Javor Novak: „Bleiburg: Krvavo proljeće u južnoj Koruškoj 1945. i tragedija Hrvata“ 1.dio
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 15 Studeni 2025 13:00
Međunarodni zbornik, petnaest auktora –
„Bleiburg: Krvavo proljeće u južnoj Koruškoj 1945. i tragedija Hrvata“
(Matica hrvatska 2025., Ogranak Matice hrvatske u Splitu)
Da živimo u hrvatskoj Hrvatskoj, a što ne živimo već četvrt stoljeća, dr. sc. Josip Stjepandić i dipl. ing. Damir Borovčak već bi odavno bili nominirani i bili bi dobili najcjenjenije hrvatsko priznanje: Nazorovu nagradu za svoj izdavački rad, za razotkrivanje i obilježavanje Titova stratišta u Maclju, za rasvjetljavanje Bleiburga i drugih masovnih jama s pogubljenim Hrvatima, za sve svoje knjige o žrtvama komunističkog terora u zločinačkoj Titovoj Jugoslaviji (ali i u austrijskoj Koruškoj) i za sav svoj aktivizam koji traje evo već najmanje 40 godina! Ali mi ne živimo u hrvatskoj Hrvatskoj, već u ovakvoj nakardnoj današnjoj, u kojoj hrvatski domoljubi izrazito smetaju. Mi živimo okupirani u jednoj po svemu Briselsko-socijalističkoj Hrvatskoj. U Vladi su Briselski ćate, a državne su institucije zatočene u rukama „dece komunizma“ (koja se prave da su socijalisti, čak i socijal-demokrati dok su u stvari zgoljno upregnuti u rehabilitaciju genocidnog komunizma i zločinačke Jugoslavije). Zato će Stjepandićevo i Borovčakovo ukupno djelo, kao i ono jedinog hrvatskog Predsjednika, prepoznavati tek budući naraštaji, kad Hrvatska jednog dana bude zaista slobodna.
U izdanju Matice hrvatske, Ogranka u Splitu, ove je godine tiskano međunarodno izdanje ovog zbornika (hrvatsko-njemačko-englesko izdanje) s time da je njemačko izdanje već razgrabljeno. Riječ je o jedinstvenom i prvom takvom sveobuhvatnom izdanju u kojemu kroz 19 poglavlja piše čak 15 auktora, a tu su i tri homilije hrvatskih biskupa. Vrijedi nabrojati auktore: Mihovil Biočić, Damir Borovčak, Robert Hajszan Panonski, Mario Jareb, Franz Jordan (2x), Andreas Mölzer, Franjo Pavić, Vedran Petrović, Heinz - Dieter Pohl, Florian Thomas Rulitz (3x), Josip Stjepandić (3x), Peter Stockner, Miljenko Stojić, Igor Vukić i Ina Vukić plus homilije hrvatskih biskupa: Slobodana Štambuka, Zdenka Križića i Egidia Živkovića. Uvodnik je napisala jedna od urednica i jedan od urednika: Snježana Šetka kao predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Splitu i dr. sc. Josip Stjepandić kao predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini (HAZUDD). U tom uvodnom tekstu navodi se hrvatski uznik Ivan Ott i njegova legendarna knjiga „Ukradeno djetinjstvo“ koja je prevođena, a u Sloveniji je po njoj snimljen i film. Zatim se u zborniku govori o šutnji koja se ponovno nadvila nad Bleiburškom tragedijom, šutnji vladajućih ali i šutnji medija u Hrvatskoj. „Ali zato se nameću oni koji bi Hrvate proglasili krivima što su stradali!“ - piše gđa. Šetka uz zahvalu svim auktorima kako austrijskima tako i hrvatskima.
Predsjenik Stjepandić u nastavku piše o tome kako je nastao ovaj zbornik. Organizirajući trodržavni simpozij (Austrija-Italija-Slovenija) austrijska je Domovinska služba (KHD) pozvala i Hrvatsku. Međutim kad je trebalo tiskati zajednički zbornik poznate snage u Sloveniji suprotstavile su se da se tiska i hrvatski prilog. Tako je Andreas Mölzer, predsjednik KHD-ea predložio tiskanje ovog austrijsko-hrvatskog zbornika.
U svom narednome tekstu, u pet kraćih poglavlja, Dr. Stjepandić opisuje što je bio masakr kod Bleiburga: “Priča o Bleiburgu i Križnome putu je strašna, okrutna katastrofa kakvu je rijetko koji narod doživio u svojoj povijesti.“ Ona je „i simbol zla koji u mnogočemu nadilazi strahote Stogodišnjeg rata, povijesno poznate masovne pokolje, njemačke koncentracijske logore, sovjetske gulage, moskovsko mučilište u Ljubljanki i Titov Goli Otok.“ Auktor navodi i istraživanja dr. Josipa Jurčevića (do 2006.) iz kojih je registrirano 884 grobišta u Hrvatskoj, 591 u Sloveniji i 91 u BiH. Ukupno 1.566! I to je samo ono što je do tada bilo istraženo.
Poznati je hrvatski demograf dr. sc. Stjepan Šterc u veljači ove godine procijenio i na temelju popisa stanovništva iz 1948. objavio, da su hrvatski gubici u 2. sv. ratu, uključujući Bleiburg i Križni put, iznosili 639.000 ljudi! Do sličnih su zaključaka došli i istraživači - demografi V. Markoci i V. Horvat.
„Židovsko-američki povjesničar Rudolf Rummel“ - piše dalje Stjepandić, „u svojih nekoliko djela, Josipa Broza Tita ubraja među najveće zločince moderne svjetske povijesti“. Nalazi se na 9 mjestu među „megaubojicama“ 20. stoljeća „sa 1,172 milijuna žrtava na duši. Samo pet mjesta iza Hitlera i tri iza Lenjina. Inače, Ante Pavelića, poglavnika NDH, koji je optužen za genocid nad Srbima, nema u ovoj tablici.“ U svom radu dr. Stjepandić daje sveobuhvatni pregled masakra u Bleiburgu ali i pregledne pojedine teme pojedinih auktora.
Dr. sc. Robert Hajszan Panonski zahvaća duboko (od 16. stoljeća) te prati raseljavanje Hrvata u zapadnu Ugarsku i sjevernije do Koruške, Slovačke… Kakve su bile ondašnje prilike auktor dokumentarno oslikava kroz čak 16 ključnih pisama ondašnjeg grofa Ferenca Batthyanya. Tekst je to, kao i u većine u ovome Zborniku, pisan na znanstven način.
Mihovil Biočić zahvaća još i dublje: polazi od smrti hrvatskog kralja Zvonimira, od 1089. do sarajevskog atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda godine 1914. i početka Prvog sv. rata. Preko pregleda država u kojima su Hrvati participirali od 1918., auktor dolazi do ključne postavke srbijanske politike u praktički cijelom XX stoljeću (ali i mnogo prije), a ona među velikosrbima živi još i dan danas: mnogi Srbi još smatraju Jugoslaviju proširenom Srbijom. I tu je sjeme srbijanskoga zla (još od Pećke patrijaršije od 1346. do 1463. pa zatim ponovno od 1557. do 1766. – vidi Ljubica Štefan).
Auktor na čak 45 stranica elaborira o teroru Karađorđevića, o zalaganju Einsteina i Manna u New York Timesu za diskriminirane Hrvate, o daljnjoj spirali nasilja iz Beograda, o nastanku Banovine Hrvatske, o stvaraju NDH, o razvoju velikosrpske hegemonije, o istrebljenju hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Posebno su dragocjeni povijesni podaci samih Srba o početku ustanka 1941. i zločinima koje su počinili upravo Srbi, a ne tek uspostavljena NDH i ustaše. I to po mjestima: Srb i selo Brotnja, Drvar i Bosansko Grahovo, Krnjeuša, Boričevac, Kulen Vakuf, Vaganac, Vrtoče, Golubić (zaseok Šimića). Zatim je tu i tema holokausta u Hrvatskoj, a prije zaključka auktor donosi i brojke: napuhanih srbijanskih i prešućivanih hrvatskih žrtava. Na kraju slijedi popis korištenih izvora za ovaj znanstveni rad (na 4 stranice).
Igor Vukić koncentrirao se na žrtve Jasenovca i manipulacije brojkama koje još uvijek traju, unatoč povijesnim istraživanjima i opetovanim otkrivanjima lažnih, dvostrukih i ponavljanih imena na jasenovačkom službenom popisu. Prelazi s povijesti logora na poslijeratne procjene brojki žrtava te (prije zaključka) na uzroke smrti zatočenika.
Vedran Petrović i fra Miljenko Stojić fokusirali su se na partizanske pokolje franjevaca Hercegovačke provincije. Nakon povijesti provincije tema je usmena predaja o događajima iz veljače 1945. s naglaskom na Široki Brijeg. Ubijanje je započelo 19. svibnja 1942. i pogrom je franjevaca vrlo detaljno prikazan, ali se željelo čuti i drugu stranu. Nju imamo u poglavlju: „Komunistički prigovori“. Završni udarac zbio se duboko poslijeratne godine 1947. kad je spaljen franjevački samostan u Širokome. Progon franjevaca nastavljen je i u narednim godinama komunističkog terora pod diktatorom Titom.
Dr. sc. Florijan Thomas Rulitz analizira pod naslovom „Masakri u Bleiburgu naspram 'velike završnice u Koruškoj'“. U vrlo podrobno obrađenoj temi navodi teške masovne zločine iz pograničnog dijela tadašnje Slovenije i Austrije. U svom drugom radu pod naslovom „Masakri u Bleiburgu: svjedočenje očevidaca o ubijanju Hrvata u Koruškoj“ dr. F. T. Rulitz donosi opširnu transkripciju intervjua sa svjedokom Johann-om Neubersch-om i Marijom Leitgeb kako su i gdje (i u Austriji) ubijanja izvršavana. Dragocjeno je i što auktor donosi „Događaje u Bleiburgu u partizanskoj literaturi“, gdje se detaljno opisuje s koliko okrutnosti, mučenja te s koliko su bijesnog partizanskoga barbarstva masovna ubojstva počinjena. A tu je i popis grobova nakon bleiburških pokolja u Austriji, njih 18.
Damir Borovčak godinama rasvjetljava partizanske zločine u Maclju kao poprišta (još uvijek) malo poznatog masovnog zločina. Macelj je i područje na kojem je 1992. iz 23 grobnice ekshumirano 1.163 žrtve koje su dostojno pokopane tek 2005. To je bio najveći pokop ikad zabilježen u povijesti Hrvata, „no to nije bila najvažnija vijest za medije toga dana“ - piše Borovčak. No, procjenjuje se da na ovom području postoji još 130 do sada neistraženih grobova i da je ovdje pogubljeno 12.000 hrvatskih zarobljenika među kojima 21 svećenik i bogoslov.
Ovdje treba reći da je svojedobno u Hrvatskoj započeta istraga protiv koljača (po vlastitom priznanju) Sime Dubajića kojeg je kao najodgovornijeg za likvidacije označio tadašnji borac 11. dalmatinske brigade Ivan Gugić (iskaz je još 1953. dao u Rimu). Tužilaštvo je kao jedan od dokaza navelo Dubajićevu autobiografiju „Život, greh i kajanje“ iz 2006. kao i njegove brojne javne istupe u kojima priznaje svoje zločine.
“Poslednjih godina, protiv Dubajića je podneseno nekoliko krivičnih prijava - u jednoj od njih terećen je za zločine u Blajburgu, a sredinom maja 2007. Hrvatsko kulturno veće zatražilo je da se protiv njega podigne optužnica zbog zločina u Kočevskom rogu, a od srpskih vlasti zahtijevano je njegovo izručenje. Pojedini istoričari, recimo Josip Jurčević, više puta su tražili procesuiranje Dubajića i drugih bivših partizana koje su prozivali za zločine iz 1945. godine. Sa nekim bivšim borcima sprovedeni su informativni razgovori, ali se od toga odustalo nakon protesta Saveza antifašističkih boraca i antifašista i nakon što je smrt jednog od osumnjičenih partizana, prekinula istragu: (Politika 1. aprila 2009.)“ No svejedno, tu Dubajićevu knjigu trebalo bi analizirati.
Nadalje: Macelj je poslije rata proglašen Titovim lovištem, on je ovdje tri puta dolazio ponovno ubijati, a područje je bilo zatvoreno za civile i strogo čuvano kao „Titovo lovište“. Iz toga je jasno da su zločinac Tito i njegovi ubojice točno znali što se nalazi u Maceljskoj šumi i to su skrivali. Borovčak piše: „Institucije Republike Hrvatske pokazuju malo volje za rješavanje ovih zločina. Hrvatsko pravosuđe do danas nije pokrenulo niti jednu istragu, optužnicu niti sudski postupak protiv odgovornih i počinitelja koji žive u Republici Hrvatskoj, od kojih su neki priznali svoju umiješanost u zločine!“ U Hrvatskoj ne postoji kultura sjećanja kad su u pitanju Titovi, komunistički mega zločini, čak ni nakon nekoliko rezolucija Europskoga parlamenta. Zločini počinjeni tjednima poslije službenog završetka 2. sv. rata, bili su temeljito organizirani i planski smišljeni. Izvršeni su potajice, noću, daleko od očiju mjesnog stanovništva i bez ikakvih sudskih presuda. Žrtve su prije smaknuća bila razodjevene i opljačkane. Macelj nam i dalje svjedoči: antropološkom analizom 2020. godine, utvrđeno je da se radi o muškim osobama od kojih je najmanje 11 osoba imalo 16 do 20 godina dok su ostale žrtve bile starosne dobi od 25 do 45 godina.
Austrijski auktor Peter Stockner obrađuje malo istraženu povijest zarobljeništva njemačkih vojnika Wehrmachta u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Kao predsjednik i predstavnik udruge 139. brdske pješačke pukovnije (tradicionalne udruge pukovnije Narvik) on opisuje svjedočanstva i iskustva svoga oca Heinricha Stocknera. Prema povjesničaru Rolandu Kaltenneggeru pretpostavlja se da je u Jugoslaviji internirano oko 200.000 njemačkih vojnika, od kojih do dvije trećine (66.700 - op. J.N.) nije preživjelo zarobljavanje. „Pokolji, namjerna nedovoljna opskrba, smrtonosni prisilni marševi te brutalne kazne bile su svakodnevnica, primjerice u jugoslavensko-hrvatskom zarobljeničkom logoru u Sisku ili vojnoj bolnici Prečko…“ – u Sisku su zarobljenici teško prisilno radili na sječi stabala - piše Stockner. Od preživjelih ratnih zarobljenika u jugoslavenskim logorima mnogi su umrli nakon povratka u Njemačku, Austriju i Južni Tirol, zbog lošeg zdravlja. To zato što su mnogi u Titovim logorima namjerno bili zaraženi teškim bolestima. Primjerice otac Stockner vratio se u Austriju 1948. godine težak samo 37 kilograma te s fizičkim i psihičkim ožiljcima.
Auktor Stockner navodi što je čuo od oca: nakon što su položili oružje, a rat je završio, „Titovi su partizani teškim čizmama gazili trbuhe tek operiranih njemačkih ranjenika!“ Koji je opseg tragedije i masovnog pokolja najbolje nam govori činjenica da su partizani počinili zločine i u Koruškoj u Austriji, čime je
očito kako nasilje Titovih partizana nije stalo na jugoslavenskim granicama.
Auktor prof. dr. sc. Heinz-Dieter Pohl analizira kontroverzne rasprave oko komemoracije žrtava Bleiburga. Ističe kako se tek nakon tzv. prijelomne 1989. godine pozornost usmjerava na zločine za koje su odgovorni pobjednici. Posebno se bavi sudbinom Slovenaca u Drugom svjetskom ratu te rascjepom Slovenaca između otpora i „titoizma“.
- nastavlja se –
Javor Novak
