Matoš i oni drugi
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 26 Travanj 2025 18:06
![17.3.] Umro Antun Gustav Matoš, jedan od najboljih hrvatskih književnika](https://www.mirovina.hr/app/uploads/2018/03/ag-matos.png)
U jedno sam sigurna: na dan 22. travnja 1990. održani su prvi slobodni izbori u povijesti Hrvatske države. Sve prije ne može se nikako ubrojiti u slobodne izbore. Time je konačno završila era stoljetnih vladara Hrvatskom, bar smo tako mislili toga jedinstvenoga neponovljivog Hrvatskog proljeća.
Jedno smo Proljeće teško preboljeli, pokorno sagnuvši glavu ili ju nosili na ramenima pljuskanu i pljuvanu, razbijenu ili čak smaknutu. Nisam primijetila da se u javnosti spominje ovaj prevažni datum.
Upravo 22. travnja 2025. godine u Društvu hrvatskih književnika posjetili su nas predstavnici naših hrvatskih napora u književnom polju izvan i u domovini: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica; Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek; Općina Tovarnik; Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar te Croatica Nonprofit Kft., Budimpešta. Ova posljednja udruga bila je sunakladnik mojega romana „Radnoti Miklos i dvije posljednje večere“( Đakovo/Budimpešta, 2022.). Zanimljiva je i pomalo podla sudbina koja prati taj roman u kojem su zahvaćene sudbine naroda koji nastavaju Baranju kao dio Panonske ravnice: Hrvata, Mađara, Nijemaca i Židova. Amo-tamo dobivao roman pohvale, pa onda nestao da se ne pojavi ni na nekom panonskom sajmu i sletištu knjiga kao da je na popisu librorum prohibitorum. Vjerujem da se to ponavlja zbog istine koja se duboko uvukla u taj roman, a govori o strašnim sudbinama svih naroda, a osobito nevinih ljudi. Ali ima, dragi štioče, ima u njemu toplih trenutaka ljubavi, gozbi i zajedništva, mile svakodnevice nalik na nezaboravni amarcord ili selo moje malo.
Dobro je bilo susresti nove aktere koji vode ova naša društva, sjetiti se suradnje u časopisima u Subotici, Sarajevu u Mostaru, osjetiti ljubav i silni napor da se održe jezik i kultura našega naroda u sredinama koje su sve prije negoli dobrohotne i brižne.
Upravo kao plod nakladništva spomenutih udruga iz Subotice, Osijeka i Mostara objavljena je knjiga „Antun Gustav Matoš: Putovanja i dojmovi / München, Pariz, Ženeva, Ferney, Firenca, Rim, Sarajevo, Beograd, Zagreb“, svibanj, 2025. DHK125A sve povodom jubilarne 125. obljetnice DHK. I dok je umjetnik čitao odlomke iz Matoševog „Zagreba po danu“, osjećali smo neku nelagodu koja je proizlazila iz činjenice kako bi se moglo dogoditi da nas netko tuži za fašizam ili neku sličnu zločinačku djelatnost.
„Nema sumnje da je invazija srbizma modificirala zagrebački karakter. Dok su hrvatski trgovci propadali ili pobjegli u rentu, srpska organizacija je otvorila pored banke svu silu srpskih dućana i poduzeća što sa našim novcem šire sferu srpskih ekskluzivnih interesa. Srpstvo prodire u Zagreb polagano ali sigurno, pomagano većinom zavedenih i kratkovidnih hrvatskih stranaka. Srbijanski Cigani poplavljuju zagrebačke krčme. Srpske pjesme prodiru preko vojnika, radnika i đaka sve do sela u našoj okolici. Već se i u svjedodžbama naš jezik zove srpski. Srpstvo postaje sve više i više mjerilom hrvatstva. Zagreb je jedini grad na svijetu gdje hrvatstvo Hrvata kompromituje… Pa ipak, i ovakav kakav je, Zagreb je barem za nas Zagrepčane najljepši grad na svijetu…“
Ovaj Matošev testament ima nešto zastrašujuće, kao skalpel na grudima pacijenta kojem će promijeniti srce. Jednako tako bolno vapi njegova riječ Iz Sarajeva: „Zemljo, divna zemljo naša, kako malo smo mi tebe dostojni!“
Eh, da je živ, eh što bi mali pupovičanski i negoslavački domaći lovci na govor mržnje imali posla! Možda bi i Gustl završio na robiji da je živio koje desetljeće kasnije, u doba slobode radničke fronte i sličnih organizacija, ali da bi danas bio bačen na margine to je neosporno. Tko danas piše tako?Matos24 Kažete nitko jer nema potrebe! Ta nemojte kasti! Ni onda kad je to pisao nije bio miljenikom režima, nije bio ni miljenikom u DHK kojega upravo slavimo bilježeći veliku obljetnicu! Kad je umro, članovi uprave DHK bili su vrlo nervozni jer su baš krenuli na objed pa su ipak žrtvovali devet minuta za raspravu o toj smrti. Devet minuta im je trebalo da odrede tko će u kočiji nazočiti sprovodu… Stoji u Zapisniku DHK…
Na mjestu gdje je umro A. G. Matoš bila je bolnica Milosrdne braće koja je srušena između dva rata. Danas je tamo između ostaloga i neboder, a na prvom katu kavana „A.G.M.“ Nadnevka 3. siječnja 2000. namjerno sam posjetila kavanu jer se na Trgu bana Jelačića odigravala pred tisućama ljudi prevratnička udarna predstava kojom su Zagreb i Hrvatska predani u ove današnje ruke. Strašno su se tresla stakla na kavani i zvuci tvrdoga glazbenoga ukusa parali su uši. Kao da sjedi pored mene razgovarala sam u nekoj melankoličnoj poetici s jadnim Gustlom i znali smo: kad bi se on sada popeo na pozornicu i viknuo: I dok je srca, bit će i Croatije! ogulili bi mu kožu groznim povicima! Iz te moje prozne poezije ostala je pjesma u zbirci „Otok svjetionik“, a samo jedan dio bit će dovoljan da osvijestim užas drske dernjave: …“Ne naginji se kroz prozor kafea/ovi dolje rugat će se tvojim ranama/staneš li na pozornicu odakle viču/i rekneš li onu tvoju/'i dok je srca bit će i Croatie'/izviždat će te rulja pod liticom/ na križu ćeš biti/ima ih koji te od djetinjstva ne vole/ tvoj drski obraz što samoćom jača/i daj mi ruku tu preko stola/buka je strašna/nema više željeznice što guta je daljina“…
Toliko sjećanja na doba kad smo zajedno postojali u nevremenu koje ne prestaje, pa i u onom u njegovu rodnu Tovarniku, u nedovršenoj kući, sramoti hrvatskoj, velikoj sramoti. Kao da se nismo odmotali iz vremena tjeskobe. A gomila i danas na istom trgu bubnjevima urla da je dostojna, urla na svim trgovima ove zemlje koju nismo dostojni posjedovati. U odabrano vrijeme urla i bubnja – onda kad se netko moli ili prolazi povorka „Za život“.
Uostalom, zamjetno je da sve što ima vezu sa životom, obitelji, djecom, ljudskim pravima istih, kao i normalnim životom, izaziva histeriju raznih udruga pa i Rekom i Dokumentu, koje se utemeljene po nekoj Vesni Teršelić. Koliko je epizoda koju ćemo opisati bila indikativna za ondašnje doba, koliko smo i onda bili mi Hrvati na marginama, svjedoči epizoda koja ne smije biti zaboravljena. Dana 18. svibnja 2015. godine dobio je dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik HNES-a (Hrvatskoga nacionalnoga etičkoga sudišta) poziv policije da dođe na „Informativni razgovor“ po tužbi Vesne Teršelič. U policijsku postaju u Nehajskoj 7, kvartu gdje živi rečena tužiteljica, mora Šeparović doći jer se ona osjeća ugroženom poslije Optužnice HNES-a. terselic pusicZaista: Optužno vijeće HNES-a donijelo je Optužnicu u 15 točaka i Obrazloženje kojim se dokazuje njena protuhrvatska djelatnost. Ona je pozvana da to opovrgne, ali nije to učinila nikada. U tim točkama stajalo je sljedeće: razarala je hrvatske napore da svlada srbijansku armadu tijekom Domovinskoga obrambenoga rata ustanovivši Antiratnu kampanju; iznosila lažne brojeve žrtava koje smo mi pobili u Oluji; okrivila RH da je kriva za rat; osnovala je dobro plaćenu udrugu Rekom koja se godinama zalaže za prokazivanje Hrvatske kao genocidne tvorevine; negirala je postojanje srbijanskih zločina u ratu; zalagala se kod domaćih i europskih sudova da se poništi oslobađanje generala Gotovine i Markača jer se nisu pokajali; tražila je da se general Norac vrati u zatvor; drsko je tražila, zajedno sa Zoranom Pusićem da se njima preda dokumentacija Haaškoga suda čim prestane postojati jer su oni mjerodavni da nastave dijeliti pravdu ustaškome režimu u RH; u Vukovaru je na nekoj konferenciji u obliku okrugloga stola izjednačila žrtve DOR i srbijanske strane, prikazala branitelje kao lažljivce, a pri tom joj je podršku dao Bojan Glavašević koji potvrđuje da naši branitelji boluju od izmišljenih bolesti, a srpski dobrovoljci ne!; za projekte (koje i kakve ne zna se!) o Ukrajini dobila je od Vesne Pusić 250 000 kuna; iznosila je lažne podatke kako bi se uhitilo generala Sačića; lagala je u javnosti da se na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović pozvalo „samo zločince“; poslala je u UN lažne podatke pa onda i obavijest da UN traže povratak ćirilice u Vukovar; zalagala se da se zabrani naziv Domovinski rat… Za svaki napis bila je novčano nagrađena.
Ima toga još puno, ali i ovo je dovoljno da se predstavi samo jedan crv u jabuci RH koji marljivo radi na njenom likvidiranju. Za sve to morao je odgovarati dr. Šeparović pred pristojnom policijskom službenicom, a ona, Teršelička, nikada nije opovrgla ni jednu točku optužnice. U Optužnici se tražilo da se opskurnu Vesnu Teršelič, neznanoga podrijetla i zvanja, proglasi personom non grata u RH. Nikakve druge poluge nasilja HNES nije imao ni koristio osim same istine.
Tako je situacija u kojoj se nalazio Matoš onih godina uoči raspada stare AU Monarhije, kad je sagledao sav jad drage mu Hrvatske, poklapa i s ovim jadima našega doba, ne samo prije deset godina, nego i danas. Tome su se pridružili još i novi jadi. Marljivih crva koji su plaćeni da truju ovu zemlju koja ih hrani, daje im državljanstvo i ljudska prava, ima sve više i oni sjede u HS, plaćeni, zaštićeni, nedodirljivi. A stiže mjesec svibanj.
