Javor Novak: Pobješnjeli feminizam
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 29 Kolovoz 2023 13:02
Nitko normalan, naravno, ne će braniti bilo koje nasilje. Međutim ovo što se sada događa da žene u Zagrebu blokiraju promet, da i u Splitu izražavaju solidarnost s ubijenom ženom u drugoj državi, da prosvjeduju u trinaest gradova, a ukupno pripremaju prosvjede još u čak osamnaest hrvatskih gradova… prešlo je svaku mjeru.
Kojim pravom se temeljem nasilja u drugoj državi, u Hrvatskoj zahtijeva ništa manje nego izmjena kaznenog zakona RH te uvrštavanje femicida kao zasebnog kaznenog djela!? Uz sve to, trubi se kako je sigurnost žena odgovornost države. Zar su one neka zasebna kategorija za razliku od nas ostalih, koji smo valjda građani one treće? Kojim pravom? Samo čekam kad će opet izroniti poznato pristrana Neva Tolle sa svojim muško-mrzilačkim eskapadama. Pravo je pitanje gdje sve te žene rade dok prosvjeduju? Tko njih i njihove marševe financira?
elementi prosudbe
Svako nasilje treba biti sankcionirano ali ne može se uzeti ubojstvo ili nasilje nad ženama i reći to je prvorazredan problem. Kojim pravom? Nasilje je nasilje i uvijek ću pisati protiv pobješnjelog feminizma svaki put kad se: a) prešućuje da postoji i žensko nasilje nad djecom i žensko nasilje nad muškarcima, statistika učestalosti tog nasilja tu ne može dokinuti ove činjenice, b) što znači nad nekom je ženom počinjeno nasilje, kojim pravom pobješnjele feminističke udruge odmah staju na stranu žene? c) zar mi nemamo sudove koji trebaju pravomoćno arbitrirati tijekom jedino važećih sudskih postupaka te koji će zakonito utvrditi uzroke nasilja, osvijetliti onoga tko je nasilje započeo. Zar postoji priča samo jedne strane, a drugu ne želimo niti čuti? i d) zar prije nego što se zapjene feministička usta ne bi trebalo sudski utvrditi je li bilo olakotnih okolnosti, je li žena varala muža, je li mu se izrugivala, je li ga provocirala, je li ga napadala, je li se iživljavala nad njim, je li prva počela? To nisu elementi muške pristranosti, nego moraju biti jedino elementi pravednog sudskog utvrđivanja svih činjenica.
ponavljanje ovdje nije majka učenja
Uvijek se sjetim rodonačelnice ženske pristranosti u nas, Sanje Sarnavke i famoznih B.A.B.A. Kad je jedna žena u Zadru, velikim kuhinjskim nožem ubila supruga, probovši ga manijakalno bezbroj puta, pravomoćno je osuđena i zatvorena na ozbiljnu zatvorsku kaznu. Sarnavka je tada otišla u Zadar i razgovarala s presuđenicom. Nakon pravomoćne presude Sarnavka je moćno izjavila za javnost: „Ona za mene nije ubojica!“ A nego što je? Uzgajivačica maćuhica? U svakoj normalnoj državi, u kojoj se negira pravomoćno presuđen zločin u javnom prostoru, uslijedila bi u najmanjem prekršajna kazna za takvo nedjelo. Jedino se tako brani vertikala sudstva i pravde. Red u društvu. Tko je Sanja Sarnavka da pobija mimo-pravnim, mimo-sudskim izjavama jednu pravomoćnu presudu? Nitko. Ona je pravno nitko, sudski nitko. Ali živi i laje i dalje… i kako vidimo njezino sjeme živi.
amazonke ništavila
Žene uhvaćene u feminističku borbenu jedinicu, danas ponovno žele uvesti nekakvu nad pravnu poziciju za žene, žele djelovati mimo suda, zahtijevaju (na temelju nasilja u drugoj državi!) promjenu hrvatskih zakona! One zaustavljaju promet, one su solidarne… međutim koliko su upućene u pravo, u činjenice, u istinu? One se rukovode činjenicom: nasilje se dogodilo. Da i? Kojim pravom one presuđuju? Tko ih je imenovao na tu poziciju? One su kompetentne? Kako znaju da nije bilo nikakve odgovornosti i na strani žrtve? Kako to znaju? Prema novinskim podatcima iz druge države!? Odokativno?
Svaki zločin ima svoje uzroke i posljedice. Postoje zločini koji imaju provokativni začetak, imaju vrijeđanje muškarca ili ismijavanje istog; imaju oduzimanje djece primjerice, protupravni bijeg s njima k majci; imaju desetine elemenata nakupljenih tijekom godina lošeg braka, koji se ne smiju izvan-pravno diletantski samoprocjenjivati jer izvan-pravna metoda nije drugo nego uvođenje metode linča!
Kod pobješnjelih feministica postoji odmah i unaprijed samo žrtva i ubojica. Međutim u pravnom postupku, na početku, logično i pravedno: obje strane imaju jednaka prava. Dok se ne dokaže suprotno. Prema tome sve što ova ženska ulična rulja sada radi je protupravno i huškački. To je pozivanje na uzimanje zakona u svoje ruke. To je pritisak na sudstvo i pravosuđe.
Da ne kažem kako je uzimanje smrti jedne jadne žene (u drugoj državi!) za poligon afirmaciji hrvatskih ženskih udruga – sasvim odvratno. Mogu li te hrvatske udruge promijeniti zakone u BiH? Naravno da ne mogu. Mogu li pomoći preminuloj ženi? Ne, prekasno je. Hoće li pomoći obitelji preminule? Pitanje je. One se radije uličarski iscrpljuju. Hoće li priznati pravomoćnu BiH presudu kad se ona dogodi? Izgleda ne će, one žele pravdu odmah. Hoće isključivo svoju pravdu, svoj zakon!
I na ovom otužnom primjeru nasilja, neka nam to bude sasvim jasno, nije ovakvim militantnim ženskim udrugama, čiji su zahtjevi izvan zakona i izvan pameti, uopće stalo do zaštite žena. Njima je tek stalo do vlastite gole afirmacije na tuđoj patnji, koju farizejski osuđuju, zgražaju se, koju tobože žele dokinuti, ali riječ je o patnji koju ovakve udruge trebaju kao stanica krv, da bi se medijski istakle, da bi povukle državni novac, da bi se slikale u novinama i na televiziji, da bi bile netko, jer sada su nitko. Njima nasušno trebaju žrtve. Žrtve obiteljskog nasilja uvijek su spremno iskorištavane od ratobornih feminina, amazonki ništavila. Upravo su tako, te žrtve, i po drugi put ubijene.
Uvijek se sjetim prijateljice, koja mi je za stalnog javnog grgljanja Sanje Sarnavke, kazala: „Sačuvaj Bože da me ona i njezina udruga štite, da one štite moja prava!“ S nekim novim licima, očito je, isto se žensko divljaštvo nastavlja. Kad jednog lijepog dana shvate svoj patološki totalitarizam, kad priznaju da postoji i žensko nasilje nad djecom ali i nad muževima, ali i nad širom obitelji i kad se prestanu poigravati statistikama, bit ću prvi i pružiti im javnu podršku.
Do tada, radije ću ostati, pristajati uz istinu kojoj sam nebrojeno puta svjedočio kroz tri udruge samohranih očeva u Zagrebu, a kojom se pokazalo i pokazivalo (u brojnim slučajevima) kako se rastavljene nemajke perverzno osvećuju preko svoje djece, a bivšim muževima. Oduzimaju im djecu, osvećuju se muževima? Ne! One nekažnjeno uništavaju vlastitu djecu!
ocvala Amazonka
Riječima: „Ne spavam već tri noći. Koprcam se po postelji, buljim u mrak. Popijem i mlaku kamilicu pa opet ništa. Zgromila me spoznaja da nisam dobra žena i majka. Niti sam bila, niti jesam“. Komesarska penzionerka Sanja Modrić izvijestila nas je tako o svojim prevažnim problemima. Muče ju crkvene propovjedi, čak bi i psovala. Ma ne muče nju i njezine predrage komunjare i komesare propovjedi, njih muči to što se one hvataju naroda, što komesari ne mogu koliko bi htjeli i dalje manipulirati tim istim narodom i obiteljima kao što su mogli pola stoljeća za zločinca Tita. Nju muči što zločini njezinih komesara svakoga dana izlaze na vidjelo na nekom novom mjestu. To bi ona ušutkivala. Kosti nevinih. Nju muči što je izgubila svoju omiljenu šugoslaviju i što njezine komunjare postaju sve zaostaliji i sporedniji segment društva. Nema više njoj omiljenog (potpuno zločinačkog) Centralnog komiteta, kojem je desetljećima bila fanatično odana i još je, a koji je odlučivao o životu i smrti. To je njezina trajna boljka: nije više vlast, ma kakve propovjedi, kakvi biskupi. Grakče nam žalopojno iz svoje spavaće sobe kako nema joj više njezine vlasti.
sva tri totalitarizma
Obilježavamo Dan sjećanja ali još nam nisu zaživjele europske deklaracije iako smo ih usvojili. Nije se promijenilo baš ništa. S obzirom da se baš na ovaj europski dan Izbavitelj osjetio ponukanim pokloniti pred krvavom zvijezdom na Mirogoju, očekivao sam i da se ravnopravno pokloni kukastome križu i ustaškome U, kad on već tako shvaća Dan sjećanja na sve žrtve komunizma, fašizma i nacizma. Kad već time pokazuje kako se izruguje osudi u EU i u RH svih totalitarizama. Glavno da slavimo lažni Srb. To ne propuštamo niti jedne godine.
prebogata Hrvatska, još bogatiji građani
Uskoro će, kako je Izbavitelj ponosno najavio kao da mu je ćaćino, hrvatska samo vojna pomoć Ukrajini dosegnuti ništa manje nego 200 milijuna aura!! I još se niti ne zna što ćemo to sve pokloniti Ukrajini. A što bi se sve doma s tim novcem moglo poboljšati!? No na tu svotu trebamo još dodati hrvatske pilote, let do Grčke i održavanje hrvatskih kanadera koji će tamo (ponovno!) besplatno gasiti požare. Na to tek trebamo dodati kako će izgledati izvoz ukrajinskih žitarica iz hrvatskih luka. Hoće li i to biti besplatno kao i sve do sada? I sve to u općoj krizi, pri velikom padu standarda u Hrvatskoj. Kao da smo bogata država, bogatih građana.
A gdje smo stvarno mi? Mi smo na dnu Europe i po prihodima i po mirovinama. Prosječna njemačka mirovina nedohvatljiva je čak i hrvatskoj prosječnoj plaći: iznosi gotovo 1.400 eura! Možete li zamisliti da prosječna hrvatska mirovina iznosi barem pola tog iznosa: 700 eura? Pa ona je stotinama eura daleko od tog iznosa.
Putinovo reciklažno dvorište na Mjesecu
Sumnjam, kako se piše, da je gubitak kontrole nad ruskom letjelicom te njezin udar u Mjesec znak urušavanja ruske kozmonautike. Sumnjam i to da je taj promašaj nešto relevantan po svjetsko istraživanje svemira. Jer danas svemirom krstare letjelice koje su poslane osim iz Rusije i iz Kine, SAD-a, Japana, Indije, Saudijske Arabije… itd. Čak je i najmnogoljudnija Indija sletjela na Mjesec. Kako krasno! Dok pola indijske populacije živi u neimaštini i prašini, a djeca umiru od zaraza i gladi.
No, pad ruske svemirske letjelice otvorio je jedno drugo, mnogo važnije pitanje, a to je koliko je i u ovome trenutku, Putin bahat. Još uvijek. Koliko je on svijetu tim letom želio pokazati: mogu voditi rat protiv Ukrajine, Europe, Britanije i SAD-a, a mogu i istovremeno voditi svemirsku utrku s Indijom za iskrcavanje na Mjesecu. Realno, nije Putin time želio tek pobijediti Indiju, on se i u svemiru prvenstveno želi utrkivati sa SAD-om i cijelim svijetom. Činjenica da je sada i u svemiru doživio poraz, govori naravno da je zinuo više nego što može progutati, baš kao i u Ukrajini, a to može biti dodatno opasno. I već se pokazalo: došlo je vrijeme da se obračuna s Prigožinom. Kao i kod Đemala Bijedića ustaše su podmetnule brdo i Prigožin je otišao na drugi svijet. Kako Putin „nema“ ništa s tom smrću treba reći kako zrakoplov nije pao nego je oboren, a Prigožin nije poginuo nego je ubijen. Očekujem svečan državni pokop omiljenog Putinova kuhara i postumno odlikovanje tog velejunaka Ruske Federacije. Putin je već, u patološkoj Staljinovoj maniri, izrazio i sućut Prigožinovoj obitelji. Zločinac se ugledao u zločinca.
Kako vidimo, ruski imperator Putin otvorio je prvo reciklažno dvorište na Mjesecu. No netko tko sebe drži nepobjedivim imperatorom, a ispadne teško poražen, mnogo je opasniji nego prije.
potpun fijasko
Tomašević nastavlja s nakaradnim mjerama, odlukama jednog potpuno nesposobnog diletanta. On nije kadar riješiti pitanje očito izvanzemaljski visoke trave, koja zamislite buja jedino u Zagrebu. Ali, zato se požurio šminkati sa suprugom na filmskom festivalu u Sarajevu. Za to je pronašao dovoljno vremena, jer tamo je sve pokošeno?
Javor Novak
