DRAGOVOLJAC - Urbani desničar: Bolje CROXIT

Urbani desničar: Bolje CROXIT – nego rob

Detalji: Objavljeno: Subota, 12 Lipanj 2021 13:04

Dok se god budemo ispričavali bjelosvjetskim shupcima, nema nam napretka. Niti će Hrvat ikada biti svoj na svome. Jasno je da će nas napadati, zvati neo-Ustašama i pričati bajke o Jasenovcu i drugim izmišljenim “stratištima”. To i onako već odavno rade. Istina će za njih zauvijek biti govor mržnje. Jer su svi argumenti i činjenice na našoj strani. Zato trebamo biti ponosni na to što jesmo. A što smo to mi? HRVATSKI NACIONALISTI.

Nemamo niti jednu relevantnu, istinsku DESNU STRANKU. Zašto? Preko 30 godina smo neovisni a političkom scenom uglavnom paradiraju teške komunjare i domoljubi na baterije. Svaka čast pojedincima, manjim strankama i raznim koalicijama i pokretima. Ali nije to – to.

Sama riječ “desnica” je toliko kompromitirana, da je danas svatko koristi. Uglavnom po potrebi i posebice pred izbore. Desničari nisu nikakvi ekstremisti, nego obični Domoljubi sa malo “čvršćim” stavovima. Uz dužno poštovanje svima, ja danas vidim samo bevandu. A treba nam čisto, CRNO vino.

Ekstremizam u RH? Dakako da postoji. Ali samo na ljevici. Oni su danas apsolutno nedodirljivi a mediji im tepaju da su “progresivni”. Veličanje okrutnog komunističkog sustava im je u opisu radnog mjesta. Što je tu progresivno? Sad i drugovi partizani mogu biti pederi. A u pokojnoj jugi su umjesto dilda, koristili pendrek. Ne svojom voljom. Imam osjećaj da se ćopavi vrti u grobu, ko’ janje na ražnju.

Prosječan opančar se diči svojim četničkim korijenima, i nitko mu ništa ne može. A počinio je najveći genocid poslije 2. svjetskog rata i napao tri države. Mi smo samo branili svoje, ali ni to nismo u stanju jasno formulirati. Zato su mnogi još uvijek zbunjeni. Desetljeća jugo-propagande su ostavile duboke posljedice. Ne možeš pobijediti u ratu i onda o tome šutiti. Pogotovo kad za “susede” imaš genetski modificirane psihopate.

Kako definirati pravu desnicu? Teško, ali idemo probat:

1. Istinska (a ne iz interesa) ljubav prema Domovini. 2. Spremnost da se u svakom trenutku suprotstavimo onima koji je mrze, bez ikakve “diplomacije” i šupljih fraza. U prijevodu – ŠAKOM U ČELO. 3. Ne smijemo se distancirati od slavne Ustaške vojske i njenih bojovnika. Što god netko mislio, činjenica je samo jedna. Da nije bilo njih, danas ne bi imali državu. 4. Odmah prekinuti sve diplomatske odnose sa komšijama i uvesti im vize. Sve dok i zadnja žrtva Domovinskog rata ne bude pronađena. Ratna odšteta i javna isprika vlade i SPC se podrazumijeva. 5. Status “nejači” u RH, uvjetovati statusom Hrvata u Beogradskom pašaluku. Ni manje, ni više. 6. Ukinuti zajamčene kvote manjinama i dati ih našoj Dijaspori. Ne može 4% srba imati više zastupnika od 4 milijuna Hrvata, rasutih diljem svijeta. Ne plaćaju porez, kažu neki? A tko nas je financirao tijekom rata i slao nam oružje? Tko i dan danas šalje milijarde kuna u Domovinu? Oni su svoj porez PREplatili za slijedećih 100 godina. 7. Raspisati referendum o napuštanju globalističke tvorevine zvane EU. “Bolje CROXIT – nego rob”. 8. Budućnost graditi na mladim, nekorumpiranim Domoljubima i nekolicini bivših i sadašnjih zastupnika, kojima je obraz ostao čist. 9. Svim stranim “humanitarnim” organizacijama, na čelu sa “Otvorenim društvom” Soroša Đorđa, ODMAH zabraniti rad. 10. Posebnu pozornost posvetiti edukaciji. Tako da Hrvatska djeca u Hrvatskim školama, uče iz Hrvatskih udžbenika.

Preduvjet za sve navedeno je sloga i zajedništvo. Ali te riječi trebaju doći iz usta onih koji odlučuju. Jer glas marginalaca već odavno nikome nije bitan.

Opet smo ostali “zabezeknuti” i to ničim izazvani. Pitamo se nakon presude Mladiću: “Zašto nije osuđen za zločine u Hrvatskoj?”. A ja se pitam: “Je li ga uopće itko tužio?” Sjetimo se samo naše tužbe protiv balkanske vukojebine, zvane smrdija. Tko ju je sastavljao? Između ostalih i drug Josipović, zvani Lignjun. Zato nije ni čudo što smo ga popušili. Pa smo tako umjesto odštete, dobili “malog đoku” od ovce.

Niti kome vjerujem, niti išta u startu odbacujem. Vremena su takva, da sam moraš tragati za istinom. I kad ti se učini da si pronašao pravi odgovor, za svaki slučaj se upitaj: “Je li točan?” Danas od nas prave pokusne kuniće, a za nagradu nam nude par sati čistog zraka. Jer je i disanje postalo privilegija. Čini mi se da u povijesti, svijet nije vidio gorih vremena. Treba pitati Budu Lončara, kako su stajale stvari prije nove ere?

Kažu da je optimista izmislio zrakoplov, a pesimista padobran. Ne treba ići iz krajnosti u krajnost i poželjno je biti realan i objektivan. Lako je ovo napisati ali kako to primijeniti u praksi? “Ugledni analitičari” nas uvjeravaju, kako se ništa bitno nije promijenilo nakon izbora. Normalno da nije, jer bi drastične promjene mogle izazvati nezadovoljstvo. Po tko zna koji put, svjedočimo metodi “kuhane žabe”. To im vazda upali. A ako dragi Bog da, naći ćemo se ovdje za godinu dana i analizirati rezultate. Garantiram da će nam biti puno gore, ali da to nismo ni primijetili. Ne treba podcjenjivati komunjare. U manipuliranju masama su daleko, daleko ispred nas.

Logika danas malo vrijedi. Dobro je kad shvatiš neke stvari i posložiš sve kockice u glavi. Ali nije pametno to javno iznositi, jer ćeš se 100% s nekim posvađati. Uzmimo za primjer koronu. Iliti gripu sa kosim očima. Zašto mi necijepljeni bilo kome smetamo? Recimo da vjeruješ u cjepivo i da si primio obje doze. Dakle, zaštićen si. Čega se onda bojiš? Zaraze? Mi “odbačeni” vas ne možemo ničim zaraziti. Osim virusom istine.

Planirao sam jedan zanimljiv intervju i skoro sve je bilo dogovoreno. Čak sam i pitanja poslao ali odgovore nisam dobio. Jebaji ga, do mene je. Možda ipak očekujem previše, jer ljudi nerado progovaraju o zabranjenim temama. Idemo dalje… A može bit da mi ne vjeruju, jer ne znaju tko sam? Da koristim pseudonim “Ivo Ivić” ili “Josip Horvat”, vjerojatno bi bio “vjerodostojan”.

Čak mi ni žena ni djeca ne znaju za lik i djelo “Urbanog”, pa svaki tekst moram pisati na mobitelu. Nije baš jednostavno ali je sigurnije i bolje. U protivnom bi non-stop morao slušati: kako nisam normalan, kako ne mislim na djecu i da će nam murija doći na vrata. Ako sam u ove 3-4 godine nekoga (od naših) zajebo, neka slobodno prvi baci kamen. Samo nemoj u glavu…

Kad prestanem pisati, stavit ću na FB i Twitter: ime, prezime, osobnu i sliku. Ali to neće ništa promijeniti, jer sam totalni anonimac i nitko nije čuo za mene. Nakon toga ću zatvoriti sve profile, jer privatno nisam ni na jednoj društvenoj mreži. Niti me uopće zanimaju. Godinama sam komentirao po portalima i pičkarao se sa kmerima. U neko doba je većina njih ukinula tu opciju, tako da si mogao komentirati samo ako si na FB. I to je jedini razlog zašto sam se prijavio. Sve nakon toga radim čisto iz inata. I ne, ne mislim da sam bitan, niti da bilo što mogu promijeniti.

Spominjao sam da nam treba TV kanal i bila je to čista utopija. Ali samo za ‘Rvate. Kosovka devojka zvana D. Jeckov, javno traži vijesti na nebeskom jeziku. Gdje će spikeri pričati tečnom čirilicom. Uopće ne treba sumnjati da će im i ova želja biti ispunjena. U protivnom će kukat kako su opet ugroženi a i “stabilna većina” bi postala upitna. Sve ono što su izgubili u ratu, polako vraćaju u miru. A mi gledamo. I šutimo. Doći će dan kada će ponovo tražiti autonomiju za tzv “krajinu”. U to budimo sigurni. Hoćemo li i tada glumiti nezainteresirane promatrače?

Jedno priglupo pitanje: “Kako je moguće da 26 godina poslije rata, imamo više četnika nego 91’?” Jesu li se svi traktoraši vratili ili se razmnožavaju ko’ zečevi? A da im na slijedećim izborima počnemo dijeliti kondome?

Unatoč širokom asortimanu psovki, lagano posustajem. Ista psovka može proći 2-3 puta a nakon toga postaje dosadna. Jutros sam imao jedan od rijetkih lucidnih trenutaka, i pala mi je na pamet jedna nova. “Cijepim ti mater!”. Zvuči kulturnije ali i opasnije. Jer za razliku od j*banja, ima puno više nuspojava.

Brojim dane, sate, minute i sekunde, do utakmice sa Englezima. Prije par dana smo igrali prijateljsku s Belgijom i pobijedili. Ne rezultatski, nego moralno. Dok su ovi klečali u znak potpore marksističko – terorističkoj organizaciji BLM, naši su ponosno stajali. Svaka čast Daliću, stožeru i igračima. Pravi Hrvat samo pred Bogom kleči.

“Što je starije, kokoš ili jaje?”, pitanje je koje nas stoljećima muči. Odgovor je: “Manolić”, štovane dame i gospodo. Kako? U nedostatku partizanki s dlakavim nogama, mali Joža je “natakao” kokoš. Koja je za par tjedana snijela jaje.

Sad kad smo i ovu misteriju konačno riješili, gasi sva svjetla i ajmo leć.

Laku noć djeco…

“ZA DOMOVINU SPREMNI”

Urbani desničar

Zadnji komentari

Urbani desničar: Bolje CROXIT – nego rob