Javor Novak: Eppur si muove
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 20 Lipanj 2023 13:03
U Zagrebu je održana već 22. Parada ponosa. I Hod za život održava se već po mnogim hrvatskim gradovima kao i Parada. Jednako tako, i klečatelji po trgovima svake prve subote, a u organizaciji bratstva ”Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina” također postaju uobičajeni, iako su to striktno muške molitve.
I dok Parada ponosa svake godine ima neku novu parolu/zahtjev/poruku s Hodom za život nije tako, oni se uvijek zalažu da svako začeće završi porodom. Bezuvjetno. Klečatelji se pak mole da muškarac bude duhovni autoritet u obitelji te za čednost žena. Sva tri okupljanja zapravo su manje demonstracije, više su javno pokazivanje njihovih osobnih uvjerenja. Ne dijelim nijedno od ta tri i za svako od njih mogu široko argumentirati u čemu su neuvjerljivi ili proturječni ili nehumani…
Iako istupi nadbiskupa Riječke nadbiskupije Mate Uzinića (1967.) već neko vrijeme burkaju i vjersku i civilnu scenu u maloj Hrvatskoj (i dobro je da ju burkaju), čini mi se da je tek nedavnim nedjeljnim nastupom na HTV-u nadbiskup javno dao neke važne i eksplicitne odgovore. Odgovore koji su zanimljivi i hrabri, izazovni i onakvi kakvo je i vrijeme, a vrijeme je da se Crkva u Hrvata započne otvoreno nositi s problemima i sramotama koje uopće nisu samo njezine.
Riječi nadbiskupa Uzinića iskreno otvaraju poglavlja pedofilije u Katoličkoj crkvi ali i neka stara pitanja poput celibata, zaređivanja žena ili zabrane pobačaja ili muškog duhovnog autoriteta u obitelji ili hodanja ili ženskog odijevanja u javnosti. Nedavno sam čuo da se čak i crna boja ne preporučuje ženama (osim valjda udovicama) jer da je baš ta boja sramotna i najizazovnija!? Ponekad sam diskutirajući s prijateljima i vjernicima i svim drugima o nekoj pojedinoj propovjedi, znao čuti i onu poznatu pogrdnu sintagmu: ma pusti njega on je seoski župnik (bez obzira na stvaran viši položaj u crkvenoj hijerarhiji). Ili: pusti njegovu frazeologiju kojom paradira, vidiš da zapravo ne govori ništa.
Slušajući nadbiskupa Uzinića pokazalo se da ništa od ovih tvrdnji ne stoji. Čovjek me vrlo ugodno iznenadio. Nadam se samo da ne će biti proglašen onim prvim pijetlom koji je prerano kukuriknuo, kojem se reže vrat, jer već ga zovu crvenim nadbiskupom, liberalom, ljevičarem, gladnim medijske popularnosti (vidi velečasni Zlatko Sudac). Ali, nijedna od tih optužbi uopće ne stoji. Kao ni ona da je svoga kolegu stigmatizirao optužbama, a žene i osobe koje su žrtve ili navodne žrtve ostavio je anonimnima. Koji falš argument. Koje nerazumijevanje nužne anonimnosti žrtava.
Nadbiskup Mate Uzinić, govoreći o pedofiliji u katoličkim crkvenim redovima, kazao je da se stidi, iskreno je zaplakao tumačeći pročitane izvještaje zabludjelih svećenika, kazao da je njima šokiran i preuzeo je na sebe grijeh Crkve koja „da bi zaštitila svoj ugled, štitila je one koje su činili zlo“. Pedofilija i spolni nasrtaji na mlade vjernike/ce, djecu, u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj sigurno nije pojava tek 21. stoljeća. I upravo zato što ju je Crkva vrlo dugo šutjela i prešućivala, bolesni su ljudi među svećenstvom zapravo znali da ne će ići u zatvor, a to je značilo ne zaustavljati tu odurnu i kaznenu pojavu. Nadbiskup Uznić smogao je hrabrosti, unatoč i otporima među svojim kolegama, osvjetlati obraz Crkve. Nešto što ona, kao višeslojna i velika organizacija, sama generalno i načelno još nije u stanju mnoštveno provesti. Ali ovo je put. Druga je stvar što nadbiskup Uzinić glorificira papu Franju koji je počinio mnoge fundamentalne grješke, posebice prema povijesnom i svevremenom blaženiku i komunističkoj žrtvi kardinalu Stepincu.
Otvaranje Crkve prema velikom problemu i stigmi pedofilije kojom se mediji nabacuju na cijelu Katoličku crkvu, znači početak izlaska iz problema. On više nije u sjeni, prikrivan i prešućivan, ne može se više govoriti kako Crkva šuti o njemu. Sada je problem na stolu. Časni primjer nadbiskupa Uzinića, koji se želi odvojiti i odvaja se, koji se želi ograditi i ograđuje se od onih koji su svoj svećenički poziv bacili u blato, pokazuje nam svima gdje je izlaz iz realnih optužbi ali i sladostrasnih konfabulirajućih i montiranih medijskih optužbi. I nije to ni po čemu nešto drugo od našeg općeg civilnog stajališta kojim preziremo kriminalce i ograđujemo se od njih. Ali netko je to iz crkvenih redova (i) u Hrvatskoj morao reći. Započeti. Tražiti da se to zlo, kako ga naziva sam nadbiskup, izdvoji iz Crkve i tretira po zakonima kao i svako drugo zlo u društvu (kojeg nažalost ne nedostaje). Istina oslobađa. I nadam se da je brazda istine koju je zaorao nadbiskup Uzinić dovoljno duboka da ga neki natražni krugovi više ne će moći povući natrag ili ušutkati. Eppur si muove.
O Paradi ponosa u Hrvatskoj pisano je vrlo mnogo i brojni pripadnici iz te zajednice već javno (nesvjesno?) rade na diskreditaciji i svog položaja i ukupnog položaja te privilegirane i obilato financirane zajednice. Osim javno istaknute mržnje, bahate se, a bahat ne može biti onaj koji je diskriminiran i koji traži svoju ravnopravnost s drugima. Ono što smo vidjeli odmah, hrvatskog barjaka među njima nema. Ono što smo čuli odmah oslovljavaju se s druže, drugovi. Ono što je očito to je njihova internacionala kao hranilište zajedništva: pokreta Možemo, SDP-ea, liberala i prividnih ljevičara svih fela. I to je čini se sve militantnije i agresivnije zajedništvo. Ono što je vidljivo, oni na svojim grbovima ravnopravno pišu latinicom i ćirilicom, je li to poruka bratimljenja s agresorom na Hrvatsku? Da li shvaćaju koliko su politički zloporabljeni? Naravno, postavlja se i pitanje: žele brak, žele posvojenje djece, žele jednakost, žele da ih sav ostali dio društva poštuje i priznaje, a gdje je njihovo poštovanje? Uvrjedljivo nameću svoje „vrijednosti“ ili uvjerenja, a žele da ih svi poštujemo i priznajemo!
Kao loša reakcija, prije to nisam vidio sada jesam (blic tv-kadar!), na Trgu bana Jelačića bila je i grupica visokih mladića, od glave do pete u crnome, svi obrijane glave, u rukama su držali veće crne križeve i agresivno njima mahali i usmjeravali ih prema Paradi. To je vrlo loše jer je agresivno, jer je nametanje križa drugima, jer križ nije batina, niti hladno oružje protiv drugih i drugačijih. Ma tko oni bili. Pogotovo ne na taj način. Tko im daje pravo da glumataju egzorciste?
Na početku sam govorio o trima demonstracijama na našim ulicama, zapravo o pokretima. Oni su kao i svaka jača pojava u društvima podložni uvijek sličnim reakcijama: akcija vodi reakciji. Za svaki od tih skupova posebno, nadbiskup je kazao kako je to demokratsko pravo svakoga od njih te kako ih sve poštuje kao ljude. Zatim je konkretno za Hod za život kazao da nije protiv ali da pobačaj nikada ne će biti zabranjen. Niti će to Hodom postati. I dodao je kako zabrana rađa nove probleme. Dakle hrabro, bez obzira što se on zalaže, baš kao i svi mi, za život, a ne za pobačaj. Te je istine, napokon netko iz vrha hrvatske Katoličke crkve, trebao javno izreći. Eppur si muove.
Naravno da život počinje začećem i da pobačaj jest prekid života. Ali, je li svaki započeti život uvijek onaj bez teške dijagnoze, bez skorašnje, a buduće svakodnevne teške boli i patnje? Je li namjera rađanja budućeg potpuno nesamostalnog čovjeka, uvijek divna? Pobačaj nikako ne smije biti pitanje pukog aktivizma, niti njime zakonski zabranjenog (u pokušaju). Pogotovo ne smije biti pitanje uvođenja zabrane na profan ulični način, pobačaj je pitanje općeg prosvjetljenja i obrazovanja te prije svega nužne, a jake preventive. No nju već desetljećima nemamo. Mi se pobačajem kao društvo, desetljećima bavimo puko aktivistički i verbalistički dok stvarne edukacije nema. I to je krucijalno i strašno, a ne toliko sam pojedini pobačaj.
Za klečatelje, samozvane vitezove, nadbiskup je kazao da ono što mediji zovu šou, u stvari „ima elemente političkog djelovanja. Molitva i klečanje se zloupotrebljavaju za nešto drugo“. Ponovno i to je netko ugledan iz Crkve u Hrvata, trebao javno reći. Oba pokreta vrlo su vjerojatno potekla i poticana iz same Crkve, ali ih očito ne podržavaju ni svi u crkvi, ni svi vjernici. S time da je vrlo očito kako i Hod za život, itekako ima političke ambicije.
Političke ambicije i to vrlo agresivne, također obilato financirana, odavno ima i feministička internacionala. Pa se tzv. protuprosvjed na Trgu bana Jelačića, usmjeren protiv klečatelja, pretvara u marš militantnog feminizma. Čak onog uličarski prostačkog, sirovog i neodgojenog i primitivnog. S mnogo izlivene mržnje. Ma kakav performans!? Kad mlada djevojka nosi transparent i dere se: „odje.i od moje maternice!!!“ Što to ona zapravo čini? Čini isto što rade i pojedini iz zajednice Parade ponosa - degradira svoj položaj. I time se ponosi! Zar je ta feminizmom isprana osoba tek maternica? Zar su žene samo rodilje? Ili kad se samozvani, a nekakvi pompozni, ni od koga određeni i zasluženi vitezovi ispraznog klečanja, zalažu za duhovni autoritet muškaraca u obitelji, zar žena ne može biti duhovni autoritet? Zar je brak po njihovom pravi brak jedino onda i onakav kad je to onaj samo (!) superiornog muža i inferiorne žene? Kako nehumano i ponižavajuće. Kako zaostalo i silno nazadno. Kako uzaludno. Suprotiva crkvenim preporukama o dobroti i humanosti.
Proturječan je naravno i taj militantni feminizam, a njega su logično uočili i tzv. vitezovi: od muževa se danas zahtjeva da dijele sve obiteljske poslove sa suprugama i da tako budu ravnopravni. Nikad dovoljno, očito. No ambiciozni muževi današnjice, kao uostalom i ambiciozne supruge, rade po cijeli dan. Kako to da onda feministička ravnopravnost ne doseže i do ravnopravnosti donošenja jednake ili barem slične zarade obitelji? One prave i jedine: financijske ravnopravnosti radi.
I jedni i drugi i treći, i klečatelji i feministkinje i hodovci, željeli bi zarobiti hrvatsko društvo i unazaditi ga. Feminizam prve polovine XX stoljeća bio je konstruktivan i logičan ljudskopravni. Nakon ostvarene glasačke i druge ravnopravnosti, kasniji feminizam ženama je „darovao“ to da se moraju dokazati na poslu, u kuhinji svoga doma i u domaćinstvu, u krevetu, u odgoju djece i još da budu atraktivne i pametne pratilje svojih muževa na javnim priredbama… i time ih je višestruko i trajno zarobio i više i dublje nego ikada prije. Zatim im je nametnuo nekakav odium braka i odbijanja rađanja djece, odricanje od života kao alternativu, nekakvu ispraznu hedonističku slobodu, a što su djeca nego najveće veselje na svijetu? Što su majčinstvo i očinstvo nego jaki i plemeniti pojmovi?
Bojim se da svi ti pokreti nepametno skaču sami sebi u usta. Da su uski. Biskupovo razotkrivanje bilo nam je nužno potrebno. Stanje je loše, ali tako to obično i biva kad se početna, možda i isprva logična stajališta shvate usko, kad se radikaliziraju. S bilo koje strane.
Javor Novak
