Javor Novak: Još uvijek bez optuženih (4/5)
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 27 Svibanj 2023 12:59
prema ljudskom životu - nema razlike između fašizma i komunizma
B) U drugoj fazi (od izručenja 15. svibnja do ljeta 1945. god.) pod upravom Ozne („Odeljenje za zaštitu naroda“) osnivani su zarobljenički logori, često samo nastavljajući rad već postojećih ustaško-fašističkih koncentracijskih logora.
Osnovni pravni instrumenti (haško pravo i konvencije Međunarodnog odbora Crvenog križa) postojali su i tada. Nadalje, praksa nakon II. svjetskog rata uspostavljenih sudova u Nürnbergu i Tokiju za suđenje najtežih kršenja međunarodnog prava, ukazala je da takva kršenja ne bi trebala proći nekažnjeno i da pravni instrumenti za njihovo kažnjavanje postoje - piše dalje Dominik Vuletić. Postoje naime konvencije prethodnice: 1.) Haška konvencija o zakonima i običajima rata zajedno s Pravilima o zakonima i običajima rata donesena je još 1907. i ona je kronološki relevantna za bleiburšku tematiku: 2.) Ženevska konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929 god. čije su stranke bile i NDH i Velika Britanija i Jugoslavija. NDH je ratifikacijske isprave podnijela Vladi Švicarske siječnja 1943., Velika Britanija (odnosno UK) je jedna od izvornih potpisnica te je za nju Konvencija obvezujuća još od lipnja 1931., a Kraljevina SHS (kasnije te godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju) je ratifikacijske isprave podnijela lipnja 1931.
Vlada Demokratske Federativne Jugoslavije osnovana temeljem sporazuma Tito-Šubašić 1944. smatrana je pravnim sukcesorom Kraljevine Jugoslavije te je zahvaljujući tome i uživala formalni status saveznika SAD-a i Velike Britanije. Dakle, Ženevska konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929. god. pravno je obvezujuća za DFJ koja je bila subjekt međunarodnog prava 1944.-1945. Uostalom, jugoslavenski komunistički dužnosnici vrlo su često izjavljivali da su jugoslavenske antifašističke snage regularna saveznička vojska koja poštuje sve konvencije Crvenog križa. Ženevska konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929. određuje da se ratni zarobljenici nalaze u vlasti neprijateljske države, a ne pojedinaca ili postrojbi koje su ih zarobile te se prema njima mora postupati humano (…)država koja ih je zarobila odgovara za njih. Ratni zarobljenici prema odredbama Konvencije imaju zadržati sva građanskopravna svojstva te se moraju neposredno po njihovom zarobljavanju izmjestiti na položaje dostatno udaljene od područja borbenog djelovanja kako ne bi bili u opasnosti.Svaki ratni zarobljenik mora biti stavljen pod upravu odgovornog časnika. Konvencija zabranjuje sve oblike okrutnosti te kolektivnu kaznu.Razvidno je ne samo da su odredbe Haške konvencije o zakonima i običajima rata u vrijeme bleiburških događaja bile inkorporirane u međunarodno običajno pravo, već da je i za njihova kršenja u II. svjetskom ratu pravno moguće i dopustivo utvrditi individualnu odgovornost.
odgovornost jugoslavenskih snaga
Uz Bastu od viših časnika s jugoslavenske strane na pregovorima sudjelovao je i predstavnik slovenskih partizana Ivan Kovačić Efenko, zapovjednik 14. slovenske divizije i nositelj ordena narodnog heroja Jugoslavije. Bastina rezolutnost manifestira se i ultimatumom hrvatskim predstavnicima, a tekst istoga prenosi grof N. Tolstoj britanski povjesničar u svojoj knjizi “Ministar i pokolji“ (Zagreb, 1991. na str. 108): „Zahtijevamo bezuvjetnu predaju cijele vaše vojske za jedan sat. Ako prihvatite, žene i djeca mogu se vratiti svojim kućama. Vojnici i oficiri ostat će ratni zarobljenici… Ako ne prihvatite uvjete, za petnaest minuta započet će opći napad i vi se nećete imati pravo pozivati na internacionalne konvencije Crvenog križa…“ Iz toga je bjelodano kako je Basta u to vrijeme bio itekako upoznat s međunarodnim ratnim pravom.
Zapovjednik 12. divizije Dušan Ostojić - Osmani njegov zamjenik Rade Knežević-Tihi te Basta planiraju sprovođenje predaje snaga na Bleiburškom polju. „Točnije rečeno, oni 15. svibnja 1945. god. u svom zapovjednom mjestu u selu Hrust pripremaju masovni masakr. Smještaju svoje postrojbe na obližnje šumske proplanke s obiju strana Bleiburškog polja. Na taj način ostvaruju taktičku kontrolu nad cijelim poljem, a istodobno onemogućuju svaki ozbiljniji otpor jer su se jugoslavenske snage nalazile skrivene u šumi, a hrvatski vojnici i civili stiješnjeni na čistini u polju. Po isteku ultimatuma Basta odlazi do hrvatskih položaja i nakon kraće inspekcije vraća se natrag te pritom daje svojim snagama znak rukom nakon čega je otpočeo masakr. Osobito je užasavajuća okolnost da se u tom trenutku Bleiburškim poljem vijorilo tisuće bijelih zastava u znak predaje. Strojnička paljba pokosila je stiješnjenu masu civila, žena i djece te vojnika koji su se predali. Pobijeni i ranjeni padali su u hrpama. Nakon dovršenja paljbe pripadnici jugoslavenskih snaga ušli su u gomilu i započeli s pljačkom osobnih predmeta i klanjem onih ranjenih nesretnika koje strojnice nisu uspjele ubiti. O tim događajima pisao je diplomatski kurir Teodor Pavić“ – piše Dominik Vuletić. Toliko o onim političarima u RH-a, koji još uvijek lažući tvrde kako na Bleiburškom polju uopće nije bilo pokolja.
No, najveći dio snaga ostao je u Jugoslaviji. Treba reći i kako je bilo i drugih mjesta izručenja, pritom je najviše ljudi izručeno na lokaciji kod Podorščice. Tu je najaktivniji bio Simo Dubajić, obavještajac koji je vodio pregovore s britanskim snagama. Koristeći svoje prijateljske odnose s britanskim časnikom J. R. Lockheadom uspio je(od njega) “izvući” dodatni broj hrvatskih vojnika i civila. Ali sve to treba gledati u svjetlu politike koju je vodio britanski ministar zadužen za Sredozemlje, Harold Macmillan, i to nakon bleiburškog izručenja čak i u nesuglasju s uputama vlastite vlade.
Represivnost jugoslavenskoga komunističkog sustava nije započeta 1945., ona je stvorena ranije. KPJ je od početka stvarala represivni sustav koji se služio strijeljanjima, pogubljenjima, logorima, torturom i oduzimanjem privatne imovine. Ozna je osnivala i vodila logore bilo u obliku zarobljeničkih logora bilo u obliku logora za prisilni rad. Ustrojstvo Ozne preneseno je iz Staljinova modela reorganizacije Crvene armije tridesetih godina. Na čelu Ozne nalazio se načelnik (od njezina utemeljenja) A. Ranković. On je u funkciji načelnika Ozne izravno bio podređen Josipu Brozu Titu i između njih nije bilo posrednika. Na prostorima bivše Jugoslavije, pa čak i u komunističkim krugovima, ime Aleksandra Rankovića ostalo je zapamćeno kao sinonim za najokrutniju strahovladu.
O stalnoj kontroli događaja svjedoči M. Basta u svojoj knjizi "Rat je završio 7 dana kasnije ", (Beograd, 1986., na str. 399) kroz razgovor Koste Nađa i Tita: „-Obruč je sa severa zatvoren, druže Stari. Neprijatelj se ipak izvlači. - To ne smiješ dopustiti. - Šutio sam trenutak, dva. Osećam da je maršal nezadovoljan. - Čuješ li ti mene Kosta? - Čujem, druže Stari. - Onda jače zatvori obruč. Peko i Koča će pritisnuti s juga. Ali zadatak Treće armije je sada najvažniji. Lično si mi odgovoran“. Dakle, ne može biti sumnje da je Josip Broz Tito imao punu efektivnu kontrolu nad postrojbama koje su sudjelovale u zločinima. Također, izravno je nadzirao rad represivne Ozne.Dok je KNOJ(„Korpus narodne odbrane Jugoslavije“) imao funkciju oružanih postrojbi najodanijih režimu, OZNA („Odelenje zaštite naroda“) je bila unutarnja tajna politička milicija.
Približno je pouzdana britanska vojna procjena iz izvještaja 38. brigade V. korpusa VIII. savezničke armije. Nema razloga da bi Britanci zamagljivali ili varali u svojim internim komunikacijama (time bi varali sami sebe). Ta procjena govori o oko 500. 000 civila i 200. 000 vojnika koji se kreću prema njihovim položajima. Međutim, od te brojke samo je manji dio uspio probiti obruč jugoslavenskih snaga i dospjeti do Bleiburga.
Sve napisano nedvojbeno upućuje na to da su u predmetnim događajima jugoslavenske snage prekršile članke 2., 7., 10., 11., 18., 19. i 46. Ženevske konvencije o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929. koju su DFJ i AVNOJ smatrali za sebe pravno obvezujućom. Uz te odredbe Ženevske konvencije jugoslavenske snage počinile su teška i masovna kršenja zakona i običaja rata koji su za njih bili obvezujući jer su 1945. god. bili sastavnim dijelom međunarodnoga običajnog prava (i kao takvi obvezujući za sve države i narode) kao što je to pravilno protumačio i Nürnberški sud za suđenje nacističkim zločincima.
Najveći broj zločina dogodio se u zoni odgovornosti III. jugoslavenske armije čiji je zapovjednik bio Kosta Nađ, dok je zapovjednik I. jugoslavenske armije bio Peko Dapčević. Najpoznatija među Titovim masovnim stratištima su Jazovka, Macelj, Okučani, Bjelovar, Očura kod Lepoglave, Gračišće kraj Pazina, Aržano južno od Buškog jezera, Kočevski rog istočno od Kočevja i Tezno kraj Maribora.
Za kršenje Ženevske konvencije o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929., koje je Jugoslavija počinila upućujem na individualnu odgovornost u obliku izravne namjere na slijedećim linijama zapovijedanja: Milan Basta-Kosta Nađ-Generalštab JA-Josip Broz Tito. Dušan Ostojić Osman-Peko Dapčević-Generalštab JA-Josip Broz Tito. Simo Dubajić - Aleksandar Ranković-Josip Broz Tito.
odgovornost vlasti NDH
Odgovornost najvišega državnog vrha NDH za tragediju koja se dogodila vezano uz Bleiburg i marševe smrti što su uslijedili, jest velika. Međutim, u svjetlu činjenice da su teška i masovna kršenja međunarodnoga ratnog prava izvršile jugoslavenske snage te da su britanske snage izručile toj strani manji dio ukupnih snaga u povlačenju a koji im se uspio predati, ne možemo govoriti o odgovornosti NDH, odnosno njezinoga državnog vrha u pravnom smislu.
Godine 1944. god. kad je već bilo sasvim jasno da Njemačka ne može dobiti rat, Pavelić je naprasito spriječio pokušaj zbližavanja NDH sa zapadnim saveznicima koji su organizirali ministar unutrašnjih poslova Mladen Lorković i ministar oružanih snaga Ante Vokić. No, je li Pavelić bio taj koji je spriječio pokušaj? O tome ćemo malo niže.
Da su mijenjanja strane bila moguća svjedoči i činjenica da je Finska bila jedna od najodanijih njemačkih saveznica, aktivna je bila u napadu na SSSR, a njezine oružane snage dale su najveći doprinos u razaranju tadašnjeg Lenjingrada (danas Sankt Peterburga) i njegovoj opsadi koja je trajala 900 dana. Unatoč tome, Finska je proglasila neutralnost i na taj način se “izvukla” iz rata bez ikakvih težih posljedica po svoje stanovništvo. Slično su postupile Bugarska i Rumunjska koje su također bile njemačke saveznice i dio nacističkoga ratnog poduhvata u Europi (Rumunjska je sudjelovala u napadu na SSSR, Bugarska u napadu na Jugoslaviju te je i anektirala dijelove Makedonije i Srbije), a 1944. god. su jednostavno prešle na savezničku stranu i time izbjegle bilo kakve borbe na svojim teritorijima, te su nakon rata uživale status članica antihitlerovske koalicije (!).
Sljepoća ustaškog režima možda je najbolje vidljiva iz odluke od 13. siječnja 1945. koju je potpisao sam Ante Pavelić. Tom odlukom su do tada razdvojene komponente - Ustaška vojnica, Domobranstvo i Hrvatsko oružništvo (ukupno oko 280.000 vojnika) spojene u jedinstvene Hrvatske oružane snage-HOS. Time je Pavelićev režim većinu kasnije zarobljenih domobrana zapravo osudio na smrt i time značajno pridonio razmjerima bleiburške tragedije. Nadalje, NDH je na samom kraju rata, u travnju 1945., kad su se već vodile završne borbe za Berlin, planirala povlačenje svekolikog pučanstva i vojske u Austriju kroz Sloveniju i stvaranje tzv. „Alpskog bedema“ gdje bi se čekao sukob između zapadnih saveznika i SSSR-a. Strateški, planirano povlačenje stanovništva nije imalo nikakva opravdanja jer se to stanovništvo jednostavno u svibnju 1945. nije imalo gdje povući. Povlačenje oružanih snaga može se opravdati ciljem da se izbjegne jugoslavenska odmazda i da se predaja ostvari prema zapadnim saveznicima. No, da bi takav cilj bio uspješno ostvaren u potpunosti, bilo je potrebno ranije započeti povlačenje, a ne tek u svibnju (Beč je primjerice pao u travnju). Nadalje, nije tada trebalo vući goleme mase civilnog pučanstva sa sobom što je znatno usporilo kretanje i uzrokovalo zagušenost prometnica. Razlozi povlačenja velike mase civila mogli bi biti objašnjeni okolnošću da bi njihova brojnost predstavljala dodatni argument hrvatskim pregovaračima kod predaje zapadnim saveznicima kojim bi se dokazivala krvoločnost jugoslavenskih snaga (kako svi civili bježe od njih). No, pokazalo se upravo suprotno, brojnost hrvatskih snaga bila je otegotni faktor u savezničkom odlučivanju.
Kako su sve snage HOS-a osim Poglavnikova tjelesnog zdruga bile vojno podređene njemačkim snagama, borbenoj skupini “jugoistok,” (ojačana njemačka grupa armija E zadužena za Balkan) zapovjednik te skupine general Löhr obavijestio je Antu Pavelića 8. svibnja o predstojećoj njemačkoj kapitulaciji i predao njemu tj. NDH i operativno vođenje HOS-a. Istog dana na zadnjoj sjednici Glavnoga ustaškog stana održanoj u Rogaškoj Slatini izdana je zapovijed da se snage nadalje povlače po vlastitom nahođenju. Nakon toga najviši državni vrh NDH razbježao se u zapadne zemlje i zemlje Latinske Amerike. Cijenu jugoslavenske komunističke odmazde platili su vojnici i niži časnici NDH te mase civilnog stanovništva.
odgovornost zapadnih saveznika
Odgovornost za bleiburške zločine na strani zapadnih Saveznika najtočnije britanskih snaga, nije one razine i opsega kao i odgovornost jugoslavenskih snaga jer su počinitelji zločina nad izručenim vojnicima i civilima bile isključivo jugoslavenske odnosno sovjetske (kad je riječ o Kozacima) snage. Opseg te odgovornosti obuhvaća bitno manji broj žrtava od ukupnog broja uključenih u događaje jer se veći dio povlačećih snaga nije uspio probiti u Austriju. No, britanska odgovornost jest neprijeporno i pravna.
Govoreći o odgovornosti zapadnih saveznika treba prvenstveno utvrditi postrojbe koje su se našle na terenu. To su bile snage VIII. savezničke armije koje su bile pod izravnom upravom savezničkog zapovjedništva na Sredozemlju, odnosno skraćeno SACMED koje je 1945. imalo sjedište u Rimu. Vrhovni saveznički zapovjednik na Sredozemlju bio je feldmaršal Harold Alexander. Najisturenija postrojba VIII. savezničke armije prema napredujućim jugoslavenskim armijama sa sjeverne strane bio je V. korpus, britanska postrojba. Treba reći da uz ovu vojnu strukturu Velika je Britanija imala i organiziranu političku liniju upravljanja britanskim postrojbama unutar savezničke sile. Na čelu takve političke linije upravljanja u regiji nalazio se britanski ministar za Sredozemlje (tzv. ministar rezident), Harold Macmillan čije je sjedište također bilo u Rimu uz SACMED.
(nastavlja se)
Javor Novak
