Javor Novak: „Male velike sestre“
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 06 Lipanj 2023 13:00
(scenarist, režiser i producent Jakov Sedlar, prikazuju Lumiere film i Croatia film)
Ovo je scenarij o nevjerojatnoj i nepoznatoj ali i dijelom zaboravljenoj priči o časnim sestrama iz Zagreba koje su tijekom holokausta spasile 309 Židova.
Nov je to dokumentarni film provjerenog auktora i rodoljuba Jakova Sedlara koji se temelji na povijesnim Kazalima bolesnika, na uvezanim a detaljnim evidencijama bolnice Sestara milosrdnica, pučki zvane Vinogradske bolnice. Riječ je o knjigama vođenima u godinama Drugog svjetskog rata kad je više nego ikad trebalo spašavati ljudski život. Na toj velikoj misiji, o kojoj se nedovoljno govori, bile su sestre Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga.
Družba osnovana 1633. u Hrvatsku dolazi rujna 1845., osnovali su je Vinko Paulski i Luisa de Marilac. Za dolazak Družbe u Hrvatsku zaslužan je kardinal Juraj Haulik. Prvih šest sestara u Zagreb je došlo iz austrijskog Tirola kako bi preuzele rad u zagrebačkim katoličkim školama te bolnicama koje su se tek počele osnivati. Matica im je bila kao i danas u Frankopanskoj ulici u Zagrebu. Taj je samostan dovršen dogodine, u travnju 1846.
Kroz film nas vodi sestra Miroslava Bradica, Vrhovna poglavarica ove Družbe koja opisuje djelo Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga kazavši kako je to dio njihove karizme, posvetiti se najpotrebnijima, najsiromašnijima, starijima i nemoćnima, pružiti im vjersku pouku, obrazovanje i zdravstvenu njegu. U samostanu otvaraju i manju bolnicu s dvanaest kreveta za žene. Već 1848. u toj je bolnici liječeno 245 bolesnika i to besplatno. Sestre rade i u kaznenim zavodima.
Dolazak sestara bio je novina i veliko iznenađenje u tadašnjem Zagrebu koji je još i u samome središtu bio blatnjav. „Bio je to jedan veliki pokret ljubavi i milosrđa“ – naglašava poglavarica sestra Bradica. U filmu je prikazano više sjajnih povijesnih fotografija Zagreba iz tog doba. Tada je postojala samo jedna škola za žensku djecu ali sestre otvaraju i niz stručnih škola. Želja je bila kardinala Jurja Haulika da se sestre posvete jednim dijelom odgoju i obrazovanju siromašne ženske mlađeži, a drugim dijelom njezi bolesnika. Tako uz mnogo odricanja sestre godine 1894. grade Vinogradsku bolnicu. Ona je tada imala devet paviljona za razne bolesti s još osam gospodarskih zgrada jer je uz bolnicu tu bilo i poljoprivredno imanje od kojeg su sestre prehranjivale bolesnike i sebe. Sama je bolnica bila jedna od najsuvremenijih, opremljena brojnim medicinskim napravama i pomagalima.
Godine 1926. osnivaju i žensku realnu gimnaziju. Djeluje i tiskara u kojoj časne sestre tiskaju razne knjige i publikacije. U XX stoljeću razgranali su se njihovi samostani, škole i bolnice. Drugi svjetski rat u toj bolnici zatiče 165 sestara. Glavna osoba za pronalazak povijesne dokumentarne građe, koja svjedoči o do sada nepoznatoj židovskoj povijesti u Zagrebu bio je poznati zagrebački odvjetnik i Židov Marko Danon. Važna osoba u otkrivanju ove priče je i bivši ravnatelj Bolnice sestara milosrdnica prof. dr. sc. Mario Zovak. Danon je tako izvijestio tadašnjeg ravnatelja, na temelju primjera iz vlastite obitelji, o kasnijem lažiranju dokumentacije kojom se željelo prikazati kako je još veći broj Židova za vrijeme 2. sv. rata ubijeno u Jasenovcu. Odvjetnik Danon navodi kako je prve informacije dobio slučajno iz Jevrejskog historijskog muzeja u Beogradu. Poslali su mu između ostaloga i dopis iz kojeg je vidljivo da je Židovska općina Zagreb pisala Bolnici Sestara milosrdnica da toga i toga Židova primi u bolnicu. Isti je dan bolnica odgovarala tadašnjoj Židovskoj bogoštovnoj obćini, kako se onda zvala (na Trgu kralja Tomislava 4), da ti Židovi dođu. I zaista, najkasnije drugi dan, oni su bili prihvaćeni. Neki od njih u bolnici su se zadržali nekoliko dana, a Danon pretpostavlja da je rekord boravka čak 1.200 dana (duže od tri godine!), od početka 1942. do 15. svibnja 1945.
Sestra Bogoljuba Jazvo bila je tada središnja osoba s kojom je nadbiskup Stepinac surađivao u spašavanju Židova. Odlikovala se velikom požrtvovnošću te iznimnim organizatorskim sposobnostima. Rođena u Livnu 1897., u Zagrebu diplomira hrvatski i njemački jezik te je u svom radu uvijek naglašavala kako je najvažnije biti uz bolesnika i za njega. Uz diskretnu suradnju s medicinskim osobljem, po cijenu vlastitoga života, ključno je pomagala u spašavanju nedužnih ljudi. Nadbiskup Stepinac i sestra vidjeli su u bolnici, koja je bila privatna i samostalna, jako dobro skrovište za spas Židova. Inače sam tadašnji nadbiskup Stepinac započeo je spašavanje Židova još 30. prosinca 1938. kada je u Zagrebu osnovana „Akcija za pripomoć izbjeglicama“ s ciljem pružanja pomoći Židovima koji su potražili utočište u Zagrebu pred nadirućim nacizmom u Europi. Mnogi životi spašeni su nepojmljivo dugim „liječenjem“ (radilo se o zdravim ljudima) i nikada se nije dogodilo da netko oda tajnu neke od skrivanih osoba.
Nekadašnji ravnatelj Zovak navodi kako su u pretraživanju bolničke pismohrane u Državnom arhivu otkrili fascinantne podatke o spašavanju Židova u Zagrebu tih ratnih godina. Te činjenice otkrivaju jedan sasvim nov svijet. Po dolasku specijalnih SS trupa na čelu s Himmlerom godine 1943. izvršeno je, s njemačke strane te prema prigovoru upućenom vodstvu NDH da imaju previše Židova, masovno uhićenje istih. Deportirano je čak 1.500 ljudi, cijela je Židovska općina skončala u Auschwitz-u (Auschwitz-Birkenau u okupiranoj Poljskoj zapadno od Krakova).
Ravnatelj Zovak naglašava kako je u Bolnici Sestara milosrdnica bila riječ o liječenju u dva razdoblja: jedno je bilo (s dokumentima) do proljeća 1943. kada je Himmler osobno zaprijetio Paveliću da će ga kazniti jer nije riješio židovsko pitanje. Poslije tog nadnevka pisanih tragova o ilegalnom liječenju ima znatno manje jer su ljudi skrivani. Riječ je o izmišljenim dijagnozama kao i potvrdama o smrti koje su potpisivali eminentni liječnici, predstojnici klinika. Odvjetnik Danon kaže kako se još i dan danas pita kako je moglo biti uključeno toliko mnogo ljudi, toliko časnih sestara, liječnika i drugog medicinskog osoblja, toliko drugih pacijenata koji su u tada malom Zagrebu poznavali te Židove, ležali s njima u istoj sobi, a da nitko nikada nije prijavio niti jednog čovjeka… iz bolnice, niti iz židovskog staračkog doma, o čemu se brinuo nadbiskup Stepinac, Katolička crkva. Nitko nikada nije bio odveden. Vrhovna poglavarica sestra Bradica, opisuje kako je to bila cijela organizacija pomoći. U više su navrata vlasti dolazile u kontrolu, sestre su im sve pokazale i one zaražene pacijente pa su vlasti i prije nego li su im sestre sve objasnile već bili na izlazu iz bolnice.
Sestra Bogoljuba Jazvo bila je upraviteljica bolnice od rujna 1940. do kraja lipnja 1945. Zatim je na pravdi Boga (iako je radila protivno vlastima NDH) morala otići. Do smrti pomagala je hrvatskim ljudima da lakše mogu podnijeti razdvojenost i iseljeništvo u dalekoj prekomorskoj zemlji. U Hrvatskoj je reviji (La Revista Croata u Argentini) napisala članak o tome kako je kardinal Stepinac svaki mjesec dolazio u bolnicu. Danon zaključuje kako je nadbiskup vjerojatno njoj osobno donosio novac. Sve se odvijalo u najužem krugu ljudi u koje je tadašnji nadbiskup imao osobno povjerenje. Filmu treba dodati: nakon što su sestru Bogoljubu Jazvo kao ravnateljicu bolnice, nove vlasti nasilno smijenile 1945., otišla je u Dock Sud (četvrt Buenos Airesa, Argentina) gdje je bila aktivna u redovničkoj provinciji pod geslom „Za Boga i domovinu“. Sa 78 godina, umrla je listopada 1975.
Sestra Bradica naglašava kako je nadbiskup Stepinac bio glavni pokretač sveg tog opširnog humanitarnog i ilegalnog i opasnog posla jer sestre ne bi mogle niti smjele tako nešto započeti same od sebe. On je itekako izuzetno surađivao s Družbom i bdio je nad cijelom bolničkom ustanovom. U predratnim vremenima davao je i upute sestrama da si pred dolazak komunista izvade civilne osobne karte, sigurnosti i budućeg zapošljenja radi.
U tadašnjem Zagrebu spašeno je 309 Židova i to je podatak koji Bolnicu Sestara milosrdnica svrstava u sam vrh europskih bolničkih institucija po broju spašenih Židova u odnosu na ukupan broj Židova u gradu prije holokausta. Kao bolnica sigurno je na prvome mjestu po spašavanju u Europi po zemljama pod Hitlerovom okupacijom. Danon naglašava kako je riječ o broju od 309 spašenih Židova u Zagrebu pridošlih iz jedanaest europskih država! Takvog primjera nema u Europi.
I ovo je tek polovina Sedlarova dokumentarnog filma, fascinantnog filma koji se dalje nastavlja kroz kob, tragične i istovremeno ljudski lijepe sudbine svih spašenih ljudi. Ljudi koji nisu spašeni nekom hrabrom akcijom, srećom trenutka ili tek kratkom policijskom operacijom već je riječ o namjernom, a opasnom i kontinuiranome radu kojemu je bio na čelu sam nadbiskup Stepinac, a koji je trajao još od 1938. sve do ljeta 1945. Recimo samo da je sretna, upravo do boli, sudbina Židova Mire Romana iz Tel Aviva i njegov susret u suzama u Zagrebu godine 2019. u samostanu u Frankopanskoj.
Ovaj je dokumentarni film postigao svoju punu snagu prvenstveno kroz briljantnu priču sestara Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, kroz hrabrost i inteligenciju sestre Bogoljube Jazvo, koju je redatelj i scenarist Sedlar znao odmotati i donijeti pitko, uvjerljivo a vrlo snažno. Ovo krupno djelo spašavanja Jakov Sedlar (asistent redatelja Jason Padwa) šire svijetom i iz njega u Hrvatsku već dolaze u Vinogradsku poznati političari i veleposlanici da se u sve i osobno uvjere. Treba li reći, sjajni je narator filma kao i uvijek, profesor Joško Ševo. Time film u cjelini prerasta (iako briljantno) povijesno svjedočenje i postaje blistav i jak samosvojan dokument humanosti u najtežim nevremenima. Grumen za sva vremena.
Osim što je film dostupan na YouTube kanalu, te osim zagrebačke premijere u kinu Europa, film će se ljetos prikazivati još i u Zadru, Šibeniku, Splitu, Hvaru, Dubrovniku i Krapnju, a nakon toga i na kontinentu: u Osijeku, Vinkovcima, Đakovu i Vukovaru. Krajem rujna bit će i dvije projekcije u Izraelu: u Tel Avivu i Jeruzalemu, a nakon toga slijede projekcije u New Yorku, Washingtonu i Berlinu u Muzejima Holokausta. Konačno, film će biti predan i papi Franji, zajedno s knjigom o cijelom slučaju spašavanja Židova.
Na kraju redatelj Jakov Sedlar ne staje na ovome. Dana 22. lipnja, u Zadru, bit će i prvo prikazivanje dokumentarnoga filma "Ni oprostiti ni zaboraviti", a velika su tema Hrvati i drugi ljudi koji su prošli strahote srbijanskih koncentracijskih logora. Bit će to kako kaže sam auktor: „Zaista vrlo dramatične priče kojima ne će trebati nikakav komentar. Prava premijera bit će neposredno prije obljetnice okupacije Vukovara“. I taj će film naravno biti prikazivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Redatelju Jakovu Sedlaru i cijeloj njegovoj ekipi, uz čestitke, zaista treba zahvaliti na svemu što čine na dugom putu od promidžbe do potpunog prihvaćanja istine.
Javor Novak
