Riječki ‘zdravstveni odgoj’: Roditelji uglavnom izostavljeni ili negativno prikazani
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 29 Studeni 2025 18:06
Okrugli stol ‘Treba li nam još jedan zdravstveni odgoj’ održan je u srijedu u Hrvatskom saboru. Na njemu je sudjelovala i Nikolina Essert, psihologinja, psihoterapeutkinja Realitetne terapije (ECP) ,učiteljica i supervizorica Instituta za Realitetnu terapiju.
Essert je u svom izlaganju istaknula neke izazove dječjeg i adolescentskog razvoja, govori o samoregulaciji, iznosi glavne teze znanstvenih istraživanja na ovu temu. Ističe ulogu roditelja u razdoblju adolescencije te donosi primjere iz priručnika za riječki zdravstveni odgoj…
Njeno izlaganje prenosimo u cijelosti:
Marshmallow eksperiment
Jedan od najvažnijih izazova dječjeg i adolescentskog razvoja jest sposobnost reguliranja vlastitih impulsa, donošenja promišljenih odluka i odgađanja trenutnog zadovoljstva radi dugoročnih ciljeva. Ovaj proces, poznat kao samoregulacija, višeslojan je i rezultat je kombinacije neurobiološkog sazrijevanja, socijalnog okruženja i odnosa s primarnim skrbnicima. Jedan od najpoznatijih empirijskih pokušaja razumijevanja ove sposobnosti jest Marshmallow eksperiment, kojeg je razvio Walter Mischel na Stanfordu 1960–1970-ih godina kako bi istražio samoregulaciju i dugoročne ishode koji iz nje proizlaze.
Mischelov rad bio je usmjeren na pitanja poput toga kako djeca reguliraju impulzivne nagone, koje kognitivne strategije koriste kako bi se oduprla trenutačnim porivima te u kojoj mjeri rano razvijena samokontrola može biti prediktor kasnijeg uspjeha. Eksperimentalna procedura uključivala je djecu u dobi od 3 do 5 godina kojima je ponuđen izbor između jednog kolačića odmah ili dva kolačića ako pričekaju deset do petnaest minuta. Eksperimentator, nakon što je dao uputu, napuštao je prostoriju, ostavljajući dijete pred izazovom reguliranja vlastitog impulsa.
Prve longitudinalne analize, provedene tijekom 1980-ih i 1990-ih, posebno u radovima Mischel, Shoda & Peake (1988–2011), pokazale su kako su djeca koja su uspjela dulje odgađati zadovoljstvo jednoga dana imala bolje rezultate na SAT testovima, bolju regulaciju pažnje, nižu impulzivnost, niži indeks tjelesne mase te višu socijalnu kompetenciju i otpornost. Autori su isticali da se radi o rezultatima koji sugeriraju značajan razvojni utjecaj ranog samoregulacijskog kapaciteta, uz važnu napomenu da se radi o korelacijama, a ne o uzročnosti.
Kasniji radovi, osobito ono što se smatra najrigoroznijom replikacijom, a proveli su je Watts, Duncan & Quan (2018.) na uzorku od 918 djece, doveli su do važnog ispravka ranijih interpretacija. Kada se u model uključe SES, roditeljska obrazovanost, stabilnost rutine i obiteljska predvidljivost, prediktivna snaga Marshmallow zadatka drastično se smanjuje. U ovoj studiji, elementi poput obiteljskog kaosa, nedostatka stabilnih resursa te razine roditeljske topline i dosljednosti pokazali su se pouzdanijim prediktorima od same sposobnosti čekanja. Autori zaključuju da Marshmallow test mjeri ponajprije uvjete okoline, a ne unutarnju “snagu karaktera”.
Znanost o ulozi roditelja
Ključan doprinos razumijevanju ovog fenomena dolazi iz rada Kidd, Palmeri & Aslin (2013.), koji su eksperimentalno manipulirali pouzdanošću odrasle osobe. Djeca koja su bila izložena nepouzdanom istraživaču čekala su u prosjeku samo 3 minute, dok su djeca u grupi s pouzdanim istraživačem čekala i do 12 minuta. Autori su zaključili da odgoda zadovoljstva nije dokaz voljne snage, nego racionalna procjena djeteta o tome može li vjerovati odrasloj osobi te o stabilnosti okoline. Dakle, odgoda zadovoljstva je relacijski fenomen, a ne osobina djeteta.
Neuroznanstvena istraživanja dodatno produbljuju ove nalaze. Casey et al. (2011.) pokazali su da djeca koja uspješno odgađaju zadovoljstvo imaju veću aktivaciju prefrontalnog korteksa, regije odgovorne za inhibiciju i izvršne funkcije. Djeca koja odustaju brže pokazuju dominantnu aktivaciju ventralnog striatuma, dijela mozga uključenog u obradu nagrade. Autori naglašavaju da se ove razlike ne mogu promatrati izolirano od iskustava koja dijete ima s emocionalnom regulacijom u obitelji.
Uloga roditelja sustavno se potvrđuje kroz brojne longitudinalne studije. Radovi Bridgett et al. (2015.) i Li et al. (2023.) jasno pokazuju da toplina roditelja u kombinaciji s jasnim granicama — tzv. autoritativni stil — potiče bolju inhibicijsku kontrolu, emocionalnu regulaciju i nižu impulzivnost. S druge strane, istraživanja Beauchaine & Crowell (2020.) naglašavaju da visok roditeljski stres i konflikt nepovoljno djeluju na razvoj prefrontalnih funkcija djece, povećavajući rizična ponašanja i agresivnost. Dugoročne studije Allen et al. (2002.) te radovi Cassidy (2016.) potvrđuju da sigurna privrženost predstavlja jedan od najsnažnijih prediktora sposobnosti odgode zadovoljstva tijekom adolescencije. Na kraju, radovi Kidd i suradnika (2013.) pokazuju da roditeljska dosljednost produljuje vrijeme čekanja, dok ga roditeljska nedosljednost može skratiti i za četiri puta.
Teorijski okviri daju dodatnu dubinu ovim empirijskim nalazima. Lev Vygotski smatrao je da je samoregulacija proizvod koregulacije, odnosno zajedničkog reguliranja emocija i ponašanja između djeteta i roditelja. Zona narednog razvoja (ZNR) omogućuje djetetu da, uz minimalnu podršku odraslog, postigne razinu samokontrole koja mu inače nije dostupna. Unutarnji govor koji je ključan za inhibiciju impulsa nastaje kroz internalizaciju roditeljskog govora i strategija samousmjeravanja.
‘Samoregulacija nije urođena osobina’
Erik Erikson, kroz svoje razvojne stadije, ističe važnost ranog formiranja povjerenja, zatim autonomije i kasnije inicijative, kao temeljnih preduvjeta za razvoj samokontrole. U adolescenciji, kada se razvija identitet, utjecaj roditelja ostaje presudan. Ako roditelji daju previše kontrole, adolescent se buni i ponaša impulzivnošću; ako granice izostanu, dolazi do dezorganizacije i slabije samoregulacije. Impulzivnost adolescenata često odražava nerazriješene zadatke ranijih razvojnih faza, što potvrđuje integracijski značaj Eriksonove teorije u razumijevanju ovog područja.
Adolescencija, kao razdoblje u kojem limbički sustav sazrijeva prije prefrontalnog korteksa, stvara posebnu osjetljivost na impulzivnost.
Istraživanja Barnes et al. (2006.), Qu et al. (2020.), Beauchaine & Crowell (2020.) i Allen et al. (2002.) jasno potvrđuju da su roditeljski nadzor, emocionalna toplina, podrška autonomiji, sigurna privrženost i stabilna komunikacija ključni zaštitni faktori u adolescenciji. Obiteljski stres, prema nalazima Evans & Kim (2013.) i Brody et al. (2014.), narušava izvršne funkcije, povećava impulzivnost i potiče rizična ponašanja, što ponovno potvrđuje važnost emocionalno reguliranog, strukturiranog obiteljskog okruženja.
Sve ove spoznaje dovode do jasnog zaključka: samoregulacija nije urođena osobina, nego razvojna vještina nastala u odnosima. Dijete koje živi u emocionalno sigurnoj, dosljednoj i stabilnoj obiteljskoj atmosferi, u kojoj roditelji nude toplinu i granice, razvija sposobnosti samokontrole, inhibicije impulsa i dugoročnog donošenja odluka. Samoregulacija — i u djetinjstvu i u adolescenciji — odraz je kvalitete odnosa, a ne karakterne “snage”.
„Zašto adolescenti češće reagiraju impulzivno?“
Adolescencija je razdoblje intenzivnog biološkog, emocionalnog i kognitivnog sazrijevanja, a u njezinu je središtu dramatična reorganizacija mozga. U tom procesu ključnu ulogu ima prefrontalni korteks – područje mozga odgovorno za izvršne funkcije, planiranje, procjenu posljedica, kontrolu impulsa, donošenje dugoročnih odluka, emocionalnu regulaciju i socijalno prosuđivanje. Neuroznanost dosljedno potvrđuje da je upravo prefrontalni korteks posljednji dio mozga koji sazrijeva, i to znatno kasnije nego drugi funkcionalni sustavi.
Istraživanja Giedda, Casey, Sowell, Steinberga i drugih pokazala su da se razvoj prefrontalnog korteksa proteže od ranog puberteta sve do srednjih dvadesetih godina života. Tijekom adolescencije odvijaju se procesi poput mijelinizacije (povećane učinkovitosti neuronske komunikacije) i sinaptičkog obrezivanja (uklanjanje suvišnih veza), što omogućuje finiju organizaciju izvršnih funkcija. Funkcionalna zrelost prefrontalnog korteksa, prema najšire prihvaćenim modelima, doseže se između 22. i 25. godine života.
Međutim, ovaj razvojni proces ne odvija se u izolaciji. Jedno od najvažnijih obilježja adolescentskog perioda jest neurorazvojni nerazmjer između dvaju sustava: dok prefrontalni korteks sazrijeva sporo, limbički sustav, odgovoran za emocije, nagradu i motivaciju, sazrijeva ranije i postaje izrazito aktivan već na početku adolescencije. Posebno se ističe nucleus accumbens, struktura snažno uključena u obradu nagrade, koji kod adolescenata pokazuje pojačanu reaktivnost na nove podražaje, društvenu evaluaciju i potencijalnu nagradu.
Upravo taj nesklad – snažan limbički sustav i još nedovoljno sazreo prefrontalni korteks – objašnjava zašto adolescenti češće reagiraju impulzivno, zašto traže nove i intenzivne doživljaje te zašto donose brže i rizičnije odluke, osobito u emocionalno pobuđenim situacijama ili pod pritiskom vršnjaka. Istraživanja vodećih autora (Steinberg 2008., Casey 2011., Luna 2015.) pokazuju da adolescenti u neutralnim, smirenim situacijama mogu donositi razumne i logične odluke, no kada se uključe emocije, nagrada ili socijalni stres, njihova sposobnost kontrole impulsa se smanjuje. To nije znak iracionalnosti niti lošeg odgoja – nego posljedica biološkog procesa sazrijevanja mozga.
Što utječe na impulzivnost?
Iako adolescencija donosi prirodnu sklonost riziku, intenzivniju emocionalnost i oscilacije u ponašanju, istraživanja potvrđuju da okolina značajno modulira razvoj prefrontalnog korteksa. Studije Qu, Allen, Steinberg, Beauchaine i drugih pokazuju da su roditeljska toplina, jasne granice, dosljednost, sigurna privrženost i podrška autonomiji snažni zaštitni faktori koji pomažu adolescentima u razvoju samoregulacije. Kvalitetan odnos s roditeljima smanjuje impulzivnost, potiče bolju kontrolu emocija i ubrzava sazrijevanje izvršnih funkcija. S druge strane, visok obiteljski stres, konflikt ili emocionalna nestabilnost roditelja povezani su s usporenim razvojem prefrontalnog korteksa, povećanom impulzivnošću i češćim rizičnim ponašanjima.
Istraživanja također naglašavaju da adolescentski mozak bolje funkcionira u situacijama gdje su pravila jasna, odnosi stabilni, a roditelji vode kroz strukturu, a ne kroz kontrolu. Adolescencija nije vrijeme za rigidnu disciplinu, ali nije ni vrijeme za potpuni izostanak granica. Najbolji razvojni ishodi postižu se kada roditelji kombiniraju toplinu, autonomiju i strukturu – što u literaturi odgovara autoritativnom stilom odgoja.
Zaključno, adolescencija je razdoblje snažnog biološkog rasta i reorganizacije mozga, u kojem prefrontalni korteks još nije sazrio u potpunosti, dok je limbički sustav izrazito aktivan. Ovaj prirodni razvojni nesklad objašnjava emocionalnu intenzivnost, pojačane impulse i sklonost riziku. Istovremeno, istraživanja nedvojbeno pokazuju da kvalitetni odnosi s roditeljima, stabilna emocionalna klima i strukturirana podrška mogu ubrzati sazrijevanje izvršnih funkcija i osnažiti adolescentovu samokontrolu. Stoga se adolescencija ne može razumjeti bez uvažavanja neurobiologije, ali ni bez uloge obitelji kao ključnog konteksta u kojem mozak sazrijeva.
Primjeri iz riječkog priručnika
Spominjanje roditelja u riječkom priručniku uglavnom je izostavljeno, a kada se roditelji ipak pojavljuju u tekstu, često su prikazani u negativnom ili problematičnom kontekstu.
Primjerice, na stranicama 36–37 priručnika Zdravstveni odgoj za učenike 7. i 8. razreda navodi se:
„Već pri samom rođenju roditelji ili skrbnici često za dječake biraju plavu boju, a za djevojčice ružičastu… Time se osobe ograničavaju i ne razvijaju u skladu sa svojim stvarnim mogućnostima, što može negativno utjecati na njihovo mentalno i fizičko zdravlje.“
Takva formulacija sugerira da su roditelji primarni izvor stereotipa koji djeci štete, bez prikaza pozitivnih roditeljskih uloga ili razvojnih zaštitnih faktora.
Na stranici 42 istoga priručnika navodi se i:
„Za savjetovanje te za odabir najbolje metode, kao i za sva potrebna objašnjenja o načinu korištenja kontracepcije, najbolje je obratiti se ginekologu_inji. Pored toga, potrebno je o tome razgovarati i sa svojim partnerom_icom. Najbolje je kada se donese zajednička odluka o korištenju kontracepcije.“
Roditelji se u ovom kontekstu ne spominju, iako se radi o području u kojem uloga roditelja, njihovih vrijednosti i komunikacije s adolescentom tradicionalno igra ključnu razvojnu i zaštitnu ulogu.
U priručniku se također ne navode ključne štetne posljedice ranog ulaska u spolne odnose, poput činjenice da sluznica rodnice kod mlađih djevojaka još nije potpuno razvijena, zbog čega je rizik spolno prenosivih infekcija povećan, kao ni rizici povezani s ranom i nekontroliranom uporabom hormonalne kontracepcije.
Na stranici 40 priručnika stoji:
„Razgovor prije ulaska u spolne aktivnosti bitan je i sigurno će smanjiti razinu neizvjesnosti. Važno je znati da ulazak u spolne aktivnosti podrazumijeva odgovorno ponašanje kako bismo sebe i drugu osobu zaštitili od neželjenih posljedica koje mogu narušiti spolno i reproduktivno zdravlje.“
Tekst je korektan, ali ostaje općenit, bez detalja o stvarnim biomedicinskim, emocionalnim i razvojnim rizicima ranog spolnog ponašanja kod adolescenata.
Na stranici 42 nalazi se i sljedeći odlomak koji se odnosi na pravo na prekid trudnoće:
„Ako je trudnoća bila neplanirana ili neželjena, trudna osoba ima pravo odabrati želi li nastaviti ili prekinuti trudnoću.“
Ni ovdje se roditeljska uloga, podrška, odgovornost ili komunikacija u kriznim situacijama ne spominju.
Na istoj stranici nalazi se i primjer iz odnosa dvoje mladih:
„Dvije mlade osobe koje su u vezi žele imati spolni odnos. Vanja je kupila kondome želeći da koriste zaštitu, na što Saša govori da ne voli koristiti kondom. Vanja inzistira, na što se Saša naljuti govoreći joj da se ponaša poput djeteta i da mu se čini da ga zapravo i ne voli. Vanja odluči da ne želi ulaziti u rizični spolni odnos te odustaje.“
Primjer je koristan za učenje o pritisku i pristanku, ali ponovno izostavlja bilo kakav razvojni, emocionalni ili obiteljski kontekst, kao i ulogu roditelja u usvajanju vještina granica, samopoštovanja i donošenja odluka
