Javor Novak: Poplave, štrajkovi – poplava štrajkova
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 13 Lipanj 2023 13:01
Vrijeme je nad južnom Europom neobično, prijeteće, tjednima nestabilno. Pljuskovi kao da su nezaustavljivi, ili stanu pa se vrate još jači. Munje praskaju kao da nikada tako nad nama nisu. Lijevanje, izlijevanje ne prestaje, kataklizmične bujice provaljuju s brda, poplave se ravnicama neometano i široko rasprostiru. Ljudi su bespomoćni.
Nekada ili još do jučer, nije nam bilo strano što čovjek posvuda gradi kuće, na svakakvim mjestima. Ljudi grade gdje imaju, žive gdje mogu. Sad smo zapanjeni strahotama, velikim štetama na kućama, propadaju sjetve, povrće, voćke, cijene lete u nebo. Sve to ljude nemilosrdno vraća na početak. Ne, nije to ni biblijski potop, ni krivnja s kaznom, ni osveta prirode, to je „samo“ vremenski vrlo duga neodgovornost sviju nas. Onaj tropolni svijet, snosi najveći dio krivnje ali ni približno nije jedini.
Svi znamo koliko je poplava strašna i razorna, samo dakle bolesni vojni mozgovi u Ukrajini mogu minirati branu i izazvati jeziv potop, brži i horendniji od nebeskoga. Mnogima je u Hrvatskoj još u svježem sjećanju iz HOR-ta prijetnja tzv. JNA, da će miniranjem brane Peruča, potopiti Cetinski kraj. Nisu uspjeli. Kad ovih dana gledamo strahote namjerno izazvane poplave na Dnjepru, u Ukrajini, miniranjem brane Kakhovka, na pameti nam je i opet biblijski potop. Jer, Dnjepar je četvrta najveća europska rijeka, duga 2.200 kilometara, izvire u Rusiji, protječe kroz Bjelorusiju, raspolavlja Ukrajinu i slijeva se u Crno more. U mislima na okupiranu Ukrajinu mislimo na potop, onaj prapovijesni od kojeg nas dijele tisućljeća ali mislimo i na ovaj pred kojim danas već stojimo, ako ovako nastavimo – onaj prijeteći, nadolazeći za manje od 60 godina. I to ne samo na ušćima ili u Veneciji, u Nizozemskoj… nego i u Hrvatskoj. Zemlji primorskih, povijesnih gradova. Nije uopće utješno, najlošije će proći Bangladeš, država sa 170 milijuna stanovnika i jedna od najgušće naseljenih država na svijetu. Ta je zemlja prošarana četirima velikim tokovima s bezbroj manjih. Velik dio vode od otopljenog leda sa zapadnih strmina Himalaje, obrušava se upravo kroz Bangladeš u Indijski ocean. Prognoze govore o ugroženosti čak 20 % stanovništva. A takve epske poplave tada šire: glad, siromaštvo i bolesti. Prelijevanje ekonomskih problema na susjedne zemlje, iseljenički cunami, humanitarnu krizu, radikalizaciju dugogodišnjih useljeničkih problema s ratobornom Indijom, porast terorizma, prosvjeda, nestabilnu vlast...
I dok poplave, prirodne pojave, izazivaju strah, ugrozu sveg života, očaj preživjelih i moguće zaraze, jedna isto tako vrlo stara ali društvena pojava, ljudskim činom izazvana, prvobitno potaknuta nevoljom - izaziva ushit, pa i radost, pa i pjevanje pored bijesa i nezadovoljstva. To je štrajk. Iz nevolje s radnog mjesta na ulicu, u prosvjed, a zatim se na mnogim licima vidi sreća zbog okupljanja, sreća u masi, sreća oslobođenja (od rada), sreća jer se nešto zajednički događa. Vani. Ne na radnom mjestu, u svojevrsnom zatvoru. Sreća je to u galami, buci, ushit zbog izazvane pozornosti, stvorenog nametanja u masi i s masom, zbog zauzeća javnog prostora, trgova i ulica. Odjednom su vrlo individualizirani kruhoborci postali nešto sasvim drugo: opijeni MI.
Kad pogledamo u prošlost, još je prastari Ramzes III osjetio što je to štrajk (Egipat, 12. stoljeće prije Krista) i taj udar građevinskih radnika ili štrajk, detaljno je opisan na papirusu. Jedino što ne znamo konkretno, kojim ga je to (sve) metodama gušio. Datulama nije sigurno. Iz duboke povijesti u onu koje se sjećamo: u komunizmu su štrajkovi bili zabranjeni, a sindikati su se bavili prvomajskim izletima i svinjskim polovicama. Oni pak pokušaji štrajkova, kad bi se iznimno i dogodili, bivali su nasilno gušeni, a štrajkaši bi bili zatvarani ili ubijani. U tzv. SFRJ-i „s ljudskim licem“ štrajkaši su bili bacani na „mermer“ (Vladimir Bakarić) odvoženi u koncentracijski logor sv. Grgur ili obližnji Goli otok. Ukratko, nisu prolazili nimalo bolje nego štrajkaši u Ramzesa III (prije čak 32 stoljeća!). To je nama naša borba dala.
Zabrana štrajkova i slobodnog govora u Titovoj Jugoslaviji te okrutno kažnjavanje svakog pokušaja, duboko se urezala u svijest naših očeva i majki. Konačno i sami pamtimo posljednja desetljeća satrapa i njegovih brojnih gulaga (njegove su kosturnice masovno otkrivane tek mnogo kasnije). Zabrane su desetljećima ispirale mozak cijelim naraštajima Hrvata. Dok se oslobođena Europa od 1945. nezaustavljivo razvijala u demokracijama i slobodi izražavanja, mi smo živjeli u neslobodi, u zabranama, zatvorima, ubijanjima… u diktaturi.
Ima li u današnjim relativno slobodnim štrajkovima u Hrvatskoj, u drugom i trećem poslijeratnom naraštaju, reziduuma nekadašnje neslobode od 1945.? Vrlo vjerojatno. Ima usađenog straha. Možda se upravo zato hrvatski štrajkaši tako eksplozivno i prkosno i zakašnjelo emancipirano vesele: na ulicama smo, a ništa nam niste učinili, izašli smo, što nam možete. No, opće ne-stanje u Hrvatskoj ne će se promijeniti na bolje sve dok se ne dogodi opći udar/štrajk na postojeću vlast na izborima slijedeće godine. Ništa bez krupne narodne erupcije opravdanog nezadovoljstva. Promjene ne će donijeti nitko drugi. Svaki pojedini štrajk, pa bio on i u nizu drugih, nije dovoljan. Jer već mnogo predugo, svaki je taj pojedini štrajk u medijima u Hrvatskoj prikazivan nakaradno, prešućuje se suština. Koliko politika drži u džepu novinarstvo vidljivo je po tome koliko se objektiv zadržava na transparentu: vrlo kratko, ako uopće. Na izjavama nezadovoljnih građana još i kraće. Nisu kamere tu zato da bi pokazale stanje već da bi ga se uredničkim škarama cenzuriralo.
I kad smo kod tv kamera, pogledao sam u petak dva Dnevnika. HRT-ov je već duboko u neprofesionalizmu, u pristranoj izbornoj kampanji: auto ceste koje će u cjelini biti gotove tek za koju godinu, prikazuju se kao zahuktali radovi (na jednom jedinom čvoru). I naravno slika se obvezno Izbaviteljevog ministra. Teško se i sjetiti koliko se već desetljeća primjerice „radi“ na spojnici Rijeke sa zaleđem Senja. Najviše se radi minhauzenovski, pred same izbore. Zatim, iako je od Rijeke do Dubrovnika potrebna cijela flota brzih plovila Hitne pomoći za otoke, slavi se porinut tek drugi medicinski brod. I naravno i tu se slučajno pred kamerama našla HDZ-ova zastupnica. A od čega se sastojao njezin ekspoze? Pa od onoga što bi znao reći i svaki običan mornar… E ali idu izbori, vrijeme je uslikavanja. HRT tako lakira li lakira po starom, lošem socijalističkom receptu: sve cvjeta, sve je divno, pa onda jedna negativna vijest ali brižljivo dozirana. Ona koja nema veze s vlašću pa se u skladu s time vidi kao viša sila. Usporedio sam Novu TV, u njezinom Dnevniku nema takvih najprozirnijih, a besramnih lakirovki. Nema fantomskih cesta, ni „opremljene“ otočke brodske Hitne pomoći. Nova radije obožava ljude koji plaču pred kamerom, koji se patetično slome ili pišu srcedrapateljno pismo jučer tragično poginulim djevojkama, pismo kojem uz falš glumljenu sućut, uopće nije mjesto u Dnevniku. Crna kronika žutilu je najdraže loživo.
Što nam se još servira? Prvo red nekakvih prijetnji nekakvih sindikalista, onda najava štrajka, pa sam štrajk i onda medijska konverzija - odjednom iz negative u pozitivu: „predsjednik Vlade postigao dogovor“, „pala odluka“, ti i ti radnici „postigli uspjeh“. Sve to jako podsjeća na orkestraciju u kojoj sve što su radnici tražili, sve s čime su sindikalisti prijetili, sve što su lutke po cesti odradile – tek je povećalo popularnost Izbavitelju. Onoga koji sve rješava, svima daje, idu izbori. A sve ga je to tako malo koštalo i puno mu besplatne reklame donijelo. No, već poslije izbora stiže vam ukamaćena naplata. Ono što ćete rijetko čuti je da li je svaki od tih pojedinih štrajkova možda nanio kakvu štetu kako pravosuđu-građanima, tako i zdravstvu-građanima, tako i građanima u općini, u gradu. Pitanje koje ne ćete čuti, a upućeno Izbavitelju je: jesu li se baš morali održati svi ti štrajkovi? Zar ih temeljem svih podataka koje imate, niste mogli prevenirati? Mislim, to kad bismo bili obmanuti, uvjereni u dobre, ma najbolje namjere Izbavitelja.
Naravno štrajkovi su nažalost nužni, oni su i ustavno i ljudsko pravo. Kako vidimo, oni i rješavaju neka pitanja radnicima. No, jesu li uvijek nužni? Ako jesu, kako se čini, zašto jesu? Kad bi Izbavitelj bio narodni vladar, što nije, onda bi bolje od samih građana znao koliko je loš standard u Hrvatskoj i vodio bi računa o redovitom, a ne jednokratnom povišenju plaća. Vodio bi bez suvišnih štrajkova. Ne bi čekao pucanje brojnih sustava. To što o tome ne vodi računa na pravi način, govori samo za sebe. Tko šuti taj se slaže, kažu stari Latini. Dovoljno je mogao naučiti iz Orbanove politike, ali nije i ne će. Što su novo štrajkaši Izbavitelju poručili – baš ništa što već odavno nije znao. Brine li Izbavitelj zbog nanesenih šteta zbog štrajkova? Ni najmanje. Ne samo štrajkovi nego su i novinari onaj kao naručen orkestar podizanju popularnosti Izbavitelju. Sve postaje politička predstava na kraju koje će bodove faraonski konfiscirati upravo on. I ne samo on, isti kliše koristi i prvi gradski biciklist, infantilno upao u menadžment o kojem blagoga pojma nema. I njemu afere dižu učešće u tv-programu. Aktivistički je to šmirant koji pod krinkom obećanja o rješavanju višedesetljetnih zagrebačkih problema, s kojima ne zna što bi, vodi ostrašćen ideološki rat i to ocvalom neokomunističkom, jednako zločinačkom agendom, protiv moderne nacionalne demokracije i poslovnog boljitka Grada.
Hrvatska tone u pravoj poplavi štrajkova. I to ukazuje na orkestriranje, na dolazak izbora. Toliko nam je dobro da bi u štrajk htjeli svi. Toliko ih je Izbavitelj već do sada riješio da me ne bi čudilo da on radnike i sam potiče na štrajk: dajte-dajte, samo štrajkajte. Šteta? Prava sitnica.
Krnja demokracija nije demokracija i dok je ne razvijemo političari će raditi što hoće, a ne što su dužni raditi. Kolika je represija, koliko je razvijen policajac u sebi (za što ne krivim novinare nego političku klimu) vidljivo je u razgovorima koji s političarima vode novinari. Žele biti aktualni, postave i koje oštro pitanje ali što se tada događa? Ništa! Političar drsko prešuti, zaobiđe, izvrda pitanje, a novinar na odgovoru ne inzistira! I pojeo vuk magare. Ako pak pokoji novinar i inzistira, ne će dugo. Ne će biti nazočan na budućim tiskovnim konferencijama, ne će biti pozvan da bude pratnja političarima, ne će još dugo vremena imati svoju kolumnu, emisiju… ako ne i štogod teže. Tako razgovor s političarem postaje njegov solilokvij, a za one koji traže demokraciju ostaje sloboutješna tvrdnja: bio je to razgovor bez odgovora na ključna pitanja.
Na kraju, o današnjem stanju Hrvatske na velikom skupu Domovinskog pokreta u Slavonskom brodu „Ustani i ostani“, govorio je i prof. Slobodan Prosperov Novak. Vrijedi izvući naglaske iz njegova govora:
- vodi se vulgarni rat protiv mladosti
- na djelu je neobjavljeni rat a strategija mu je mimikrija, skrivanje ciljeva
- riječ je o otimanju svih resursa
- o zamjeni stanovništva
- to je ukidanje hrvatske suverenosti
- optužuju nas jednako kao i J. B. Tito da smo fašisti
- peta kolona je dobro raspoređena u institucijama i oni hrvatskim novcem plaćaju antihrvatske globalističke paflete, televizije, tv serije, a tko su ti ljudi? To su antitalenti čiji je jedini talent izdaja
- globalizam je utočište svih hulja, svih koji nas prodaju i rasprodaju za svoje karijere
- ti koji se lažno predstavljaju kao ljevičari sluge su najvećeg svjetskog kapitala
- to su ideološki janjičari, jude kupljene za škude.
Javor Novak
