Javor Novak: Hrvatska politička kaljuža
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 05 Rujan 2023 13:00
Kako političari rješavaju goruća pitanja? Prestaju li se sastajati s onima iz susjednih zemalja s kojima ne dijele stajališta? Pritišću li primjerice Srbiju da riješi otvorena pitanja? Ucjenjuju li diplomatski Sloveniju pitanjima o Sv. Geri i ribarima u Savudrijskoj vali? Brane li možda ulazak Srbiji u EU, pitanjima o Šarengradskoj adi i drugim graničnim pitanjima?
Postavljaju li logične granične zahtjeve Crnoj Gori na ulazu u Boku? Traže li ratnu odštetu od Crne Gore i Srbije? Ali i od BiH tzv. Republike Srbske? Prekidaju li sve trgovinske veze s bivšim okupatorima? Usporavaju li i čine temeljitijima sve svakodnevne prelaske naših istočnih i južnih granica? Otvorenih pitanja ima toliko mnogo, pa što onda poduzimaju političari u Hrvatskoj?
Točno je reći kako ne poduzimaju baš ništa. Odmah nakon rata vrli Zapad uvjeravao nas je kako moramo trgovati sa Srbijom, kako su to naši susjedi, a susjede se ne bira, kako trgovina nema alternative, a sva druga pitanja riješit će se kasnije. No, laž je da se susjede ne bira, i te kako se to može. Samo treba htjeti i treba se potruditi. Laž je i da će se sve riješiti kasnije jer, kako nažalost vidimo, ni 30 godina nije bilo dovoljno da se stvari sa Srbijom pomaknu s mjesta. Eto desetljećima nakon osamostaljenja obje države, mi bogato trgujemo sa susjednom Srbijom (tako je politika odlučila) i tako joj dajemo zraka da i dalje taji gdje su naši ubijeni; gdje su masovne grobnice; tko su sve njihovi koljači koji su provodili agresiju; gdje je hrvatsko popljačkano kulturno blago, filmsko i fotografsko te muzejsko blago; kad će prestati lagati o Jasenovcu i ustašama; kad priznati logore u Srbiji za 2. sv. rata i istrebljenje Židova, pa čak (zahvaljujući ovakvoj tzv. hrvatskoj politici) ne kažu nam niti kada će hrvatskim logorašima srbskih koncentracijskih logora iz posljednjeg rata biti dopušteno da ih posjete preživjeli i polože gole i nevine ruže na grob onima koji se nisu uspjeli izvući i preživjeti ovu najnoviju srbijansku, životinjsku, torturu. Ratna odšteta? Loš vic!
Što onda radi tzv. hrvatska politika, tzv. hrvatska diplomacija, koja sve te hrvatske interese gura pod tepih? Oni se sastaju sa Slovencima i Srbima ali za sve te „sastanke na vrhu“ unaprijed su određene sve ove gore označene teme kao nedopuštene. Njih će hrabro prešutjeti. Slovenci kažu: nećemo o Piranskom zaljevu, nećemo o ribarima, nećemo o Sv. Geri. A o ostalome možemo razgovarati. Srbi kažu nećemo o posljednjem ratu, on je bio bratoubilački, građanski, očuvanje Jugoslavije, legitiman. Nećemo o tome, idemo o uvozu srbske robe u Hrvatsku, idemo razgovarati o srbskoj manjini u Hrvatskoj, nećemo o Hrvatima u Srbiji. O čemu dakle s njima, s takvim susjedima, lupeta tzv. hrvatska politika i tzv. diplomacija? O Europskoj Uniji, o budućnosti? Pa kakva je to budućnost građena na povijesti koju „trebamo zaboraviti“? Zašto se mi uopće sastajemo s državama sjeverno i istočno kad one nijedno ključno pitanje po hrvatske građane i državu ne žele niti dotaknuti? Nakon trideset godina!
I onda biraju se atraktivna, slikovita sastajališta, izletišta, lokacije za luftibuse: Bled, Jurovski Brod, Brdo pri Kranju, dvorac Brežice… I onda čitamo o nekakvom srdačnom prijateljstvu (s pusama) Kosorova-Pahor, a goruća pitanja hrvatskih ljudi ostaju gdje, pod tepisima, na jastucima!? Kako bijedno. Izbavitelj izjavljuje oduševljeno kako smo mi Slo i HR dvije prijateljske zemlje u prijateljskim odnosima!? A gdje su tu hrvatski interesi? Sada s LNG-om imamo povijesnu šansu kad nas Slovenci trebaju da im uvjetujemo dostavu plina. Ionako kupaca imamo mnogo više nego plina. Nije li sada krajnji tren da zatražimo da se Slovenska vojska napokon makne sa Sv. Gere koja je nedvojbeno hrvatsko ozemlje? Nego ćemo što? I dalje se grliti i ljubiti s onima koji otkidaju naše ozemlje i prisvajaju kao svoje sve tolike naše, hrvatske interese? Sve po željicama i diktatima Bruslja. Pa to je već čista patologija s naše strane. To je poruka i Srbima da ne trebaju popustiti ni za milimetar ni u Srbiji ni u BiH kad su Hrvati u pitanju. To je poruka svima: kad nismo u stanju riješiti otimanja Slovenije, s kojom nikada nismo ratovali, kako ćemo tek rješavati ona zamršena pitanja iz rata sa Srbijom??
Izgleda da ih nikada nećemo riješiti, ali ćemo se valjda vrlo prijateljski sastajati u najluksuznijim beogradskim hotelima i restoranima. Častiti se i slaviti. Može i uz trostruki poljubac!
HRT 1 „Planet blaga“
Ovaj vrhunski dokumentarni serijal potpisuje Sir Christopher Munro Clark, australski povjesničar (Sydney) s Britanskom adresom. Pored svih drugih priučenih HRT dokumentarista, Sir Clark nam sjajno pokazuje što tv-putopis zaista jest. To nisu tek lutanja putovima Marka Pola, ni svjetskim pustinjama, još manje su to nekakvi vjetrovi Aleksandra Stankovića.
Nije neka posebna mudrost na karti svijeta danas pronaći i kamerom prošetati mjestima koja su pod zaštitom UNESCO-a. Nije neka posebna vještina ni pronaći pratitelja kreativnog suradnika kamermana koji će snimati s tla, morske površine ili iz zraka. Vjerojatno nije neki domet niti imati vještog montažera i kreativnog glazbenika za glazbu u podlozi, na kraju i rasnog redatelja (ZDF). Zanimljivo, odlučio se surađivati sa ZDF-om, a ne BBC-em. Što je onda vještina?
Vještina je znanje. Ali ne tek ono zgomilano iz tisuću pročitanih knjiga, jer to je tek jalovo. Vještina je znati uvjerljivo i zanimljivo ispričati povijesno-zemljopisne, religijsko-političke, arhitektonsko-kunsthistoričarske, osvajačko-historiografske priče i u njih ukomponirati sve kreativce redom: kamermana, glazbenika, montažera i naravno producente svjetskog glasa. Rečenice auktora su sve na mjestu, sve sa smislom i podatcima, nema tu viška. Nema tu ni umišljenosti ni sebehvale. To treba moći, to treba znati i još u svemu tome biti ležeran, pitak, zabavan i duhovit, zanimljiv i poučan. Ali prije svega jednostavan i skroman. Staro je pravilo: tko se napuhuje titulama, tko je pun sebe i tko se razmeće, rijetko ima stvarno pokriće, a još manje može osvojiti publiku. Veliki ljudi su realizirani, i oni su skromni. Napuhivanje im ne treba, ono je kontraproduktivno. Sve to jako dobro zna i utjelovljuje povjesničar Sir Christopher Clark, profesor s Cambridgea, gdje je i doktorirao. Inače se obrazovao na dva sveučilišta i dobio glasovitu nagradu Wolfson. Koliko mi je poznato ona dolazi u dva oblika: Wolfson history prize i Wolfson economic prize, koja vrijedi četvrt milijuna funti i koja je druga najvrjednija nagrada poslije Nobelove.
Ne čudi s toga što je prof. dr. Clark ujedno i član Australske akademije humanističkih znanosti te istaknuti član Mannheimske akademije te mnogih drugih visokih institucija. Od godine 2010. Clark je i izabrani član Britanske Akademije. Tu je i cijeli niz drugih nagrada (više od dvanaest) koje je zaslužio sa svojih više od osam knjiga te brojnim člancima. Uz svu tu svjetsku karijeru, nije nevažno reći: i oženjen, i dva sina.
Kad to čovjek pogleda može naslutiti temelje ovog uspjeha ali sve to nije dovoljno. Bio je potreban i izniman talent Christopher Munro Clarka, talent pripovijedanja i predaje velikog znanja gledateljima kroz tv-nizanku koju upravo možemo gledati na HRT 1. Nizanka je to perfektnih putopisa od Meksika, Azteka, Inka, Indokine… od sjevera do juga, od istoka do zapada. I ne samo da to sada možemo gledati, nego se toplo nadam da će cijela ova iznimna nizanka biti uskoro i reprizirana.
Nema dobrog putopisa bez mnoštva podataka i pitkog, simpatičnog, a skromnog nastupa. Prtljavim RH umišljenicima nedostaje samo sve to, a skromnost misle da dokazuju s gotovo uvrjedljivom ležernošću. Ti ego-kvazi-putopisci, ne mogu bez onog: Nu mene.
Doma tv
Kad sam već ovog tjedna u televiziji, treba reći koju i o drugim tv-kanalima. Kako čujem, mnogi vole pogledati „Gorskog liječnika“. Ubrojite me. Naime u toj seriji koja traje godinama, ima ponešto za svaki naraštaj: od dječaka i djevojčica u pubertetu, do mladih bračnih i drugih parova, do samaca i samica, od malih i velikih ljudi, do bake ili djeda koji rade na selu. Naravno kroz sve to su propletene nesreće, bolesti, lomovi i vrlo rijetko umiranja. Naravno, mora biti happy end i slatko.
No, sasvim je ridikulozno i što taj gorski liječnik, potpuno izvan medicinske struke, obilazi obitelji, miri njihove članove, glumi psihologa, župnika, psihijatra, a liječnik je opće prakse, koji izvan svoje ordinacija naravno odlazi i u bolnicu. Pa, kako je neurokirurg, obavlja i najteže operacije na mozgu! Ono časkom, može on to kao u hobiju, kad stigne od privatne ordinacije. Nisam znao da je neurokirurgija disciplina koja se može povremeno obavljati, a da se ostane u grifu i u toj, jednoj vrlo zahtjevnoj struci.
No ono što je vrlo smiješno je i slijedeće: sjevernjaci su oduvijek zavidjeli Mediterancima. Žive na otvorenom, druže se, piju kavu… I sad što? Pa poželjeli se uvjeriti nas u sve to i sjevernjaci: „I mi to radimo. Isto. Isto.“ Pa tako imaju terasu na livadi ispod kuće (s pogledom na Alpe) gdje baš svaki dan doručkuju, svi se okupljaju, šale se i diskutiraju. Ma Mediteranci. Čisti Mediteranci. Čak nikada nema ni vjetra, kamo li olujnog ili kišnog ili snježnog vjetra. Zato voze čak i kabriolete… Mi čak i u Zagrebu vozimo ih mnogo rjeđe nego Mediteranci ali u Alpama nije tako, kaj ne? Tamo je sušto sunce i semper plavo nebo, ma opšta divota jedna. Jedino su se malo zaigrali pa nam stalno pokazuju njihove alpske kuće koje su u cijelim prizemljima obložene poslaganim cjepanicama drva. Pa zašto, čemu toliko to, kad uopće nema zime?
Nikada, ali baš nikada u seriji ne pada kiša, nema magle, dolina se nikada ne ispunja niskim tmurnim oblacima, nije hladno, nema zime, nema snijega, nema čak ni mraza. Nema ni blata na zemljanim cestama. Idila. Čista idila. A sve nadomak Alpa! Pomno birane panoramske sličice doline i Alpa su prave slađahne razglednice s puno sunca, bez jednog jedinog oblačka. A usjeci u brdima su opasno duboki ali uvijek naravno bistri i osunčani. Zalasci sunca su ljepši nego u Zadru. Ma nema uopće nikakve razlike između Alpa ili zaalplja i Mediterana. Zar ne? Kako uvjerljivo.
promicanje totalitarizma
Da ne povjeruješ, sve televizije prilično detaljno zamućuju kojekakve poruke koje sugovornici ističu na svojim majicama ili kapama. Da ne povjeruješ, iako to redovito radi i HTV, vidi vraga čak u jednoj odličnoj emisiji kakva je More, na kapi klinca ribolovca, a sugovornika, crveni se velika petokraka zvijezda! Kako nakazno. I još: bočno na kapi jasno je vidljiv i zločinac i ubojica Che Guevara!! Ono kao zamislite čuda, klinac peca! Od toga je stvarno trebalo napraviti raritetan prilog, ma poslati ga na natječaj. Centar Pula radi što hoće, očito. Krasno od nacionalne televizije, ne? Od tzv. javnog servisa.
Javor Novak
