Nevenka Nekić: „Radnóti Miklós i dvije posljednje večere“
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 16 Listopad 2022 11:51
Pred nama je nova knjiga vrlo plodne auktorice, povjesničarke, slikarice i scenaristice Nevenke Nekić. Odmah treba označiti brojne ključne naznake. Profesorica Nekić sjajan je pripovjedač, njezini romani glatko su ispisani u jednome dahu.
Nevenka Nekić: „Radnóti Miklós i dvije posljednje večere“
(Đakovački literarni krug i Croatica NonprofitKft., Budimpešta,
Đakovo – Budimpešta 2022.)
Pred nama je nova knjiga vrlo plodne auktorice, povjesničarke, slikarice i scenaristice Nevenke Nekić. Odmah treba označiti brojne ključne naznake. Profesorica Nekić sjajan je pripovjedač, njezini romani glatko su ispisani u jednome dahu. To se posebno ističe u ovome romanu, romanu omažu jednom tragično ubijenome, zaboravljenom a nevinome židovskom pjesniku u ratnoj Madžarskoj -ime mu je: Radnóti Miklós.
Oznaka ovog biografski-povijesnog romana je i prava raskoš humanizma, auktorica je plemenito uvijek na strani žrtve i za žrtvu. Tu je i povijesna utemeljenost. Nevenka Nekić se odano literarno kreće među ogradama povijesnih činjenica što prethodno navedenom humanizmu daje dodatnu podlogu, snagu i uvjerljivost. Treba reći još nešto: auktorica otkida zaboravu rijetke likove iz povijesti, ovdje umjetnika, ljude i obitelji o kojima malo ili ništa (nepravedno) znamo. Osvjetljava svijet malih ljudi, često sa sela i fascinira nas njihovom dobrotom, poštenjem i vjerom. Njihovom ukupnom vrijednošću i ljepotom duha. Ne smijemo zaboraviti i još jedan kongruentni element s verizmom a to je svuda označeno i slavljeno rodoljublje. Ono je u ovome romanu doneseno kao podjednako tradicionalno: židovsko, madžarsko ili hrvatsko. Nikome na provokaciju, uvrjedu ili štetu a tolikim mnogima na ponos i iskreno veselje.
I kad pišem o veselju: auktoričin stil je osjećajan, naoko tamno melankoničan i otegnuto elegičan ali uvijek između stabljika tkiva njezinih romana prodire ono puno životno veselje, ushit postojanja, radost vjere, pobjeda ufanja i nade.
Nostalgija vlastitog djetinjstva jasno je čitljiva u auktorice dok piše o tuđemu kao o svojemu. Razlike tu i nema, ono je proživljeno. Njezina su pamćenja univerzalna sjećanja, vrijedna i velika. Ne zaobilazeći nikako tragedije u tuđem obiteljskomu životu, primajući ih vlastitima, auktorica je prvenstveno usredotočena na ljepotu. Na ono što pobjeđuje i nadilazi, nadrasta svaku pa i onu najtežu tragediju. Utjeha je u toplim sjećanjima, ovdje u pjesmama ubijenog židovskog umjetnika. Onog koji još uvijek živi u svojim kiticama.
Milje ovoga romana kao i brojnih drugih ove auktorice je sporo-živuće selo, malo mjesto sa svim svojim patnjama i slavljima. Koje je ishodiše ljudstva te lijepih nacionalnih osjećaja, folklora i tradicije. I ono koje hrani i poštuje i živi sa svojim životinjskim blagom kao sa zdravljem i imanjem. Iskonski je to život, život od vlastitih ruku i znoja uz poštivanje svakoga. Bogatstvo je to pravog i pravednoga ljudskoga života s onim svima bližnjima iako različitima. Varietas delectat. Nitko tu nikome ne smeta. A zatim slijedi odlazak u velegrad.
Pismo Nevenke Nekić je pacifističko, miroljubivo i neuništivo određenje auktorice koja je protiv svakog nasilja pa tako i onog najvećeg – ratnog. Onog kojeg dobro poznaje u ratnim vremenima kojima je svjedočila. U zlu kojim rat guta sudbine. Ali u Nevenke Nekić, ma kako stravičan i krvav bio, on ne može nadići ono vječno i iskonsko dobro. Pa i zadovoljstvo, pomirenje s teškom sudbinom, sa životom kakav on već jest u konačnici.
Rat je bio strašan ali pokazalo se strašnijim ono što su od mira učinili zvjezdasti pobjednici. Poživinčeni partizani u ratu, vrlo su dugo divljali u miru. Iritiralo ih je sve što nisu bili u stanju shvatiti, sve ono što je cvalo prije njih i bez njih i bilo neupitno potvrđeno, postojalo kao trajnica. Što je bilo toliko različito od isprazne ideologije kojom su ih onako neuke i povampirene šopali. Bjesnjeli su u krvi u svojim najnižim strastima na koje je revolucija itekako podlo računala, na sve što je svjedočilo vrijednost mimo njih, prije njih i što je odbijalo u narodu, u životu i stvarnosti propasti. A zatim su brzo ugrabili inače sasvim im nedostižne standarde svile i kadife priklane hrvatske buržoazije ali i tolikih intelektualaca, seljaka, poduzetnika, Židova i umjetnika. Jame su napunili da bi mogli u tuđe postelje lijegati.
Pogospodili su se skorojevićki i vlastitim luksuznim životom na tuđemu, grabeći bez ikakve vlastite zasluge, potvrđivali su i još nam potvrđuju sve materijalne vrijednosti protiv kojih su se tako krvnički borili i koje su tako predano uništavali. Postali su po potrebama jako slični, vičući kako su sasvim različiti i pravedni. Zgrabili su tuđe materijalno bogatstvo bez ikakvoga znanja i truda i sposobnosti kako se ono radom i znanjem mukotrpno stječe. Počesto i kroz nekoliko naraštaja. Mar su prezirali ali su plodove razbojnički otimali. Njihovo je neznanje i djelovanje bilo i ostalo puno skorojevićko a tako zločinačko.
Stil je auktorice topao i osjećajan ali i potrebno jedak pri očitim nepravdama, ubojstvima, grabežima i razbojstvima. Ona kroničarski zahvaća dugo vrijeme od Drugog svjetskog sve do Hrvatskog obrambenog rata, pa i bliže. Fiksira krucijalne povijesne točke i događaje te ih ne zaboravlja. Nikako ne zaboravlja.
Time je Nevenka Nekić hrvatski neprekidno agilna i aktivna u racionalizaciji nacionalne a mučne zbilje i pribišavom saldu činjenica koje nas danas, pri postojećem otužnom stanju, ne mogu ni izbliza zadovoljiti. Auktorica nenametljivo postavlja i standard svim našim recentnim očekivanjima, nadama zrelog nacionalnog hrvatstva koje shvaća problem koruptivne i udbaške hobotnice u današnjici te samim tim otvara vrata logičnome i potrebnome: lustraciji. Ali je auktorica istovremeno naravno vrlo daleko od profanoga i doslovnoga već je u dubini literarnog, u orbiti umjetničkog. Nevenka nas Nekić svojim djelima neprekidno poziva razmišljati o svemu ovome kao o nepresušnoj povijesti i o njezinim podukama bez kojih nema utemeljenog života. Bez kojih je budućnost slabo vidljiva, ona je u memlama i utvarama a lako nam može postati i pogubna.
U ovoj knjizi auktorica prati naoko jednu obitelj ali kao da ispisuje život svijeta. Uvjerljivo. On je naš, bio on madžarski, židovski ili hrvatski, on je potpuno i nedvojbeno naš.
Javor Novak
