Javor Novak: Još uvijek bez optuženih(1/5)
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 16 Svibanj 2023 13:00
uvod
Bleiburška tragedija ove godine puni sedamdeset i osam godina. Gotovo polovinu tog duga vremena o njoj se u Jugoslaviji nije smjelo govoriti, pogotovo pisati. Kad je istina probila, iz svijeta je od hrvatskih iseljenika (i) u Hrvatskoj prevedeno i tiskano mnogo knjiga.
Posljednjih se godina ističu one austrijskog povjesničara dr. Florijana Thomasa Rulitza. Glas koncila, auktor Marino Erceg, početkom svibnja donosi znakovit razgovor s povjesničarem čije naglaske vrijedi ponoviti kao dijelove suvremenih istraživanja ove veletragedije Hrvata. Naslov razgovora bio je: „Cjelovitost današnje Austrije plaćena je krvlju hrvatskih žrtava na Bleiburgu“ i u cijelosti je nedavno prenesen na Dragovoljacu.Međutim, taj razgovor je otvorio još neka pitanja i podatke s kojima je stvorio korelaciju. To me potaklo pretražiti što još danas imamo, koliko smijemo znati o Bleiburgu, Križnim putovima i „antifašističkim“-komunističkim-partizaniskim mega-zločinima kojima je zapovijedao tzv. Hrvat - Josip Broz Tito. Krvava ljubičica…
podsjetnik
Bleiburška tragedija započela je početkom svibnja 1945. kad se veći dio oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske (NDH)domobranske i ustaške postrojbe, počeo povlačiti prema sjevernoj slovenskoj granici u namjeri da se predaju savezničkim (britanskim) snagama u Austriji. Na tome ih je putu pratilo još veće mnoštvo civilnoga stanovništva, koje je bježalo uglavnom iz straha od dolaska partizanskih jedinica. Ispred Bleiburga u Austriji, manji dio dugih kolona koje su se uspjele probiti, zaustavila je britanska vojska, a uskoro potom opkolile su ih i postrojbe Jugoslavenske armije. Pregovore s britanskim generalom Patrickom Scottom o predaji, vodili su 15. svibnja u dvorcu Thurn-Valsassina, general Ivo Herenčić i pukovnik Danijel Crljen, a ishod im je bio kobno predavanje oružja Jugoslavenskoj armiji.
General Ivo Herenčić (Bjelovar, veljača 1910. – Argentina, Buenos Aires, prosinac 1978.), u prosincu 1933. godine sudjeluje u pokušaju atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Zagrebu.Od 1945. bio je glavni vojni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga (NDH) te pregovarač na Bleiburgu. Danijel Crljen (Šibenik srpanj 1914. – Puerto Madrin, zaljev Golfo Nuevo, Argentina, kolovoz 1995.), bio je hrvatski politički aktivist, ustaški pukovnik i pregovarač na Bleiburškom polju.
Britanska odgovornost za ratne zločine nad Hrvatima u Bleiburgu, 1945. godine, tim je veća što je Ujedinjeno Kraljevstvo potpisnik Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929. koju je siječnja 1943. potpisala i Nezavisna Država Hrvatska pri čemu je švicarska konfederacija kao neutralna država u Drugom svjetskom ratu o tom činu obavijestila sve druge potpisnice. Među njima nije bio Sovjetski Savez ni Titova Jugoslavija (pravna slijednica Kraljevine Jugoslavije). Ni ona također nije bila pristupila Ženevskoj konvenciji. Hrvatska je bila 15. država, od sveukupno 28 država u svijetu… (http: www.hrvatsko-pravo.hr).
Ubrzo po predaji i razoružanju, JA protivno dogovoru otvara vatru po opkoljenim vojnicima i civilima. Bez razlike. Prema izvješćima samih jugoslavenskih jedinica 15. i 16. svibnja 1945. kraj Bleiburga predalo se 95. 000 vojnika ne računajući prateće civile. To je bio početak pokolja koji se nastavio iz Austrije u Slovensku Korošku,a nad razoružanim vojnicima te civilima. Pobijeno je najviše Hrvata.
Dr. Josip Jurčević (2017.) piše: „Većinu Hrvata koji su sudjelovali u povlačenju zarobila je jugoslavenska vojska na području Slovenije. Tek približno petina hrvatskih kolona u povlačenju uspjela je (probojem) prijeći austrijsku granicu, ali i dio njih (približno polovicu prebjeglih) britanska je saveznička vojska izručila jugoslavenskom režimu.“ Čudom preživjele, partizani su tada osudili na duge „marševe smrti“, poznate u literaturi kao Križni put.
Križni put…
…ili Titovi putovi smrti, sinonim su za stradanje pripadnika razoružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj Bleiburga. Naziv je nastao u hrvatskom političkom iseljeništvu, dok su u poratnoj Jugoslaviji Bleiburg i Križni put bili dugo kukavički skrivani i prešućivani. Stradanja su se nastavila od Austrije i Slovenije do Hrvatske, BiH, Srbije i Makedonije, sve do bugarske i grčke granice. Žrtve su bile sustavno izložene pljački partizana, fizički iscrpljivane glađu, dugotrajnim marševima, uz likvidaciju iznemoglih, izložene nehumanim željezničkim transportima, svakodnevnim premlaćivanjima i iživljavanjima.
Najviše ubijenih bilo je u okolici Maribora, u Teznom, gdje je riječ o tek djelomice otkopanom protutenkovskom rovu. Pobacana tijela pronađena su u ogromnoj Titovoj masovnoj grobnici u kojoj je ubijeno 15.000 - 20.000 ratnih zarobljenika, mahom Hrvata. Tako u današnjem mariborskom predgrađu stoji memorijalno groblje Dobrava. Tezno je najveće masovno grobište u Europi.
Masovne su grobnice partizani i tzv. antifašisti podlo prikrivali, mnogobrojne su u prirodnim jamama, rudnicima i otkrivaju se još i dan danas. Ubojstva razoružanih zarobljenika partizani su nastavili u Hrvatskoj, u okolici Krapine (Macelj), gdje je ubijen u potiljak 21 svećenik i to u lipnju 1945., dvadeset dana nakon kraja 2. sv. rata. U Maceljskoj šumi ekshumirano je blizu 1.200 žrtava u 23 grobnice ali se pretpostavlja da je riječ o još čak 130 skrivenih jama. Procjenjuje se da je u šumama oko Macelja stradalo više od 10.000 ljudi čime je riječ o Titovu najvećem skrivenom pokolju u Hrvatskoj.
Križnim putovima pokolji se nastavljaju okolinom Samobora, Zagreba, Karlovca, Siska, Bjelovara i dr. Na zagrebačkom području sabirni su logori bili na Kanalu, u Prečkom, Jankomiru, Maksimiru, Podsusedu i dr.,a grobnice se šire odSave (Most slobode, tanatomanija tzv. Trnjanskih krijesova)sve do podsljemenskih naselja i šuma. Ubijanja i maltretiranja na Križnome putu trajala su od svibnja do kolovoza 1945., a opća amnestija proglašena je tek nakon osamdesetak dana i nije poštivana.
Dr Jurčević (2017.) piše: „Uz križne putove nalazio se i veliki broj sabirnih, radnih i zarobljeničkih logora, u kojima su dulje ili kraće vrijeme bili zatvoreni zarobljeni hrvatski civili i vojnici te druge internirane osobe. Naime, jugoslavenski je režim krajem rata donio odluku o osnivanju sustava logora prema vojno-teritorijalnom načelu te je cijeli jugoslavenski prostor bio i u poratnim godinama prekriven velikim brojem logora. Tako su nove komunističke vlasti u Hrvatskoj kao svoje logore, pored novoosnovanih, koristile i prostor gotovo svih logora koje su u ratu osnovale sve sukobljene strane. Primjerice, prema do sada dostupnim podatcima, komunističke su vlasti i logor Jasenovac koristile barem do početka 1948. godine. Tako su se sustavna masovna pogubljenja bez ikakva suđenja te umiranja od mučenja i iscrpljenosti događala i diljem mreže križnih putova i logora. (…) brojni komunističko-partizanski dokumenti nedvojbeno svjedoče da su masovna pogubljenja, kao i drugi oblici represije, bili sustavno planirani, pripremani, organizirani i provođeni. Ovi dokumenti izravno svjedoče i da je na čelu toga zločinačkog projekta stajao državni i partijski vrh jugoslavenskog komunističkog režima, na čelu s Josipom Brozom Titom.“
Samo vrlo rijetki i malobrojni uspjeli su se spasiti tragedije Blajburga i tragedije Križnoga pute te tragedije masovnih jugoslavenskih logora i poslijeratnih prijekih sudova. Oni su prebjegli na Zapad u zadnji tren i spasili glavu uz nadljudske napore. S njima se narednih desetljeća, sve do 1989. (!), obračunavala Udba, atentatima na stranome tlu (čak i na drugim kontinentima) ili otmicama iz obližnjih zemalja te tajnim nasilnim izručenjima jugoslavenskim krvnicima.
U Jugoslaviji, do opće amnestije hrvatskih zarobljenika i civila, pogubljeno je po procjenamaod 50 do 200.000 ljudi.Tome treba dodati žrtve ubijene u Austriji ali i one tijekom 2. sv. rata. KPJ rano je započela svoje likvidacije nepoželjnih.
Dr. J. Jurčević (2017.) piše: „…nakon 1990. g., nadležna državna tijela - na području Slovenije, Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine - evidentirala su preko 1.750 (tisuću sedamsto i pedeset) masovnih prikrivenih grobišta u kojima su kosti civila i vojnih zarobljenika koje je u poraću pogubio jugoslavenski komunistički režim. U većini grobišta nalaze se posmrtni ostatci pogubljenih hrvatskih civila i zarobljenih vojnika. Na žalost, ovaj broj prikrivenih stratišta i grobišta nije ni približno konačan jer se službena istraživanja u Bosni i Hercegovini te Srbiji nalaze na početku, a u Crnoj Gori i Makedoniji te na Kosovu nisu ni započela. Osim toga, na verifikaciju službenih državnih tijela u Hrvatskoj čeka približno 200 prikrivenih grobišta koja su već evidentirale udruge civilnog društva i pojedinci.“
Tek se u novije vrijeme - pregledom lokalnog komunističkog tiska s područja Slovenije i sjeverozapadne Hrvatske, te na temelju iskazivanja očevidaca iz redova komunističkih vojnih zapovjednika –nedvojbeno ustanovilo da se u tom razdoblju Tito fizički nalazio upravo na tom području gdje su izvršeni (i zapovijeđeni) najveći zločini. "Vjesnik" od 25. svibnja 1945. prenosi sadržaj javnog govora u kojemu Josip Broz Tito prijeti: "Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da zauvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu, Jugoslaviju." U tom poznatom govoru u Varaždinu Tito je govorio o „konačnom obračunu“ dakle čak se koristio i sličnom nacističkom sintagmom o „konačnom rješenju“. Svim je protivnicima (u varaždinskom govoru) još prijeteći obećao „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame“. Piše Vjesnik od 25. svibnja 1945. dakle punih deset dana po okončanju 2. sv. rata. No, treba reći da je pravni dokument o bezuvjetnoj kapitulaciji nacističke Njemačke potpisan još 07. svibnja 1945.
Tito je tada još nešto otvoreno priznao: „ U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom”.Znači Tito kaže kako nije došao službeno nego je došao provjeriti kako oficiri OZNE („Odelenje zaštite naroda“) i KNOJ-a („Korpusa narodne odbrane Jugoslavije“) i Jugoslavenske armije i pomno odabrani partizanski koljači provode njegovo naređenje o masovnim ubojstvima i genocidu. To tim više jer je bio nezadovoljan „čišćenjem“ Zagreba. U poznatom brzojavu Aleksandra Rankovića, Titove desne ruke, iz 17. svibnja 1945. (samo osam dana prije varaždinskog govora) koji je uputio načelniku Ozne za Hrvatsku, Ivanu Krajačiću Stevi, stoji: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima…“ Zato Tito osobno dolazi u sjevernu Hrvatsku i u Sloveniju da bi svojom nazočnošću poticao i kontrolirao pokolje. Najveće klanje u Europi poslije 2. sv. rata. Genocid, koji se uopće ne razlikuje (osim po bolesnim metodama) od onog Hitlerovog. To je ista mržnja, isti prijezir ljudskoga života, ista zločinačka nemilosrdnost spram stotina tisuća svih onih ljudi koji im nisu oduševljeno klicali, ili nisu bili njihovih krvnih zrnaca ili su im se samo našli na putu kao nevini. Kad su Tita pitali što ćemo s tolikim ljudima, on je s mržnjom promrsio kroz zube: „Pobiti!!“
Uništeno je toliko života, još mnogo više obitelji i bliže rodbine. Toliko života.
(nastavlja se)
Javor Novak
