Javor Novak: Ajatolah mržnje
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 04 Travanj 2023 13:08
U organizaciji Srpskog privrednog društva „Privrednik“ i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba krajem ožujka odigrana je tribina „Ćirilica naše pismo“. Tzv. je voditelj bio notorni Saša Kosanović, a gosti saborski zastupnik Ante Prkačin i onaj europski Fred Matić te posebno dragi gost Siniša Vuković.
Osim ovog tv voditelja koji skriva usta od kamere i često pokriva pola lica, bio je to voditelj izrazito navijački raspoložen u svojim solilokvijima, kojima je uspio podmetnuti nekakav izraz bratoubilački rat. Nažalost Prkačin je prešao preko toga. No, voditelj je ionako svađalački bio raspoložen čim se znana nam srbska ideologija nije slagala s gostima. Uvijek spreman skočiti i prekidati Prkačina na poanti argumenata. A „zaboravljeno“ je njih mnogo. Bitnih.
Kako se može zaboraviti da je srbska ćirilica bila poluga opresije u dugim desetljećima: politička, policijska, vojna… na svim poljima u Hrvatskoj. Kako se može raspravljati o ćirilici, a da se ne kaže da je ona bila sustavno nametana čak i najmlađim đacima kroz školske programe tzv. hrvatsko-srpskoga jezika. Kako se može ćirilica postavljati samo kao kulturološko pitanje, a bez konteksta Hrvatskog obrambenog rata? Zar ubojstvo Radića u beogradskoj Skupštini nije bilo ubojstvo cijelog hrvatskoga naroda? Zar sve to nije bio tek dio ukupne hegemonije kroz dvije Jugoslavije? Ćirilica, a bez Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, bez sječe Hrvatskog proljeća, bez… Zar iza svega toga opravdano ne stoji definirano stajalište i zazor u najširem sloju Hrvata? Zar ne funkcionira manipulativno upravo srbska ćirilica, njezin simbol i operativa? Želi se podvaliti nekakav sukob s pismom, ne bi li se zamotala politika koja je rezultirala agresijom na Hrvatsku. Očito se Kosanović i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba mogu vraćati u prošlost ali samo na vječno zloporabljeno pitanje Jasenovca. Umjesto poštivanja svih žrtava, vječno se ističu tek one srbske.
I dok su Matić i Prkačin političari, a Kosanović naučnik Srpske pravoslavne crkve, što u tom društvu radi Siniša Vuković? Njegova nacifrana biografija ističe hrvatski jezik i glazbu. Još se ne zna. U svim pojavnim oblicima. Kao što se ne zna što je diplomirao i kod kojeg profesora. Rođen u Britaniji odrastao u Selcima na Braču, prošetao se Europom kano je đardin, bio pred ništa manje nego više od 80 opernih pozornica. Stigao je i do Italije gdje je časkom za RAI 3 komentirao švicarske, talijanske i njemačke opere. Kad će Đekna u Beograd još se ne zna. Prevodi i Bibliju, na brački dijalekt. Sve je to divno i krasno, ako nije rastakajuće, veliko i zvučno ali nije nam se pohvalio stipendijom/ma. Očekivali bismo već i doktorat iz napokon odabranog područja ili barem više njih. Može kod mentora Inoslava. A koje je to područje?
Uz mnogo legitimnog lokal patriotizma, koje samo naginje autonomaštvu, koje je to njegovo područje jer čini se zeru rastepen po potpuno različitim područjima i znanstveno nepotvrđen. Jer ako se glazbeno obrazovao, zašto to izostaviti? Umjesto tih podataka jako je bilo važno istaknuti: izašao je iz Društva hrvatskih književnika i postao članom Hrvatskog društva pisaca. Iz svega: jako je to kulturan jedan čovjek, voli opere, poeziju, sve varijetete istih pa kako onda može ispodumjetnički i ispodznanstveno podlo podmetati, vrijeđati i klevetati drugu osobu da je ustaša i simpatizer NDH?! I osobno i na televiziji. S imenom i prezimenom! Očito naš se Europejac destruirao, obrušio najprimitivnijim velikosrbskim riječnikom na osobu s kojom ne dijeli stajališta. Fin neki i potkovan kulturnjak. A ta su mu hrvatska stajališta, ona rodoljubna, očito odiozna do verbalno vrlo niske razine. Što ga je točno izbacilo iz glazbe za njegove uši, ne znamo, ali da je pukao i izvrijeđao predsjednika DHK pa sada to ponovio i u paštroć tv tribini, to jasno mogu čuti gledatelji. Nije to dakle kazao niti jednom, a niti samo u afektu.
Kako može Vuković osuđivati (isforsiranu i nepostojeću prije rata) situaciju s ćirilicom u Vukovaru, a da se ničim ne dotakne obrazovanja srbske manjine u gradu i Podunavlju? Omiljeno pitanje SNV-a i SDSS-a je ćirilica, Vukovar ali nikada ih nećete čuti kako to da ne priznaju klauzule Mirne reintegracije Podunavlja po kojima će prvih pet godina Srbi učiti što hoće iz povijesti, a zatim će na cijelom državnom teritoriju vrijediti jednak udžbenik. Kako se može raspravljati o ćirilici, a da se ne kaže istina kako Srbi već punih četvrt stoljeća ne priznaju ni hrvatsku povijest ni preuzete obveze iz Mirne reintegracije? Stoji li Vuković takvim svojim nastupom iza tog jezičnog i povijesnog odmetništva?
Bilo bi to biografski sve bogato i uzorno, uz mnoštvo objavljenih knjiga, osvrta, žiriranja, kazališnih funkcija no možda vrijedi pogledati što je još Vuković izostavio. Osim što preteže glazba, za koju se iz izvora uopće ne vidi da se školovao, što još nedostaje? Pa „samo“ poznavanje hrvatske nacionalne povijesti. Nadam se da i ona za njega nije ustaška povijest i ustašluk. U emisiji nije imao ni jednu zamjerku na srbijansku stoljetnu represiju. Kako bi rekao Izbavitelj to nije tema. Ali tema je odstrijeliti jednog hrvatskog čovjeka, umjetnika i diplomata. Svaki jezikom neka po jednog. Savršeno, ali glavom i bradom kao ajatolah.
Kako piše u biografiji, objavljuje dijalektološke stručne članke, no u emisiji se protivi dijalektološkom određenju čakavskoga jer se zalaže za čakavski jezik. Što je onda njegovo stajalište? Vidi YouTube: „Ćirilica naše pismo“.
Predstavljaju Vukovića i kao leksikografa. U članku Slobodne Dalmacije godine 2021. a posvećenom velikom pjesniku Tončiju Petrasovu Maroviću povodom 30-te obljetnice smrti, stoji kako je na večeri poezije govorio i Siniša Vuković. Slobodna piše kako je isti za T. P. Marovića naglasio: „Nije pripadao niti jednoj grupaciji literata koji su se po duhu, stilu ili naraštajnim pogledima okupljali u kružoke oko časopisa 'Krugovi' ili 'Razlog' nego je poput (…) hodao svojom stazom.“ Ne ulazeći u samosvojnost velikog pjesnika treba leksikografu Siniši Vukoviću skrenuti pozornost kako nije pročitao čak ni enciklopedijsku jedinicu o Tončiju Petrasovu Maroviću. Jer da je ne bi tako (napamet) govorio. Tako u Hrvatskoj enciklopediji lijepo stoji: „Pjesmama se javio u časopisu 'Vidik', a poemama što ih je 1950-ih objavljivao u 'Krugovima' i 'Mogućnostima' te potom uvrstio u zbirku…“ A Vuković naglasio. Pozdrav leksikografu. Imam i knjižicu poezije „Osamnica“ s ovakvom posvetom: „Slobodanu Novaku, sa štovanjem i od srca, Tonči P. Marović, St. 2. 4. 1987.“ Rado ću mu je posuditi…
No, ovakve su tribine Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba samo pridodane pozornice općeideološkom, protuhrvatskom zagađivanju na kojima se deklariraju oni svrstani uz šugoslaviju. Koji odbacuju istinu. Na valu smo novog jugošovinizma. A bez njeg (zasad) nema ni karijere ni društvena „ugleda“.
Agrokor 1 i 2, blamaža tužiteljstva
Nakon tri godine suđenja, nakon saslušanja svjedoka, neki pišu vještaka, u trajanju od 17 sati na dva ročišta, nakon što je na prijedlog DORH-a učinjeno veliko snimanje poslovanja: knjigovodstveno financijsko-revizorsko vještačenje koje je država platila hrvatskim povijesno rekordnim iznosom od čak 1,300.000 eura!, ono je proglašeno nezakonitim. Vještačenje je predstavljalo kralježnicu optužnice te upućeni vjeruju kako ona sada ne će moći opstati.
Todorić opravdano slavi ali, od ushita govori čak i bedastoće. Nakon što je DORH još jednom teško promašio, a Županijski sud to i potvrdio, čovjeka treba razumjeti. Izjava tužiteljice kako je sud očito bio pod pritiskom javnosti i nije mogao donijeti neovisnu odluku spada u red: nakon poraza u sudnici sad bi svoju krivnju prebacivali sucima. Potpuno uvrjedljivo.
Ako ostane sadašnja činjenica da je 1,3 milijuna eura za vještačenje bačeno u vjetar, teško je vjerovati da u DORH-u ne će biti smjena. I to u samome vrhu. Čak i u Hrvatskoj. Pogotovo kad se taj velik novac stavi u korelaciju s godišnjim budžetom DORH-a. Sve će to zajedno moguće pogodovati i olakšavati vođenje tužbi koje je pokrenuo Todorić. Zanimljivo je: u malom Agrokoru Todorić i suoptuženici bili su terećeni da su tvrtku oštetili za 1,250.000 eura. Podsjeća li vas ta brojka na nešto? Pa ako se jednu osobu i suoptuženike teretilo da su oštetili tvrtku, zar se istragu ne bi trebalo provesti i nad drugom osobom koja je (namjerno ili ne) oštetila DORH? Za vrlo sličan, čak i veći iznos. U protivnom poruka građanima „koji su svi isti pred zakonom“ može glasiti: jedni se mogu besposljedično loptati milijunima eura državnog novca, a drugima će se i za manji iznos suditi kao kriminalcima. Ima tu samo jedno malo pitanje: tko bi osim Todorića koji je to već učinio, trebao ali po službenoj dužnosti, tužbu i podići?
Kad se odbacivanje vještačenja u velikom Agrokoru stavi još i u kontekst malog Agrokora gdje je pravomoćna oslobađajuća presuda već donesena, katastrofa tužiteljstva je potpuna. Uskoro veliki Agrokor ulazi i u izbornu godinu te može postati velik izborni teret za Izbavitelja. Sličan malom Agrokoru. Ponovno će se aktualizirati famozna grupa BORG, tvorci i korisnici Lex Agrokora, Izbaviteljevo oduševljenje okončanjem navodnog bankrota Agrokora i Izbaviteljev veliki uspjeh spašavanjem hrvatskoga gospodarstva, dobavljača i radnih mjesta. Tada sve to Izbaviteljevo pada u vodu. Možda i za postavljene direktore u Fortenovi. Ako ne bude svjetlosno zagađenje zasljepljujuće i iz naših će krajeva biti moguće vidjeti repaticu kako izgara na izborima, vidljivu čak i golim okom. In spe.
In memoriam Frano Baras (1931.- 2023.)
S velikom sam tugom primio vijest o smrti. Zauvijek ću se sjećati našeg susreta u Splitu prije dvadesetak godina. I žaliti što ga nisam uspio ponoviti. Osvojilo me znanje ovog profesora, poniznost i dobrota kojima mi je podario sjajan predgovor jednoj mojoj knjizi. A da kakav bi drugo, od ovog cijenjenog profesora i mogao biti. U mojoj biblioteci knjige profesora Barasa s pomorskom ili povijesnom tematikom drage su mi i trajno važne. Redovito sam čitao sve njegove osvrte i eseje na portalu HKV-ea i mnogi su me toliko oduševili da sam ih i komentirao. Prilozi cijenjenog profesora Barasa uvijek su odisali velikim znanjem i finoćom, sve je znao reći blago, čak i kad je neku pojavu trebalo osuditi. Njegova je ironija bila duhovita, a stil pitak. Nedostajat će nam profesorove nove zanimljive knjige pri bogatom dosadašnjem nizu. Nedostajat će nam, nedostajati vrlo, povijesni eseji profesora Barasa na tom portalu. Sada znamo da se njima bio opraštao. Bio je memorija staroga Splita ali i mnogo šire: Jadrana, morskoga ribolova s obje strane, hrvatskog i oceanskog pomorstva, kulture Dalmacije, povijesti i politike. I još puno više. Područja u koja je suvereno ulazio Frano Baras, nedaju se ukalupiti. Predano je istraživao po pismohranama i akribično zahvaćao u ono zaboravljeno, a tako zanimljivo.
Cijenjenoj obitelji pokojnika, supruzi i kćerkama kao i svim prijateljima koji su ga voljeli, izražavam duboku sućut. Profesore Baras neka Vam je laka hrvatska zemlja koju ste toliko voljeli! Pokoj vječni. Hvala Vam.
Tuđice naše slavne
Nije teško zapaziti kako hrvatskom obrazovanom javnošću lete neke učestale tuđice. Potpuno nepotrebno rabi se riječ (period) razdoblje, zatim (generacija) naraštaj, pa (empatija) suosjećanje, pa (van) zemlje, izvan, pa (moment - vrijeme) trenutak, tren, pa (kičma) kralježnica, pa (naprosto) a jednostavno, pa (pričamo) govorimo, pa (ponaosob) pojedinačno, posebice, pa (stav) stajalište, (akcent) naglasak, pa (primoran) prisiljen, pa (liči) nalikuje, sliči i tako dalje… Nije riječ o hrvatskim riječima na čije značenje se (još) nismo navikli ili zato što im ne bismo odmah prepoznali značenje. A što reći na ovu glupost: „refrešao je sastav radne skupine“??
Svima želim Sretan Uskrs!
Javor Novak
