, a ne spominju ono što je rekao o uzroku rata u Ukrajini. Isto vrijedi i za kritičare pontifikata pape Franje. I za mene.
Univerzalna crkva
U našoj Crkvi ima mjesta i za tradicionaliste, pretkoncilske latinaše, afričke plešuće vjernike, argentinske socijaliste, uštogljene kardinale i bose misionare, kineske ilegalce, karizmatike i pustinjake, onih koji mole na trgovima i onih koji mole u skrovitosti, grešnike svih boja, podrijetla i statusa.
U upravo taj mozaik Crkvu čini velikom, čini ju univerzalnom.
Pa kad malo odmaknemo fokus od sebe samih, od Hrvatske i specifičnosti naše katoličke tradicije, bremenite povijesti i tolikih mučenika samo u posljednjem stoljeću prošlog milenija, vidjet ćemo da je trpeća Crkva i u tolikim afričkim, azijskim zemljama, u zemljama Latinske Amerike…
Hoćemo li razumjeti nekog novog papu Kineza, Filipinca, nekog papu iz Hondurasa ili Konga?
Nije niti bitno. Mala Hrvatska pripada toj divnoj univerzalnoj Crkvi koja na svim mogućim jezicima, dijalektima i povijesnim pozadinama slavi isto. Onoga koji je Put, Istina i Život.
Onog koji je Početak i Svršetak.
Alfa i Omega.
A upravo je Taj, na jednom, naizgled slabom i grešnom Petru, ustanovio Crkvu.
Crkvu koju niti vrata paklena neće nadvladati.
