Javor Novak: „Bleiburg: Krvavo proljeće u južnoj Koruškoj 1945. i tragedija Hrvata“ 2.dio
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 16 Studeni 2025 13:05
Dr. Rulitz zaključno donosi: „Ubojstvo Martinovića i kontinuirani napadi Udbe imali su paradoksalni učinak: umjesto gušenja kulture sjećanja, represija je dovela do veće međunarodne vidljivosti Bleiburške tragedije, posebice kroz grobnice i potrage za žrtvama bleiburških masakra na austrijskom teritoriju, kao i do sve veće solidarnosti unutar hrvatske dijaspore.“
Međunarodni zbornik, petnaest auktora –
„Bleiburg: Krvavo proljeće u južnoj Koruškoj 1945. i tragedija Hrvata“
(Matica hrvatska 2025., Ogranak Matice hrvatske u Splitu)
Auktorica Ina Vukić, mr. sc. prof. psych. dopredsjednica je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini. Ona „istražuje izazove koje povijesne lažne informacije, dezinformacije totalitarnog komunističkog režima Jugoslavije o hrvatskoj povijesti, namataju nacionalnom identitetu, pripadnosti, a time i demokraciji. (…) …kada je puna povijesna istina uskraćena naciji kroz naoružavanje povijesti za napredak određene političke agende ili režima.“ Ukratko riječ je o pokvarenoj i tendencioznoj manipulaciji, iskrivljavanju povijesti od strane komunističkih vlasti koja još i dan danas znatno utječe na hrvatski nacionalni identitet. Primjer Jasenovca najjasnije pokazuje kako se besramno i protuznanstveno krivotvori povijest te posebice kako i koliko još uvijek perzistiraju laži i izmišljene optužbe protiv blaženika i kardinala Alojzija Stepinca.
Govoreći o gradnji i konstrukciji nacionalne pripadnosti Vukić ističe važnost i potrebu da temelji pripadnosti ne variraju, ne plivaju oko istine. Tako piše: „Naša sjećanja koja su ključna za osjećaj pripadnosti sastavljena su iz povijesti kojoj smo bili izloženi i kada informirana povijest varira unutar nacije, o naciji, u svojoj točnosti o istim pitanjima ili događajima, tada se javlja nelagoda, zbunjenost i dezorijentiranost u pogledu našeg osjećaja pripadnosti“. Upravo prvo prešućivanje pokolja na Bleiburgu pa kasnije zamućivanje uz dvostruke kriterije te opravdavanje počinjenih zločina, imaju za cilj izazvati dezorijentiranost u hrvatskom nacionalnom korpusu te nagrizanje hrvatskoga identiteta. „…unutar istog naroda to dovodi do psihološke dihotomije u kojoj se pojedinac teško odlučuje kojem dijelu ili bloku ovog povijesno definiranog naroda želi pripadati. Takva dilema oko pripadnosti i definiranja vlastitog identiteta neizbježno ili očito dovodi do nacionalne razjedinjenosti i nedostatka snažnog nacionalnog ponosa. (…) Onog trenutka kada su komunisti odlučili ispisati povijest Hrvatske, povijest je uvelike postala konglomerat zamašnih lažnih izjava o domoljubnim Hrvatima, s ciljem da oni i njihova borba za neovisnost budu (postanu – op. J. N.) najmračniji, nepoželjni i zločinački pothvati“.
Auktorica Vukić koristi i slikovite, a precizne sintagme: „učinak dezinformacije oduvijek je bio dio naoružavanja povijesti“. Pišući o „učinku zaražene istine“ dodaje: „on je usko povezan s učinkom dezinformacije“.
Što je važno, auktorica Vukić navodi i glasovite auktore koji su pisali o Bleiburgu: John Prcela, Stanko Guldescu, Joseph Hecimović, Julius Epstein, Vinko Nikolić i onaj najpoznatiji - grof Nikolaj Tolstoj. Tu je i glasovita tvrdnja njemačke, a svjetski poznate političke teoretičarke - Hannah Arendt - o upotrebi laži koja ne dovodi da se u nju ne vjeruje „nego da nitko više ni u što ne vjeruje (…) A s takvim narodom onda možeš činiti što hoćeš.“ Vukić pokazuje kako postojeća podjela u hrvatskom narodu tijekom XX-og stoljeća pa sve do XXI-og, postoji kao dihotomija jer (još uvijek) egzistira „…činjenica da je veliki dio 'službene' povijesti Hrvatske XX stoljeća napisan političkim perom i kao takav se uči u školama i životu“.
Navodeći patogenezu laži o Hrvatima, auktorica daje cijeli slijed istinitih i lažnih događaja kroz život mučenika, blaženika i kardinala Alojzija Stepinca. Čovjeka koji je već odavno zaslužio biti proglašen svetim ali, barem postumno, i primiti izraelsko priznanje Pravednik među narodima.
Auktor dr. sc. Florian Thomas Rulitz podrobno razsvjetljava udbino ubojstvo u Klagenfurtu i žrtvu Nikolu Martinovića, jednog od vodećih predstavnika Počasnog bleiburškog voda, kao posljednju žrtvu Bleiburga u Austriji. Ovaj znanstveni rad nastao je temeljem istraživanja u slovenskoj arhivskoj građi te iz izvora u austrijskoj Koruškoj.
Riječ je naravno o svima nam dobro znanom teroru Udbe koja je ubijala (ali i mučila uhićene) poslije rata pa sve do 90-te godine. Auktor navodi Počasni bleiburški vod, koji ističe to ubojstvo u Austriji, a nakon svršetka rata, kao jedan od glavnih predstavnika hrvatske kulture sjećanja u Koruškoj. Udba je na njega odgovarala tzv. mjerama pasivizacije: prijetnjama smrću, bombaškim napadima, atentatima, prokazivanjima, prijetećim pismima i medijskim opće klevetničkim kampanjama kako bi suzbila aktivnosti hrvatske prognaničke zajednice. Ubila je trojicu Martinovićevih sinova (od 1968. do 1982.), a samog oca 1975. Tzv. državna sigurnost (UDBA) ubojstvo je sina Franje Martinovića počinila čak u dalekomu New Yorku, dok je drugi sin Marjan Martinović ubijen u Beogradu. Služba se žestoko obračunavala sa svima koji su obilježavali Bleiburšku tragediju počevši od Loibach-a preko Križnih putova do masovnih jama u koje su partizanske ubojice bacale leševe. Polagalo se cvijeće i palilo svijeće u organizaciji Martinovića na grobove hrvatskih žrtava u austrijskoj Koruškoj. Svi koji su sudjelovali u komemoracijama, uključujući članove PBV ali čak i austrijski civili, imali su u Titovoj diktaturi pisane dosjee s fotografijama. Riječ je očito o zaista strašnom hrvatskom terorističkom djelovanju.
Austrijska policija/žandarmerija bila je nemoćna nositi se s djelovanjima Udbe. Neposredni nalog za postavljanje bombe u Klagenfurtu u gostionicu, stigao je iz Ljubljane, naravno uz odobrenje na jugoslavenskoj saveznoj razini. Auktor Rulitz navodi poimence i udbine kilere koji su sudjelovali u operaciji profesionalne izrade i postavljanja bombe. Srećom mrtvih nije bilo.
Za ubojstvo Martinovića udbin nalogodavac Milan Dorič (kodno Hanzi) plaćen je s 400.000 austrijskih šilinga. S tim je novcem otvorio gostionicu u Njemačkoj. Neposredni kiler Andreas Wirnik, od Doriča je dobio 20.000 dolara.
Udbin pukovnik Majerski naveo je da služba u Koruškoj ima najmanje 20 profesionalnih špijuna sa sjedištem u Klagenfurtu za dojavu zagrebačkom uredu. „Naravno tu se vrti i niz doušnika“ – piše dalje dr. Rulitz. Tako slovenski istraživač, auktor Roman Leljak u svojoj knjizi navodi da je za pripremu ubojstva Nikole Martinovića bila angažirana petorka (poimeničnih) operativnih suradnika. Osim navedenih, neposrednim pripremama ubojstva nazočili su kao pomagači čak i visoki austrijski dužnosnici zaposleni u austrijskoj policiji i carini. Državno istraživanje Koruške iznijelo je podatak o 22 bombaška atentata Udbe u Austriji. Posebno je bio ključan Franz Frankl čija je biografija pravi roman. Za pomaganje u ubojstvu, od Udbe je dobio ništa manje nego milijun dvjesto i šest tisuća njemačkih maraka. Isti je kasnije, punih četrdeset godina, neometano živio u austrijskome domu umirovljenika…
Dr. Rulitz zaključno donosi: „Ubojstvo Martinovića i kontinuirani napadi Udbe imali su paradoksalni učinak: umjesto gušenja kulture sjećanja, represija je dovela do veće međunarodne vidljivosti Bleiburške tragedije, posebice kroz grobnice i potrage za žrtvama bleiburških masakra na austrijskom teritoriju, kao i do sve veće solidarnosti unutar hrvatske dijaspore.“
Auktor Vedran Petrović piše o važnoj podršci Austrije na hrvatskom putu osamostaljenja. Ta podrška prvo je bila humanitarna, pa diplomatska, pa gospodarska (zaštita interesa u Hrvatskoj i dalje). Posebno je bila dragocjena austrijska međunarodna aktivnost i snažno lobiranje za priznanje Hrvatske kao samostalne države.
Kroz povijest, Tito je iskoristio zaštitu Moskve čiji je totalitarni diktatorski režim preuzeo, da „postupno eliminira sve potencijalne i percipirane protivnike. Gotovo cijelo njemačko, talijansko i veliki dio hrvatskog, slovenskog i mađarskog pučanstva palo je kao žrtva njegova pobjedonosnog pohoda“ – piše Petrović. Čeličnu ruku Titova zločinačkog režima hrvatski je puk osjetio prvo s OZNA-om, pa s UDBA-om, pa s SDB-om, pa s KOS-om. Te su organizacije odgovorne za brojne likvidacije, za strijeljanja bez sudova ili uz prijeke sudove gdje se prijepodne izricala presuda, a popodne se osumnjičenike strijeljalo po tzv. kratkom postupku i bez odvjetnika obrane.
Petrović pišući o velikoj ulozi Alois-a Mock-a navodi kako je Mock još od 1987. „počeo upozoravati međunarodnu zajednicu na nadolazeću opasnost na Balkanu. (…) Alois Mock, koji je prije drugih europskih političara shvatio da Jugoslavija neće imati budućnost kao multietnička država, počeo je koristiti sve vanjsko-političke instrumente koji su mu bili na raspolaganju“ da bi s jedne strane, ukazao međunarodnoj zajednici na neizbježnost raspada Jugoslavije, a s druge da bi promicao mirnu tranziciju i stvaranje demokratskih država sljednica.
Auktori Josip Stjepandić i Franz Jordan izrazito uvjerljivo elaboriraju o „Ekspertnom izvješću 'Bleiburg' po nalogu austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova“. Točnije oni su ga rastavili na „proste faktore“. To izvješće o hrvatskoj komemoraciji na Loibaškom polju supotpisala su tri sveučilišna profesora (!) i jedan privatni predavač. Ono je objavljeno krajem 2021. i odmah je izazvalo val zgražanja i nerazumijevanja zbog brojnih pogrješaka. Autori su ih podijelili u (čak) devet kategorija: 1.) sastav stručne skupine, 2.) nerazumljiv izbor izvora, 3.) netočan prikaz povijesne pozadine, 4.) nedostatak obzira prema kolektivnoj svijesti, tradiciji i običajima Hrvata, 5.) netočan prikaz činjenica o posljednjim komemoracijama, 6.) netočno predstavljanje organizatora i sudionika, 7.) nedostatak razmatranja obveza Republike Austrije prema Ženevskim konvencijama, 8.) nedostatak procjene rizika od ugrožavanja javne sigurnosti i reda i 9.) neuvažavanje pravnih posljedica zabrane komemoracije i ustaljene prakse Europskog suda za ljudska prava.
Ovdje nema mjesta prolaziti svaku pojedinu od tih točaka, ostavljam to čitateljima ovog međunarodnog Zbornika, ali držim kako je dovoljno proći krucijalna mjesta u onoj prvoj: U skupini stručnjaka, suorganizator Katolička crkva u Hrvatskoj, a niti suradnici (hrvatski i austrijski) NISU bili zastupljeni. Sudjelovao je Oliver Jens Schmitt sa 16 unosa od kojih taj auktor NEMA nijednog o Hrvatskoj. Auktorica Ljiljana Radonić iz Zavoda za kulturologiju i povijest kazališta NEMA kvalifikacije iz hrvatske povijesti i etnologije. Njezin rad, s razine povijesti kazališta, spada u red ruganja žrtvama.
„Nitko od zastupljenih stručnjaka nikada nije objavio ni jedan rad o povijesti, sociologiji ili etnologiji Hrvatske i Hrvata, niti napisao ili objavio suvremeni povijesni rad o žrtvama Bleiburga“ – pišu Stjepandić i Jordan. Već i iz ove prve točke zamjerki sasvim je vidljivo do koje mjere je famozno Ekspertno izvješće ne samo nekompetentno već u najmanjem diletantsko i zlonamjerno. Zapanjujuće je da auktori Ekspertize nisu ni spomenuli ni koristili cijelu paletu uglednih hrvatskih i stranih auktora s brojnim pohvalnim recenzijama. A njih je najmanje čak trinaest (!). Trinaest je to ignoriranih i prešućenih, ali kompetentnih stručnjaka ima još, a postoje i medijske objave. Cijela ta plejada kompetentnih stručnjaka očito je smetala „stručnjacima“ iz Ekspertnog izvješća. Onog, kojeg bi zapravo trebalo zvati Ekspertno izvješće diletanata.
Auktori Stjepandić i Jordan iznose i malo poznati podatak auktorice Ester Gitman, kako je upravo poznati nesvršeni gimnazijalac i samozvani povijesnik Slavko Goldstein, koji je cijeli život napuhivao zločine Jasenovca i ustaške zločine te je vječno prozivao i osuđivao današnjeg blaženika Alojzija Stepinca s lažnom tvrdnjom kako „nije spasio sve koje je mogao“ i „nije spasio dovoljno“, imao u najbližoj obitelji događaj koji ga stubokom demantira. Naime upravo jedan ustaša, u svojoj iznimno opasnoj operaciji spasio je brata, kasnijeg komunističkoga djelatnika danas pok. Slavka Goldsteina. Mladi zagrebački ustaša prebacio mu je brata u Tuzlu, na sigurno. Ali Slavko se Goldstein zajedno sa sinom Ivom drobilicom, eto tako (cjeloživotno) zahvaljivao.
Narednih osam točaka, koje upozoravaju na neznanstvenost i tendencioznost Ekspertnog izvješća, pravo su prštavilo argumenata Stjepandića i Jordana o glupostima koje su „eksperti“ nadrljali i ostali živi. Kao da su Možemovci, „stručnjaci“ su kroz tzv. Ekspertno izvješće iznijeli nakaradna ideološka i komunistička stajališta. Činjenicu da je Zbornik tiskan ove godine, a njemačko izdanje već je rasprodano, treba gledati i u svjetlu ovog odličnog rada Josipa Stjepandića i Franz-a Jordan-a, auktora koji su tome znatnim dijelom akribično i uvjerljivo pridonijeli.
Auktor Franz Jordan piše u još jednom radu: „Razmišljanja o zajedničkom obilježavanju tragičnog proljeća 1945. u južnoj Koruškoj“. Riječ je o dubokim ožiljcima u starosjedilačkom stanovništvu koje je pretrpjelo zločine Titovih partizana. Groblja održavaju Korušaci i austrijski Crni križ uz zajedničke komemorativne manifestacije i aktivnosti, prvenstveno Koruške domovinske službe (KHD), prijateljskih zavičajnih i tradicijskih udruga (Udruga branitelja Koruške – KAB). Sve to dokazuje kako je zajednička Hrvatsko-Austrijska komemoracija na Bleiburškom polju i te kako moguća, potrebna i dobrodošla.
Auktor Jordan piše o stradanjima iz austrijskog i hrvatskog nacionalnog korpusa izvan Bleiburškog polja od partizanskih zločinaca te o velikoj pomoći koju im je lokalno stanovništvuo pružalo. Tako navodi područje zapadno od Bleiburga: austrijsko mjesto Gallizien koje se nalazi na meridijanu sjeverno od Ljubljane te na maloj udaljenosti na sjever od austrijskog grada Krejanzach. Auktor opisuje i stanje u Möchlingerfeldu (sjeverno od mjesta Gallizien i istočno od Klagenfurta): „U cijelom selu, pa tako i oko župnog doma, gorjelo je oko 30 ognjišta na kojima su se pekle kokoši, odojci i krumpir iz sela za izgladnjele Hrvate.“ Susjedi su od partizanskih koljača sačuvali Hrvate među kojima su bile i žene s malom djecom na leđima. O svemu ovome postoje iskazi svjedoka.
Auktor zatim podsjeća da je u južnoj Koruškoj bilo „više od 80 poprišta partizanskog nasilja.“ Ubojstva koja su počinili partizani nastavila su se i nakon svibnja 1945. „sve do 17. rujna 1950“ (!). A poslije toga „posao“ krvave eliminacije hrvatskih protivnika komunizma obavljala je Udba sve do 1990. Ugledni dr. Florian Rulitz u glasovitoj „knjizi 'Tragedija Bleiburga i Viktringa' u novom izdanju 2022. godine znanstveno je istražio oko 1.000 žrtava koje su ubili partizani u Koruškoj!“
Svemu unatoč, istina još uvijek nekima smeta: „U 2024. po treći put su objekti KHD-a i KAB-a zamazani zlonamjernim optužbama ili, poput spomen kamena na Katedralnom trgu, (u Klagenfurtu – op. J. N.) oblijepljeni naljepnicama“. To je stanje i to je tako jer se istini suprotstavljaju lijevi radikalni krugovi pa čak i uz angažman sveučilišta u Klagenfurtu.
* * *
Poznato je da Hrvatska znatno zaostaje za Slovenijom koja je primjerice još 2003. donijela zakon o vojnim grobljima i zakon o žrtvama vojnog nasilja. Mada se i u „deželi“ još lome koplja oko toga tko je i za što sve kriv, ipak je stvoren važan pravni okvir koji omogućuje mnoga saznanja iz tog hudog vremena.
Osobno, stajališta sam kako je ne samo ljevičarskim krugovima u Koruškoj već i pojedinim onima u cijeloj Austriji, dobrodošlo zataškavanje partizanskih zločina. Posebno zabrana komemoracije na Bleiburškom polju, kako bi se Koruška i Austrija prešućivanjem što više umjetno udaljile od zločina naci-fašizma i svih posljedica. Pokolj se odvijao (i) na austrijskom tlu i ne samo u Bleiburgu, pa je austrijski zaborav još uvijek tražena roba. Zato ne čudi da je austrijski parlament 2020. godine pod pritiskom militantnih ljevičara pokrenuo „prijedlog za zabranu komemoracije hrvatskim poratnim žrtvama na Loibaškom polju u Bleiburgu.“ Ali ono što začuđuje (ili možda ne?) to je da su se čak i katolički krugovi izravno većinski ograđivali od komemoracija. A to nam pak govori da podatci s kojima oni raspolažu upućuju na osjetljivost teme i na protu-komemorativno raspoloženje koje je još uvijek jako. „U Austriji se ignorira Europski dan sjećanja!“ – piše u nastavku Franz Jordan. I to naravno nije slučajno.
- nastavlja se –
Javor Novak
