Javor Novak: Još uvijek bez optuženih (5/5)
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 30 Svibanj 2023 13:00
H. G. Alexander
Treba znati i da se feldmaršal Harold George Alexander sastao se s Titom ljeti 1944. u Bolseni (na jezeru sjeverno od Rima) i u veljači 1945. u Beogradu radi upoznavanja s planom savezničke okupacije Julijske krajine i koordinacije operacija savezničke vojske u Italiji i Jugoslavenske armije.
Nužno je znati da su savezničke snage u svibnju 1945. bile u vrlo napetim odnosima s jugoslavenskim snagama ponajprije zbog agresivnih težnji jugoslavenske komunističke vlasti prema austrijskom i talijanskom području (Koruška i Trst) i to u toj mjeri da je mogućnost njihova oružana sukoba bila izgledna. („Trst je naš!“).
U takvim okolnostima feldmaršal Alexander dobio je zapovijed da pripremi svoje snage za sukob s jugoslavenskim Titovim snagama. Pritom su njegove snage (samo dio postrojbi VIII. savezničke armije) na terenu bile neusporedivo slabije od jugoslavenskih (četiri jugoslavenske armije u punom borbenom maršu u tijeku završnih ratnih operacija). S druge strane, zapadni saveznici bili su superiorniji u zračnim snagama. Zato su prvi obavještajni izvještaji i podaci dobiveni vojnim izviđanjem o golemim količinama nerazoružanih vojnika i civila koji se kreću prema položajima britanskog korpusa u Austriji u savezničkim redovima dočekani s velikom zabrinutošću. Saveznici to jednostavno nisu očekivali niti predvidjeli tolike izbjegličke kolone.
Kada je predvodnica hrvatskih snaga ujutro 15. svibnja dospjela na Bleiburško polje, tamo ih je dočekao dio 38.(irske) brigade V. britanskog korpusa i primio njihovu predaju. Na samom terenu nalazio se zapovjednik 38. brigade general Patrick Scott. Grof Tolstoj u svojoj knjizi spominje da je Scott doživljavao SVE Hrvate nacističkim simpatizerima.
Britansko postupanje unatoč određene konfuznosti nije nikako plod procjena i samostalnih odluka časnika na terenu poput Patricka Scotta već je rezultat pokoravanja višim naredbama i uputama od strane feldmaršala Alexandera i osobito Harolda Macmillana. Međutim, kad je riječ o njihovim postupanjima, treba uočiti da su oni naređivali izručivanje jugoslavenskim i dijelom sovjetskim snagama unatoč tome što nisu imali takve upute svoje vlade. Doduše, britanska vlada nije poduzela nikakve korake da kazni odgovorne za ta izručenja. Sam je britanski premijer W.Churchill, u komunikaciji prema Foreign Officeu, kad je riječ o sudbini izbjeglica koji bježe pred Titovim snagama, još u travnju 1945. rekao da bi te ljude trebalo smjestiti u izbjegličke logore, dakle prihvatiti ih.
Kada je riječ o feldmaršalu Alexanderu njegova je odgovornost najveća. Pritom treba reći da je njemu kao vojnom stručnjaku, prioritetna zadaća bila pripremiti snage na terenu za sukob s onim jugoslavenskima. Nema nikakve sumnje da bi primanje i skrb velike količinu hrvatskih i drugih vojnika i civila znatno umanjilo operativnu sposobnost njegovih postrojbi koje su ionako bile inferiorne.
Gledano formalno vojno, Alexander nije imao nikakvog odobrenja za bleiburško izručenje, postojale su čak i suprotne naredbe ali one nisu bile najaktualnije te su prevladali vojni interesi i Scott je dobio uputu da izruči hrvatske vojnike i civile Basti, odnosno jugoslavenskim snagama. On je pritom bio svakako svjestan kako se Tito i JA ne će pridržavati normi međunarodnog prava. Uostalom na to je i više puta bio upozoren od hrvatskih predstavnika tijekom bleiburških trojnih pregovora. NDH pukovnik Crljen, član hrvatske delegacije pred kraj pregovora, kad je već postalo sve jasno, izbezumljenim je glasom rekao Patricku Scottu da mu povijest izručenje nikada neće oprostiti. Postoji i obavještajni izveštaj 1. brigade zapovjedništvu V. britanskog korpusa koje potpisuje britanski časnik Nigel Nicholson iz kojeg je vidljivo da su britanske snage u potpunosti bile svjesne svih okolnosti glede izručenja te su znale da izručenje Hrvata jugoslavenskim snagama za njih znači smrt.
Unatoč tome što su i američke i britanske postrojbe bile pod zajedničkim zapovjedništvom SACMED-a, odnosno Harolda G. Alexandera, na cijelom Sredozemlju američke snage nisu sudjelovale u predmetnim događajima. Vlada SAD čak je više puta protestirala i prigovarala zbog bleiburških događanja vojnim zapovjednicima na terenu i vladi Velike Britanije. Predsjednik Eisenhower uputio je formalni prigovor Alexanderu nakon čega je isti zaustavio izručenja. Tako je američki predstavnik u Rimu 18. svibnja 1945. Kirk izvijestio State Department o tome da je vrhovni zapovjednik savezničkih snaga suspendirao prebacivanje disidentskih trupa.No, usprkos što su 18. svibnja bila formalno zaustavljena, ona su se i dalje odvijala. Time je ta aktivnost bila u potpunosti ilegalna. Glavni njezin nositelj bio je upravo britanski ministar za Sredozemlje, Harold Macmillan. Macmillan je naumio izručiti sve snage koje su se predale, natrag u Jugoslaviju. Najznačajniji broj dodatnih izručenja odvijao se na lokaciji kod Podoršice gdje se izručivalo od 2.000 do 3.000 ljudi dnevno. Kad se u Londonu saznalo za te aktivnosti, one su odmah prekinute, transport planiran za 1. lipnja otkazan je. Ukupno je na taj način u dodatnim izručenjima izručeno čak 32.000 zarobljenika. Treba napomenuti i da je manji dio Hrvata bio spašen jugoslavenske odmazde, većinom osobnim zalaganjem britanskih vojnika i nižih časnika na terenu (osobito iz 38. brigade V. korpusa koja je bila sastavljena uglavnom od Iraca).
Temeljem svega navedenog razvidno je da je V. Britanija masovnim izručenjima zarobljenika Jugoslaviji i SSSR-u 1945. god. prekršila odredbe Ženevske konvencije o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929. čija je bila potpisnica. Glede individualne odgovornosti ona neprijeporno postoji prvenstveno u osobi Harolda Macmillana koji je obnašao funkciju ministra za Sredozemlje i koji je po vlastitom priznanju dogovarao izručenja znajući da time izručene šalje u smrt. Odgovoran je i Macmillanu podređen obavještajni časnik J. R. Lockhead koji je operativno izvršavao dogovore oko izručenja te pritom zasnovao osobni prijateljski odnos s jugoslavenskim časnikom Simom Dubajićem. Glede samog bleiburškog izručenja koje je bilo najveće opsegom, neprijeporna je odgovornost izravnog sudionika bleiburških pregovora i najvišeg časnika na terenu generala Patricka Scotta koji je djelovao po naređenjima feldmaršala Harolda Alexandera.
Oblik odgovornosti kod Harolda Macmillana jest neprijeporno izravna namjera (dolus directus) što je jasno vidljivo iz dnevničkih zapisnika, a i svih njegovih postupaka koji su bili usmjereni na izručenje zarobljenih vojnika i civila usprkos tome što je znao što će im se dogoditi. Pritom je riječ o izravnoj namjeri prvog stupnja jer je dio izručenja poduzeo na vlastitu odgovornost čak suprotno uputama svoje vlade. Kod drugih sudionika na britanskoj strani (Scotta, Alexandera i Lockheada) držim da je također riječ o izravnoj namjeri (dolus directus) ali drugog stupnja jer njima nije stalo da dođe do teških posljedica vezanih za izručenje kao što je to bio slučaj kod Macmillana. Politička odgovornost vlade V. Britanije i njezinih članova ogleda se u činjenici da nisu poduzeli nikakve mjere kako bi kaznili odgovorne za izručenja Jugoslaviji i SSSR-u. Štoviše, čovjek koji snosi najveću odgovornost za bleiburška događanja kao i za druga izručenja na britanskoj strani, ministar Harold Macmillan poslije rata odlikovan je jednim od najviših britanskih državnih priznanja, titulom sir!
„Urota“ Lorković-Vokić?
Navodna urota ili navodni puč bio je neuspjeli pokušaj preuzimanja vlasti u NDH koji su organizirali ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković i ministar oružanih snaga NDH krilnik Ante Vokić u kolovozu 1944. godine. Cilj urote je bio prelazak NDH na stranu Saveznika. Urota se bitno oslanjala na redove HSS-a, do rata središnje, najmasovnije i najutjecajnije hrvatske stranke. Na čelu s Vladkom Mačekom HSS nije podržavao suradnju s Nijemcima, Talijanima i ustašama. Urota se odvijala u vrijeme kada su Rumunjska (23. kolovoza) i Bugarska (8. rujna) prešle na stranu saveznika, te kada je u jeku bila saveznička invazija Normandije. Nakon što je postalo jasnim da se zapadni saveznici ne namjeravaju iskrcati na Jadranu i da ne žele surađivati s elementima NDH, urota je propala. Povjesničari uglavnom smatraju da je Ante Pavelić bio informiran o uroti, i to od samih urotnika(??). Na sastanku vlade 30. kolovoza 1944. Vokić je nastojao sebe braniti poručujući Paveliću: „Poglavniče, sve što smo učinili, učinili smo prema vašim zapovijedima i s vašim odobrenjem, pa prema tome ne znam zašto bih ja trebao snositi odgovornost." U sljedećih nekoliko dana uhićeni su i Milutin Jurčić, šef državne policije, nekoliko desetaka vojnih časnika, te nekolicina vođa HSS-a, među njima i Ljudevit Tomašić i Ivanko Farolfi. Vokić i Lorković su završili u Lepoglavi, gdje su i pogubljeni u travnju 1945. kad se vojska NDH počela povlačiti s tog područja.
Saveznici nisu htjeli
Uz suglasnost šefa države Ante Pavelića, ministri Lorković i Vokić stupaju u kontakt s vrhom Hrvatske seljačke stranke, koji su zbog ideološke bliskosti sa zapadnim Saveznicima i međunarodnih veza mogli pokušati dogovoriti prelazak NDH na savezničku stranu. Time se to prvo vrijeme razmišljanja o prelasku ne može zvati ni pučističkim niti urotničkim. No, HSS je odbio surađivati u takvom pokušaju ako se ujedno ne osigura smjena Ante Pavelića i tu započinje državni udar. Skovan je plan postaviti Lorkovića na čelo države, koji bi tad objavio proglas o prijelazu NDH na stranu Saveznika, dok bi Vokić osigurao vojnu potporu udara.
Čini se da je Vokić ostvario neke uspjehe i da je udar bio ostvariv. U redovima domobranstva se praktično neometano širila propaganda uz HSS, a dosta je časnika surađivalo s Vokićem i Lorkovićem. U kolovozu 1944. čak se među domobranima počeo širiti letak HSS-a, radi pripreme širokih redova vojnih snaga za prelazak na stranu Saveznika, što je značilo sukob s njemačkom vojskom.
Pavelić, kojeg su izgleda urotnici obavještavali o svemu (o uroti??) pa onda i o činjenici da Saveznici ne žele suradnju, kao i o činjenici da HSS ne pristaje da Pavelić ostane na čelu NDH - 21. kolovoza 1944. godine obavještava njemačkog veleposlanika Kaschea o postojanju antinjemačke urote, da bi potom 30. kolovoza 1944. godine bila održana sjednica Vlade NDH, na kojoj razrješava Lorkovića i Vokića.
Titovi partizani - koji su kod Britanaca dali negativno mišljenje o razgovorima s urotnicima i time zapravo onemogućili njihov uspjeh - su 1. listopada 1944. godine uhitili istaknutog HSS-ovca Augusta Košutića, koji je djelovao kao osoba za vezu urotnika s NOVJ i britanskim časnicima za vezu na području pod kontrolom partizana.
drugi utjecajni krugovi skloni prelasku Saveznicima
Novinar Ante Ciliga - piše nakon II. svjetskog rata da su dva glavna "proengleska punkta" u Zagrebu bili u to doba redakcija novina "Spremnost" u kojima je on sam pisao, te Kaptol na čelu s nadbiskupom Stepincem. Na temelju osobnih kontakata s krugovima koji su podržavali urotu Lorković-Vokić, pa i sa samim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, računalo se da će prelazak NDH na stranu saveznika nadbiskup - koji je u narodu uživao visoki moralni autoritet - odlučno podržati.
matrica prikrivanja
Jedinstveni slučaj suđenja za komunističke zločine bio je kazneni progon Josipa Boljkovca, šefa kotarske Ozne u Karlovcu 1945. i kasnijeg ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske nakon njezinoga osamostaljenja. On je 2014. godine oslobođen optužbe za strijeljanje 21 civila s područja Duge Rese, a sud je obrazlažući presudu iznio da je Josip Boljkovac "prvi, a vjerojatno i jedini" pripadnik partizanskog pokreta optužen za ratni zločin; da je neosporno da je zločin počinjen i da su pripadnici Ozne ispitivali zarobljenike koji su uhićeni vrlo brzo nakon ulaska partizana u Dugu Resu, što je bilo unaprijed pripremljeno. Na mračnu komunističku i boljševičku pozadinu zločina ukazuje to što žrtve nisu bili vojnici NDH već viđeniji građani i gospodarstvenici. Ističući kako je "likvidacija žrtava... bila politička odluka", te da se "radi... o zločinu sustava, a ne pojedinaca ili samovolji oficira Ozne",sud je utvrdio da je zločin moglo narediti više osoba, te nije izvan svake sumnje utvrđeno da je naredbu za strijeljanje dao baš Josip Boljkovac.
zaključak
Postoji jasna individualna odgovornost u obliku izravne namjere prvog stupnja kada je riječ o Jugoslaviji, ona se proteže od najvišeg državnog vrha komunističke vlasti do samih postrojbi na terenu: Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Kosta Nađ, Peko Dapčević, Milan Basta, Dušan Ostojić i Simo Dubajić. Osobito je tragično da do danas niti jedna osoba nije odgovarala za bleiburški zločin i marševe smrti. Podsjetimo, ratni zločin ne zastarijeva. Kod Britanaca individualna odgovornost ne dosiže sam državni vrh nego ostaje na visokoj političkoj i vojnoj razini u vidu osoba Harolda Macmillana, ministra za Sredozemlje i vrhovnog savezničkog zapovjednika za Sredozemlje, feldmaršala Harolda Alexandera te njima podređenih postrojbi i časnika (u prvom redu Patricka Scotta i J. R. Lockheada).
komemoracije i svete mise
Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković kazao je na Mirogoju kako je Bleiburška tragedija pokazala elemente zločinačke države Jugoslavije. „Ovaj 'slučaj' Bleiburga i Križnoga puta to potvrđuje, a bilo je i kasnije u tih 45 godina još događaja koji su ukazivali na zločinački karakter te države“.
Iz spomen-crkve Muke Isusove u Macelju istoga dana 13.5.2023. predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i nadbiskup zagrebački mons. dr. sc. Dražen Kutleša istakao je povodom Bleiburga podmuklost tih likvidacija iz mržnje i osvete. Govorio je o okrutnim mjestima stradanja i neobilježenim grobnim mjestima koja još peku. „Neka jedina osveta bude oprost - nedamo se podijeliti zlom - zlom podjele.“ Također se založio za prestanak politizacije povijesti i traženje istine.„Svaki čovjek ima pravo na grob i znamen, a njegova obitelj ima pravo sjećati se i obilježavati mjesto svoga najmilijega bez da im to zabranjuju, ograničavaju ili propisuju progonitelji, mučitelji ili njihovi nasljednici.“ Odjeknule su njegove riječi: „Zločin se nastoji opravdati, a bez pravde nema mira“ te naročito: „Ova zemlja nije mjesto gdje pravdu možemo naći.“
memento
Na kraju: britanski povjesničar Tolstoj zaključuje:„Jako je važno da u potpunosti otkrijete svoju povijest. (…)Istina je jedino što je važno. Život na krivoj povijesti se u komunističkim državama koristio kako bi se manipuliralo sadašnjošću.“
(svršetak serijala)
Javor Novak
