Javor Novak: Dekroatizacija
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 14 Ožujak 2023 13:04
Hrvatska je zaslužila nekog tko ne će stalno isticati svoje velebne uspjehe (kako preživljeno), samo i jedino njih. O čemu bi se dalo duže raspravljati. Hrvatskoj je dosta Plenkovićeva samozadovoljnog smješka, smješka čovjeka kojem je dobro dok hrvatskim građanima nije
Unatoč snažnim demografskim gubitcima koje trpimo, velikom iseljavanju cijelih obitelji, unatoč drastičnom smanjenju broja stanovnika Hrvatske i višedesetljetnom padu broja novorođene djece, Zagreb godinama muku muči s brojem dječjih vrtića. Prošle su godine zaprimili 9.567 zahtjeva za upis djece, mahom jasličke dobi.
Onih koji su imali sreću upisalo se 5.768. No pred vratima je ostalo gotovo 3.800 roditelja i djece! Znatno više od jedne trećine svih zaprimljenih zahtjeva. Lako je bilo Možemovcima lupetati iz opozicije ali sad kad su zasjeli na vlast iz dana u dan pokazuju svu svoju nesposobnost promijeniti to stanje. Što je više dokazane nesposobnosti u njih to im je sirovija ideologija koju nameću. I ne samo to, očita je i tipična komesarska drskost. Svoju nemoć žele abolirati ideološkom rehabilitacijom sustava iz kojeg smo izašli u krvi. Čuvaj se onih koji ponosno mašu stisnutim šakama iznad glave…
U tom smjeru upravo je nevjerojatan njihov prijezir prema obiteljima s više djece. Oni u pozadini vide vjeru, crvenu im krpu, a s vjerom se žele obračunati. Ono što čovjeka treba veseliti i veseli su djeca, velik njihov broj, radost i ljepota života... ima li što ljepše od dječjega smijeha? No to Možemovcima diže tlak. Oni žele nametnuti svoj izbor svima, da mladi budu kao oni: ledični ili s partnerom, poželjno bez djece, okrenuti jedino samima sebi. I sve to štima u njihovu kućnom ogledalu ali kad izađu na ulicu vide jedan drugačiji svijet, djecu ili čak lijepe velike obitelji i to im nabija komplekse.
Izjavom kako su do sada obitelji s jednim djetetom bile diskriminirane pred obiteljima s mnogo djece, čista je laž. Tako Tomaševićeva bitka da kazni velike obitelji perzistira i ide dalje, gradskom odlukom ostavljeni su na cjedilu roditelji odgojitelji, majke odgojiteljice odgurnute su kao nepoželjne s izlikom koja je bijedna: nema dovoljno novca. Kad to stavimo u kontekst nedovoljnog broja dječjih vrtića tada je još očitija ideologija kojom se želi razarati hrvatsko društvo. To je dvostruki udar: nedovoljno vrtića, svemu navedenom unatoč, plus ukidanje prave demografske mjere: pomoći obiteljima. Usput, ovom Tomaševićevom sankcijom ni u daljoj rodbini nisam pogođen, ako je to uopće važno reći.
Pokušavati nekoga uvjeriti kako je novac razlog, toliko je prozirno da ne može biti mizernije. Oni nemaju novca za budućnost. Oni ne shvaćaju da je to i gospodarsko pitanje. Danas rođena „tuđa djeca“ sutra će izdvajati za njihovo zdravstvo i penzije. Ali Možemovce muče djeca kao takva i umjesto da nema važnijeg gradskog pitanja od demografskog oni urušavaju postojeći, ionako nedovoljan sustav. Da ne bismo prepoznali taj odium, gradonačelnik je pred Božić darivao djecu u Domu za nezbrinutu djecu „Kuća sv. Josipa“ u Hrvatskom Leskovcu. Uporedo s procesom ukidanja potpore roditeljima-odgajateljima. Da nas uvjeri u svoju istinsku ljubav, neki dan je posjetio Dom za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja „Duga-Zagreb“. Je li opet poklanjao igračke? Ili se samo privatno poigrao s djecom? Prvi posjet uoči Božića, drugi uoči Dana žena, a sve zajedno: tijekom procesa udara na roditelje-odgajatelje. Koja neuvjerljiva, a grda finta. A što na sve to s djecom kaže naš Izbavitelj? On miga obrvama kao pok. Pero Kvrgić u legendarnim Stilskim vježbama. Pa kaže: „Aaa ja saamo gledam!“
kampanjac
A što na sve to kaže naš Izbavitelj, vrpcorezac u kampanji? On nas želi impresionirati impozantnim izjavama: sve smo riješili i sve rješavamo na vrijeme. Onda dobro. Naročito kad s mjerama nedovoljno imitira druge Vlade, drugih zemalja. No nije pitanje koga će od stranih dužnosnika, kao ikebanu, Plenković dovući u Hrvatsku za svoju kampanju, nego je pitanje tko je od stranih dužnosnika ikada njega pozvao da bude ures nekoj inozemnoj kampanji. Iako upućena okupatorima Hrvatske, rečenica iz poznatog govora Vlade Gotovca (i) ovdje za sve njih adekvatno sjeda: „Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca.“
rat unutar vlasti
Potpuno je sporedno tko je započeo, a tko odgovarao jer se to više ni ne zna. Milanović i Plenković trče mrtvu trku, gubi „samo“ Hrvatska. Nije to više ni nadmudrivanje niti prepucavanje predsjednika države i predsjednika Vlade, to je otvoreno rušenje državnih interesa. Može li to prestati više? Ne može. Jedini način da se rat dvojice nedoraslih funkcijama koje obnašaju, okonča jest da jedan od njih napokon počne medijski ignorirati onog drugoga. I da započnu raditi kao tiha diplomacija. Ameri vole reći: we have a job to do. No taštine rade svoje, oni su bogovi, a bogovi su ratovali i u grčkoj mitologiji. Samo što ovdje bogova nema. Ima samo pubertetlijade bez kraja i konca. Ti ćeš mene, ja ću tebe. Postavlja se već i pitanje odakle im vremena baviti se svim tim ponižavanjima. To već poprima oblike neprekidna verbalna klanja.
Naravno da je Milanovićeva paljba uličarstvo ali ni ona Plenkovićeva nije nevina. Plenković se tobož neizravno služi svojim ministrima koji mu odanost iskazuju (i) time što umjesto njega svakodnevno odapinju strjelice prema Milanoviću. Kako kad i kako tko, ali to se neprestano ponavlja. I širi sukob. Ovoj vatri ulja nikad ne nedostaje, a garež vidimo svi.
Neki govore o predstavi za javnost ali prije je riječ o zabavi za prikraćene. Drugi pak kažu da je to paravan kojim skrivaju svoje mutne poslove, da se i svađaju zato što jedan drugome podmeću nogu u lukrativnim biznisima. No, možemo samo nagađati… ako nam je do stvarnih uzroka uopće stalo. Posljedice su one koje vidimo u svojim novčanicima. I na to se jedino svodi život prosječnog hrvatskog građanina: na preživljavanje.
Njihovo svađanje odavno je već postalo državno nasilje, ma kakva Istanbulska konvencija, ma kakav govor mržnje, nema te pravobraniteljice za to, a pokazuje se vrlo nužnom. Državni je obrazac (ne)ponašanja potpun obrazac primitivizma. To je raspad komunikacije i poruka mladima na slobodno imitiranje. Oni dovršavaju destrukciju Hrvatske započetu 2000-te. Kao što je s Mesićem postalo bjelodano da po sposobnostima gotovo svatko može biti hrvatski predsjednik, tako sada s ovom dvojicom postaje nažalost stvarnost da najviše državne funkcije može obavljati bilo tko. A to je željeni diskurs destrukcije.
Što sve to znači na međunarodnom planu? Mnogo toga, prvo se vide krpice hrvatskoga ugleda raznesene kao sjemenke maslačka. To se vidi i po posjetama stranim državama, koje nas ni najmanje ne doživljavaju. Ne pozivaju, godinama. Obojica se mogu zadovoljiti samo s tzv. regionom. I takav je odziv međunarodne zajednice logičan. Kakav partner može biti Hrvatska kad nismo u stanju urediti ni vlastitu kuću? Tko bi nas htio i tko bi s nama mogao ostvariti neki vrijedan cilj? Kredibilitet dakle ne stanuje ovdje, zato nas i zaobilaze.
Očito je da Milanović i Plenković ne znaju obnašati vlast. Nisu usvojili osnovne postulate, komunikacija im nije na nuli nego u polarnome minusu. Nije im nimalo stalo ni što ih Europa gleda, što je njihov rat javan. Vijest ili reakciju stranih medija o tom jadnom stanju u RH mediji nam ne prenose. Marljivo skrivaju sramotu. Naravno da u takvim situacijama uvijek ima i one treće strane koja će gledati iz toga izvući vlastitu korist. Nije isključeno niti to da pojedini strani izvori s vremena na vrijeme ubace pokoju kost dvjema nakostrješenim pudlicama. Jer, dok su u stanju režanja mnogo je lakše njima i manipulirati. Međunarodna politika jedva čeka lake mete.
Ono što je bjelodano to je da ovakvog predsjednika, ako je ovo funkcija predsjednika, ni ne trebamo. Ne trebamo ni tu funkciju ni tog čovjeka. Isto tako svi neumreženi htjeli bi novog predsjednika Vlade. Unatoč HDZ-ovoj kupovini rejtinga, nezadovoljstvo u birača snažno se širi. Traži se nekog tko ima barem kredibilnog savjetnika za kadrovske križaljke, a ne da se događa stampedo okrivljenih Plenkovićevih ministrira u smjeru sudova. Digresija: neki nas je dan vrlo nasmijao bivši Plenkovićev ministar Kušćević, poznati gutač-referenduma, izjavom kako on sada mjesečno zarađuje tek 800 eura (6.000 kuna).
Hrvatska je zaslužila nekog tko ne će stalno isticati svoje velebne uspjehe (kako preživljeno), samo i jedino njih. O čemu bi se dalo duže raspravljati. Hrvatskoj je dosta Plenkovićeva samozadovoljnog smješka, smješka čovjeka kojem je dobro dok hrvatskim građanima nije. Bilo bi vrijeme da izglasamo osobu koja će svoj rad stavljati u omjer s europskim državama, govoriti otvoreno u čemu sve zaostajemo, što treba dostizati, a bez samohvale. Gdje je hrvatski standard spram primjerice slovenskog? Rat je već desetljećima daleko… Ignoriranjem realnih pokazatelja Plenković radi u korist vlastite štete. Za koju nas nije briga.
beogradska Hrvatska
Lepa Brena u Zagrebu, blago nama. Mesić se ljubi s njom, tko nas bre zavadi. Što je bilo bilo je, a što je to bilo? Nitko se od gledatelja „ne sjeća“. Nije važno ni kome je ona pevala. Mesić kaže kako ona nikada nije gledala granice. Točno. Gledala je preko granice. Sad se ukazuje nama, nije u agresorskoj odori i srećom neće da peva. Ljudi koji su bez kriterija ponižavaju hrvatske branitelje i HOR-at, sve nas. Glavni likovi pira su: Brena graditeljstva, Brena biznismenka, Brena pesme, Brena Jugoslovenka i Brena seksualnosti. To je sve što im nasušno treba. Mesić misli da može prekrajati povijest pa udvornički još poručuje kako je Brena „promijenila konstrukciju tog perioda“. No točno je samo to da Jugosloveni rado mijenjaju činjenice. Vojnu konstrukciju u tom razdoblju, kojom je izvršena agresija na Hrvatsku, oni bi prikazivali pozitivnom. No konstrukcija tog razdoblja zove se rat, srbočetnička agresija na Hrvatsku. Detuđmanizatori iz naftalina žele nam izbrisati istinu i pamćenje. Rabota je to, no ne će uspjeti.
A publika? Oni paradno uslikani, na „kazališnu“ predstavu gledaju kao na happening, must go, priliku da se pokaže sebe i toaletu jer oni su krema. Biraju li kremu ili skorup? Jer oni su in. Možda nakon uslikavanja nisu ni ostali na toj pamflet predstavi. Svakako su je nakinđurili. Već u predvorju. Muške i ženske, lutke su to koje rado dolaze biti zloporabljene. Jasno je što zavrjeđuju. Svojim prenemaganjem potcjenjuju patnju majki koje još traže svoje sinove i muževe.
pred svršen čin
Godine 2023. HDZ u Rijeci na listu stavlja čak i obožavateljicu zločinca Tita. Sve za vlast, vlast ni za što. Jučer sam u Zagrebu ispod stražnjeg stakla vozila ugledao malu tablicu, posebno naručenu. Vlasnik je na svom čelu i na njezinome ponosno istakao: 4ever yu. Sve je to ta ista „savremena“ partijska linija Brena-Mesić-Plenković. I javno rashrvaćivanje koje teče…
Javor Novak
