Javor Novak: Još uvijek bez optuženih (3/5)
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 23 Svibanj 2023 12:55
biografija
Macmillan (Maurice) Harold,(London, veljača 1894. – Birch Grove, prosinac 1986.). Kao član Konzervativne stranke bio je zastupnik u Donjem domu britanskog parlamenta 1924–29. i 1931–64. Za II. svjetskog rata bio je i parlamentarni tajnik u Ministarstvu opskrbe (1940–42) te podtajnik za kolonije (1942)
a od prosinca 1942. britanski ministar pri Stožeru savezničkih snaga u sjevernoj Africi, potom nekoliko mjeseci 1945. i ministar zrakoplovstva. U listopadu 1951. konzervativci su opet došli na vlast i Macmillan postaje ministar stambene izgradnje i mjesne samouprave (do 1954), ministar obrane (1954–55.), vanjskih poslova(1955.), financija (1955–57.), a od 1957. vođa konzervativaca. Nakon Sueske krize naslijedio A. R. Edena kao premijer (1957–63). God. 1984. dobio plemićki naslov grofa (Earl of Stockton).
„Mislim da su ga pritisnuli Sovjeti. Bio je čudan, neiskren čovjek- nastavlja povjesničar Tolstoj - imao je čudne seksualne navike. Jedna od mogućnosti jest da je bio ucijenjen od strane Sovjeta koji su u to vrijeme podržavali Tita…“ i kada su Britanci znali da će Hrvati i drugi biti smaknuti.
„Bleiburg nema veze s ustašama i ratnim kriminalcima, to su gluposti. Kako djeca mogu biti ratni zločinci? Osim toga, nitko od njih nije stavljen pred sud; da su bili ratni kriminalci, zašto im se ne bi sudilo? To je kao da su Saveznici nakon rata ubili stotine tisuća Nijemaca, samo zbog sumnje da su mogli biti uključeni u zločine” – zaključuje povjesničar Nikolaj Tolstoj.
„suvremena“ Austrija…
„Kratkovidnom i bešćutnom mogli bi s pravom hrvatski vjernici nazvati rezoluciju austrijskoga parlamenta kojom su 2020. godine komemoracija i molitveni spomen žrtava bleiburške tragedije i partizanskih poratnih zločina proglašeni 'kofašističkim' skupom“, govori dr. F. T. Rulitz. „Tajne jugoslavenske službe godinama su nakon kraja Drugog svjetskog rata koristile Austriju kao 'samoposlugu', gdje su artikli bili ljudi od krvi i mesa. Naime, jugoslavenske tajne službe otimale su u Austriji austrijske državljane i sudili im u 'antifašističkoj' Jugoslaviji, pa se pitam koliko je Austrija zaista suverena bila, tj. je li i danas suverena. Kad bi Austrija zaista bila suverena tada bi podignula optužnice protiv preživjelih 'antifašista-komunista-partizana' koji su u Austriji nakon kraja Drugog svjetskog rata činili godinama zločine, na sličan način kao što je to učinila Njemačka s dvojicom pripadnika bivše jugoslavenske tajne službe“ – govori Rulitz. „Jedan narod uvijek onoliko vrijedi koliko čast svojih mrtvih slijedi' - piše
dr. Ivica Tijardović.
… i Hrvatska
„Očekivati je da državne institucije, povodom bleiburške godišnjice organiziraju barem jedan simpozij…“ – nastavlja dr. Rulitz –„…na kojem bi se iznijele najnovije znanstvene spoznaje. Moram dodati da se stalno otkrivaju novi dokumenti koji bacaju novo svjetlo na tu mučnu tragediju“- zaključuje. „Kad imate beskarakternu, poniznu, neinformiranu, nedomoljubnu, neuvjerljivu diplomaciju, onda imate hrvatsku diplomaciju koja je zakazala u mnogim segmentima, a posebno u borbi za istinom Bleiburga i Križnog puta“ - subsumira dr. Ivica Tijardović.
nastavak strategije jugo-komunista
Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetljećima je kukavički skrivala i podlo relativizirala svoje strašne zločine. Javne rasprave i znanstvena istraživanja bila su zabranjena. Govoriti bilo što o tim stvarima je u SR Hrvatskoj bilo opasno, a objaviti potpuno samoubilački. Zatvor bi dobio i svatko tko bi nešto negdje samo rekao, jer doušnici su to odmah dojavljali miliciji. Riječ je bila o revolucionarnom teroru, koji ima svoje repove sve do današnjega dana. Pripadnici kojih i dan danas burno onemogućavaju istraživanja jama i dokumenata i žele zaustaviti znanost. Bore se protiv revizije, a to je isto kao da kažu: zaustavite znanost.
Odmah nakon zauzimanja nekog područja, partizani su mnoštveno i bez ikakvog suđenja ubijali i sve koji su nešto posjedovali. Samo iz zagrebačkih bolnica, odveden je i pobijen 4.791 bolesnik i ranjenik. Ubijani su pripadnici oružanih postrojbi, pripadnici državnog aparata, veliki broj intelektualaca i drugih uglednih građana čija se krivica sastojala u tome što ih je na njih nova "narodna vlast" gledala kao na narodne neprijatelje. Mjesta ubijanja su i u kasnijim desetljećima striktno čuvana kao državne tajne. No, zašto tajiti drugovi, ako vam je sve to bilo tako pravedno?
Prema sjećanju sanitarnog inspektora Miroslava Haramije, koji je za "narodnu vlast" sanirao šumu s više od 800 nepokopanih tijela ostalih od partizanskog pokolja u Gračanima u svibnju 1945. god. od kojih je prijetila zaraza, saznajemo slijedeće grozote:"žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila strahovito puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava za životno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice."
O psihopatologiji partizanskog pokreta i počinjenim masovnim zločinima tek trebaju biti napisane brojne stručne knjige. No lokacije i događaji koji su desetljećima skrivani, s vremenom su isplivali na svjetlo dana: brojni koljači iz Maribora, Tezna, Kočevskog roga, Huda jame, s Bleiburga i Križnih putova, iako su pomno odabirani za tu „dužnost“ strijeljanja i klanja -jednostavno nisu izdržali i psihički su pukli. Nisu mogli izdržati tjednima gledati tolike leševe nabacane u kolonama pretrpanih kamiona, u željezničkim stočnim vagonima, bacanima u rovove, kraške jame, rudnike. Nisu mogli gledati i mirisati toliku smrt. Odatle Titu i spominjanje smrada jer je riječ o raspadanju ljudskih tijela u tolikom opsegu da ih nisu stigli, ali vjerojatno ni željeli, pokopati. Oni koji su masovno strijeljali a nisu to dalje mogli izdržati gledati, prolupali su i liječeni na tajnome mjestu: na otoku Lošinju. Južno od Veloga Lošinja, u gustoj šumi prema otoku Iloviku bila je izgrađena partizanska psihijatrijska bolnica. Pacijente, oficire i vojnike Jugoslavenske armije koji su psihički pukli izvršavajući Titova krvava naređenja,nazivali su oboljelima od „partizanske bolesti“. O tome svjedoči i koljač-pokajnik Dubajić.
Koliki je bio opseg partizanskih zločina govori i podatak iz slovenske Mislinje. Nakon što je zbijeg civila i vojnika upao u klopku, s okolnih su ih brda strijeljali partizani. Kako su rječicu Paku zatrpali ljudski leševi, rijeka se izlila i okolna su polja bila sva krvava. I nakon pokapanja (u tajnosti i noću), seljaci tri godine nisu mogli obrađivati svoja polja. I voćke su propale jer su sve pčele u široj okolini pougibale od smrada. Na tom mjestu danas stoji visok betonski spomenik jednom jedinom (!) poginulom partizanu. To govori o tome kakav je bio omjer napadača i napadnutih u toj „bitki“.
U narednim mjesecima 1945. uslijedila su skupna suđenja, primjerice gdje je za 58-ero ljudi izrečena kazna sa zajedničkim obrazloženjem dugim svega dvije i po tiskane stranice. Zadnjih desetljeća vrlo se sporo istražuju prikrivena grobišta gdje su bacana tijela mučki pobijenih. Svako novootkriveno grobište ubrzo se zatvara pod pritiskom drugova koji se pokolja na svakom od tih mijesta vrlo dobro sjećaju. Do 2020. god. ekshumirano je samo 1.500 žrtava iz poratnog razdoblja, na raznim grobištima po Hrvatskoj. U Sloveniji je do početka 2019. godine evidentirano preko 600 takvih mjesta, od kojih je istraženo njih 162, s ostatcima 2.532 pobijenih. Država Hrvatska još ne surađuje sa Slovenijom i desetljećima kasni za njom. U poraću je ubijeno i zbog loših uvjeta transporta i internacije pomrlo više od 50.000 i pripadnika njemačke manjine na području Jugoslavije, tzv. Folksdojčera.
morbidna slavlja
Iako je dobro poznato da su partizanske jedinice koje su 8. svibnja ušle u prazan Zagreb odmah počele s klanjem preostalih stanovnika… iako je dobro poznato da je kod Mosta slobode na savskom nasipu masovna grobnica u koju su partizani pobacali ubijenu djecu i odrasle, a što se kasnije prikrilo topolama koje su namjerno ostavljene iako su unutar gabarita zaštitnih nasipa… iako se zna za taj pokolj… unatrag osam godina redovito se održavaju, baš na tom mjestu, nekakvi trnjanski krijesovi. To je ništa drugo nego ista ona stara partizanska morbidnost iz 1945. Naime, tada su pobili djecu i ljude i uz tu (kao i uz druge) masovne grobnice odradili su partizansko slavlje: logorska vatra, kozaračko kolo, roštilji, piće - veselica danas bi rekli. Slavlje bezumnika nakon njihova masovnog zločina. Radost na grobu žrtava pobijenih bez suđenja, nenoružanih, nakon pokolja (i) djece. To je ta ista morbidnost i patologija s ruba ljudske pameti ako ih se uopće može zvati pobjednicima i ljudima. Je li bilo i kanibalizma? Uopće me ne bi čudilo. Ta drugovi su došli iz šume, gladni.
Nikada nisam čuo nikoga, ni od ustaša, da se veseli Jasenovcu, ali nasljednike partizanskih koljača danas gledamo kako slobodno orgijaju s petokrakama i bolesno slave pokolje.
svjedočanstva
Pred smrt progovorio je Simo Dubajić, a Stjepan Šafranko, kao pripadnik postrojbi koje su do stratišta u Maceljskoj šumi vodile zarobljenike - među njima grupu od 21 svećenika, redovnika i bogoslova - posvjedočio je o masovnom ubijanju zarobljenika koje se tamo dogodilo.
„aristocid“
Komunisti su likvidirali velik broj intelektualaca, pisaca, gospodarstvenika i brojnih hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika itd. Prema "Martirologiju" kojega je sastavio katolički svećenik don Anto Baković, partizani su prije kraja II. svjetskog rata pobili 240 katoličkih svećenika koji su bili Hrvati. Pobili su oni i stanoviti broj katoličkih svećenika drugih etničkih pripadnosti, a nakon kraja II. svjetskog rata pobile su komunističke vlasti njih još 263. Bio je to "aristocid".
zablude o komunističkoj Jugoslaviji u svjetskoj javnosti
Zbog Staljinove osude Titove politike i razlaza kojeg je Džugašvili proglasio 1948., komunistička je Jugoslavija od zapadnog svijeta dobivala gospodarsku i drugu pomoć, a na Zapadu je Jugoslavija prikazivana krajnje neobjektivno, poput rajske oaze u paklu ostalog komunističkog svijeta. Zbog zapadnih interesa i potrebe tampon zone prema istočnome bloku takvo se stajalište zadržalo u zapadnoj Europi čak i dvadesetak godina nakon raspada Jugoslavije. Čak će i u „Crnoj knjizi komunizma “ostati prešućena samo Jugoslavija, makar je komunistička vlast u Jugoslaviji, zavedena nakon vrlo oštrog terora, pobila više nego je bilo ukupnih pogubljenja svećenika u svim europskim komunističkim zemljama (ne računajući Sovjetski Savez) zajedno.
Zbog golemih ratnih i poratnih zločina, te dugogodišnje represije totalitarnog režima komunističke Jugoslavije, Tita svrstavaju među deset najvećih svjetskih masovnih zločinaca 20. stoljeća i to na visokom osmome mjestu.
neprocesuiranje zločinaca nakon pada komunizma
Niti trideset godina nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj, velika većina grobova žrtava komunističkog terora iz 1945. nije ni otkopana niti obilježena. Jugokomunistima nije bilo dovoljno samo izvesti zločin i zabraniti istraživanje skrivenih grobišta, nego su se potrudili uliti svjedocima strah u kosti pri samoj pomisli da otkriju svoja saznanja o grobovima i počiniteljima. Tako su brojni očevici nastavili šutjeti čak i nakon raspada Jugoslavije. Ali ne i svi.
Nekadašnji ministar zdravstva i dugogodišnji političar dr. Andrija Hebrang svjedoči o snažnim otporima koji su u desetljećima nakon osamostaljenja RH usporavali pokušaje istraživanja grobišta žrtava komunističkog terora. U novije vrijeme ipak se počelo organizirano provoditi ekshumacije, ali i to jeopet zaustavljeno. Od 2005. do 2020. upriličeni su pokopi za 2.271 ekshumiranu žrtvu ali sve je to tek kap u moru.
„Kaznenopravni i povijesni aspekti“
Pod ovim naslovom dipl. iur. Dominik Vuletić, objavio je 2007. rad koji je nagrađen Rektorovom nagradom(Pravnik, 41, 2 (85), 2007.). Vidi: https://hrcak.srce.hr/file/53823.Riječ je o auktoru koji je doktor pravnih znanosti (summa cum laude)a danas docent dr. sc. Bogatu biografiju docenta Vuletića možete pronaći na:https://www.efzg.unizg.hr/katedre-29721/pravo/clanovi-29958/doc-dr-sc-dominik-vuletic/29975. Auktor u ovom radu po prvi put u pravnoj znanosti obrađuje bleiburške događaje s pravnoga stajališta:
A) kaznena djela su činjena prema vojsci i civilnom stanovništvu koji su se nalazili u povlačenju pred snagama NOVJ-a, na području Slovenije u zonama odgovornosti i borbenog djelovanja: 1. (zapovjednik Peko Dapčević), 2. (zapovjednik Koča Popović), 3. (zapovjednik Kosta Nađ) i 4. (zapovjednik Petar Drapšin). Svi izravno podređeni generaštabu i „glavnome šefu“ J. B. Titu.
Predaja je izvršena „britanskim snagama (38. brigada Petog korpusa VIII. savezničke armije) pod zapovjedništvom generala P. Scotta i feldmaršala H. Alexandra, a pod političkom upravom Harolda Macmillana, britanskog ministra zaduženog za Sredozemlje.Delegaciju 51. divizije III. jugoslavenske armije predvodio je Milan Basta.
who is who
Milan Basta (Kurjak, pokraj Udbine, ožujak 1920. - Beograd, prosinac 2007.)rođen u srpskoj, pravoslavnoj obitelji. Bio je politički komesar u Krbavskom bataljunu, Druge ličke divizije, Treće ličke proleterske brigade. Pred kraj rata, bio je major u 20. diviziji, 12. vojvođanske brigade, da bi završne vojne operacije na kraju rata, u svibnju 1945., dočekao u činu potpukovnika i političkog komesara 51. vojvođanske divizije, koja je bila dio Treće Jugoslavenske armije, pod zapovjedništvom Koste Nađa. Basta je bio blizak prijatelj Jovanke Broz, s kojom ga je povezivalo podrijetlo: oboje su bili iz Udbine. O Milanu Basti, kao sudioniku pregovora, u medijima su progovorili istaknuti pojedinci. Naime, hrvatski nogometni sudac, Josip Strmečki, jednom je prilikom sudio na utakmici u kojoj je protiv NK Niša igrala NK Crvenka, kojoj je predsjednik kluba bio upravo Basta, te je kazao da seBasta hvalio kako je prevario ustaše na pregovorima u Bleiburgu, kazavši pritom:"Mislili su da će ići kući kad su bacili oružje, jesu k... išli kući, tek onda smo ih naganjali po Jugoslaviji!"
Hrvatski novinar i pravnik, Obrad Kosovac, iznosi činjenicu o svojim saznanjima iz razgovora s Mikom Špiljkom: saznao je kako je ovaj noću, 8. svibnja 1945., džipom ušao u prazan Zagreb i zatekao upaljena svjetla na zgradi u Savskoj ulici, gdje je danas MUP RH. Tada su se ondje navodno vodili pregovori između njemačkih i jugoslavenskih predstavnika o slobodnom prolasku njemačkih jedinica i vojske NDH prema Austriji. O tome je, prema kazivanju Špiljka, sklopljen sporazum, tako da su izbjegnute borbe za oslobođenje Zagreba. (…) Ti su njemački generali kasnije godinama dolazili na ljetovanje, na jadranskoj obali, u Jugoslaviji, a troškovi su bili pokrivani iz sredstava SUBNOR-a. O samom Milani Basti, Kosovac iznosi sljedeće: "Možete li zamisliti da jedan običan potpukovnik Milan Basta prima predaju stotina tisuća vojnika i civila? Ni u jednom ratu to nije bilo moguće. Basta je samovoljno i narcisoidno uletio u veliku igru. Na temelju dogovora iz Zagreba, nesretna je gomila trebala ući u Austriju gdje bi onemogućila svako napredovanje engleskih trupa, a partizani bi bez smetnji okupirali dijelove Koruške i Štajerske. Basta je zbog svog brzopletog izleta trebao biti strijeljan. U zadnji čas ga je spasilo to što je London prozreo Titove namjere i prepustio mu nesretne izbjeglice.“Basta je uskočio u povijest. Britanci su zatim jednostavno zatvorili Bleiburg tenkovima.„No nikada nije, za kaznu, imenovan narodnim herojem zbog čega je kukao cijeli život."
(nastavlja se)
Javor Novak
