Javor Novak: Hod za institucije?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 05 Listopad 2023 13:00
Vidimo sada u stvarnosti koliko je svaki dječji život sustavu (ne)vrijedan i (ne)važan. Vidimo sada koliko je nazovi roditelja koji odbacuju svoju djecu ili koji kažu kako nisu u stanju i u mogućnosti brinuti se za dijete s posebnim potrebama. Vidimo sada kako puca po šavovima i sustav udomiteljstva.
Je li ovo heretičko pitanje: bi li se umjesto u Hodu za život brojni hodači trebali udružiti u Hodu za institucije? Naime, jedna je šestogodišnja curica s posebnim potrebama odbijena u čak 31 instituciji s obrazloženjem kako nemaju mjesta jer svi pucaju po šavovima. Bilo je i pet cirkularnih pisama na koje odgovori nadležnih nisu stigli.
Sada se svi ti odgovorni u (pre)glomaznom Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, u kojem su djeca na repu interesa i rada, kunu kako propusta nije bilo, kako pucanja sustava nema, kako bi djevojčica svakako bila zbrinuta. Pitanje kada bi bila zbrinuta i gdje - njima izgleda nije važno. Oni su sada složni u gašenju požara, čitaj sramote sustava.
Hrvatska je raj za uhljebljene: imamo zamjenike ministara, tajnike, državne tajnike, savjetnike i agencije… bulumentu svega, umjesto da tim novcem gradimo vrtiće, škole, domove za nezbrinutu djecu. Hrvatska očito je, zakazuje najviše upravo na djeci: nema dovoljno jaslica, vrtića, škole su u lošem stanju, domovi za nezbrinutu djecu su desetljećima krcati, a kako sada vidimo i ona najosjetljivija djeca s posebnim potrebama, ne mogu čak u 31 instituciji pronaći svoje koliko-toliko toplo mjesto uz stručnu pomoć, nadzor, ili ne daj Bože i ljubav.
Nije li pri tom gorućem stanju sa zbrinjavanjem djece bez roditelja, a posebno djece s posebnim potrebama, upravo sablažnjavajuće Hodom za život boriti se da svaka trudnoća završi s porodom, boriti se da nam se dokaže kako je svaki život vrijedan? Vidimo sada u stvarnosti koliko je svaki dječji život sustavu (ne)vrijedan i (ne)važan. Vidimo sada koliko je nazovi roditelja koji odbacuju svoju djecu ili koji kažu kako nisu u stanju i u mogućnosti brinuti se za dijete s posebnim potrebama. Vidimo sada kako puca po šavovima i sustav udomiteljstva. I još i ova sramota: djevojčica i dalje ostaje u Centru za odgoj i obrazovanje Slave Raškaj, iako ta ustanova, ne pruža smještaj djeci tijekom vikenda!
Ne bi li pri ovakvom očajnom stanju stvari, koje traje desetljećima, bilo prirodno i elementarno logično da se Hod za život pretvori u Hod za izgradnju i opremanje novih institucija za nezbrinutu djecu, naročito onu s posebnim potrebama? Nije li u ovakvoj situaciji neukusno po svim gradovima trubiti „svaki život je važan“ i biti slijep i gluh za očajnu stvarnost koja potpuno demantira tu frazu? Trebam li reći koliko su i klečatelji po trgovima u ovom kontekstu, sasvim promašeni?
usta moja hvalite me
Kad slušate Izbavitelja on je prepun svojih uspjeha (pa ih njiše). Te mi smo učinili ovo, te mi smo učinili ono. Nikada i nigdje niste ga (ljudski) čuli: ovo nismo (još) uspjeli, ili: ovo nam nije pošlo za rukom, ili: za ovo nemamo novca, ili: tražili smo EU sufinanciranje ali je naš projekt odbijen. On vidi samo svoje uspjehe, uspjehe, uspjehe. A jesu li to slavni uspjesi ili to samo znači raditi svoj posao? Pa je li Izbavitelj izabran da se sunča na moru i skija zimi? Ili je izabran i zasjeo je na funkciju, zato da bi radio, rješavao probleme u državi? Kojih usput, ima više nego lišća na Zrinjevcu.
Zamislite da kirurg kaže: toliko sam i toliko operacija imao mjesečno. Zamislite da profesor kaže: ovaj mjesec odradio sam toliko i toliko nastavnih sati. A svi bi se oni i te kako imali razloga pohvaliti radeći svoj odgovoran posao. Zar se svojim poštenim i marljivim radom ne bi isto tako mogli pohvaliti i svi drugi radini ljudi? A zašto to svi oni ne rade? Jednostavno zato što je svaki taj rad sasvim očekivan i normalan - svi oni rade svoj posao, zato su uostalom i plaćeni. Pa je tako sasvim normalno i očekivano da i Izbavitelj, za svoju visoku plaću, nešto radi. Pogotovo poznajući mizeriju s kojom većina hrvatskih građana mjesečno raspolaže te kad to usporedimo s milijardama kojima raspolaže Izbavitelj. Nije li u tom kontekstu potpuno nakazno i sebeljubno hvaliti se kako si ti učinio. Ti radiš?? Hvali se što je sve napravio, prešućuje stanje blagajne, a i kada je radio, nije radio. Radili su građevinari, obrtnici itd. A koliko košta četa iz Izbaviteljeva drugoga reda? Divizija ljudi, a uspjeh je jedino njegov?!
Polovna eskadrila francuskih zrakoplova Rafale F3R nikako da sleti u Hrvatsku. Izbavitelj se hvalio kako će stići prije roka. Pa zatim da će stići prije ljeta. A ljeto, sram ga bilo, završilo. Evo nam se smiješi već i listopad, a od lovačkih zrakoplova niti a. Još letaju Francuskom. Čekaju se izbori pa da tik pred njih, tek u drugom kvartalu 2024., Izbavitelj sjedne u lovački kokpit i otpraši put oblaka sa svom svojom pratnjom ko' pravi barun Muenchausen. Sve za izbore - fotelju ni za što.
Hrvatski se birači moraju sjetiti i na izborima se (i) ovim dvama činjenicama rukovoditi: Izbavitelj vam, kupili vi samo kilu kruha ili perilicu rublja, uvijek otima velikih 25 % PDV-a. U stvari, to je feudalna četvrtina. Kad vam „poklanja“ (najčešće jednokratno!) povišenje plaće ili mirovine radi usklađenja s (trajnom!) inflacijom, on vam zapravo vraća tek mrvicu od te feudalno otete četvrtine. Nije dakle riječ ni o kakvom poklonu, odnosno je, ali o ovom Laokontovom: Timeo Danaos… Čuvaj se Danajaca i kad darove donose. A ako mu to dopustite pa Izbavitelj dobije i treći mandat, sa svim poklonima je, poslije izbora, budite sigurni, definitivno gotovo.
Zakon o hrvatskome jeziku
U „Vijencu“ br. 770 Matice hrvatske od 14. rujna o.g., predsjednica Društva hrvatskih književnika dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek piše kako je iznenađena (uostalom kao i svi mi ljudi dobre volje), što Hrvatsko društvo pisaca (Upravni odbor) „ulaže prigovor na stvaranje ovog Zakona“ te traži „da se prijedlog povuče iz procedure“. To iznenađuje s obzirom da takav zakon imaju mnoge europske države ali i jedna takva izvan-europska Srbija. Predsjednica DHK nadalje ističe: „zašto ignoriramo hrvatske sveučilišne profesore koji su specijalizirali povijest jezika, dijalektologiju, suvremeni hrvatski jezični standard?“ Dodao bih: a zašto HDP otvoreno potcjenjuje lektore i njihov važan posao? Kome smeta znanje? Kome smeta uvođenje reda?
Svima je vrlo dobro znano kako je hrvatski jezik u Jugoslaviji i za Jugoslaviju bio nepostojeći. Postojao je hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, kao tobože isti, jedinstven jezik. U osnovnoj smo školi morali pisati sastavke na tzv. hrvatsko-srpskom i to jedan tjedan latiničnim pismom, drugi tjedan ćiriličnim! Gotovo pola stoljeća Hrvatski se uništavao, stvarao se (planski) nered, a zatim još trideset godina od osamostaljenja nismo uspjeli sagraditi čak ni nacrt Zakona o hrvatskome jeziku. I sada kad se to napokon radi, ti i takvi pisci protive se uvođenju reda u hrvatski jezik! Kako prozirno, da ne kažem nešto gore.
nenarodni ministar
U kajkavskom ima stara poslovica koja kaže: tiha voda brege dere i to je izričaj u pozitivnom smislu, kad se želi reći da netko radi tiho i predano, a mnogo postiže. Ovdje ću tu poslovicu upotrijebiti u negativnom smislu jer je o vrlo negativnom poslu i riječ. Dr. sc. Radovan Fuchs, ministar je znanosti i obrazovanja RH i njegova je karijera bumo rekli, fest nacifrana. On je veterinar pa farmakolog i toksikolog no njegovo je djelovanje vrlo toksično po hrvatsku školsku djecu. O čemu se radi? Slabo eksponiran bregoderec Fuchs, vidi vraga, dopušta da udžbenike za osnovnu školu piše ni manje ni više nego jedan notorni čovjek kojega su stručnjaci njegove „struke“ davno i javno raskrinkali do temelja. Čovjek koji ne zna francuski ali je tamo bio diplomat! To je notorni Ivo Goldstein koji se već deset puta obrukao javno pa ga zato mediji peru s nadimkom Ivo drobilica. Poznato je naime da je još na prvom pokušaju doktoriranja (onog zagrebačkog) toliko drobio i navodio izmišljene auktore te to čak i osobno priznao (!) da ga se mentor javno odrekao! Koji presedan! A onda je otišao u Beograd, gdje mu je otac bio predsjednik Jevreja Jugoslavije i tamo je jedva doktorirao. Goldsteinovu knjigu rastavio je (i) dr. Vladimir Geiger nazivajući je ne nestručnom već trivijalnom historiografijom. Profesorica Kasapović je za knjigu „Antisemitizam u Hrvatskoj“ napisala: „Autor ne poznaje ili ne poštuje ni pravopisna pravila o sastavljenome i nesastavljenom pisanju imenica“ (…) „netočno piše pridjeve…“ Dr. Mirjana Kasapović zaključno u recenziji kaže: „neugodno je čitati samo loše knjige. Knjiga „nije valjano teorijski i metodološki utemeljena“ (…) „u protu-semitizam u Hrvatskoj ubrojio je i pojave na područjima koja u naznačenom dijelu povijesti nisu bila, a nisu to ni danas, dijelovi Hrvatske”! Kakve su to dakle reference koje se ministru Fuchsu čine relevantna preporuka ovakvom traljavom auktoru? Nekome tko odgaja djecu, tko sudjeluje u izradi udžbenika!
Ministar Fuchs isto tako dopušta da se tiskaju udžbenici za srednje škole s krivotvorenom poviješću. Titovih slika ima nekoliko, o njemu više auktora piše mnogo, a utemeljitelja hrvatske države dr. Franje Tuđmana, graditelja kako ga naziva Crkva, jedva ima spomenutog. Povjesničari su više puta upozoravali na tu krivotvorinu (i ne samo na nju!) ali ministar Radovan Fuchs očito ne misli kako đacima treba servirati povijesne činjenice.
Dakle imamo znanstvenike i povijesne činjenice ali nam i oni i one očito ne trebaju, baš kao i Zakon o hrvatskome jeziku. Čemu onda služe fakulteti, visoko obrazovanje, cijelo Sveučilište? Pustimo onda diletante u jezik, pustimo mitomane u povijest. A djeca? Djeca neka doma uče stvarnu povijest. Poslije škole, od svojih roditelja koji ne nasjedaju na jugo-promidžbu i krivotvorenje povijesti u ime propale jugoslavanske ideologije.
A tek težina knjiga koje pučkoškolci kao tovari moraju nositi na svojim leđima? Ta je tema stara desetljećima, nikako da se udžbenici tiskaju na lakšem papiru. Kao da je (i) to za ministra Fuchsa nauka.
havarija, umalo i tragedija
Dvije glavne televizije, kao po dogovoru, nisu donijele ključne podatke o havariji pred Loparskom trajektnom lukom na Rabu. Od silne gladi za senzacijom razgovarale su o nasukanom brodu na dobro označenu hrid, s nadležnim lučkim kapetanom, s mjesnim vatrogascima i spasiteljima (koji su obavili ogroman posao). Najzanimljivije nismo vidjeli: odsukavanje. Ali nigdje ključne stvari: imena broda, matične luke i države, nigdje ni imena kapetana. A ne vidi se ni zastava matične države. Obje su se televizije dale kapacitirati brojem putnika i posade (njih oko 40) te burom. Gle čuda, bila je bura. Samo desetak milja od Buke Senjske i zloglasnih Senjskih Vrata između Krka i Prvića, gdje na dnu burom potopljeni leže još i zrakoplovi iz Prvog svjetskog rata (o brodovima da i ne govorim), plovi suvremeni kapetan u 21-om stoljeću, opremljen i pomorskim kartama i satelitskom navigacijom, i dubinomjerom i radarom s četrdesetak stranih turista, ne prati vremensku prognozu i ne čita pomorske znakove, jasno istaknutu motku! Iz slabih fotografija može se samo nagađati da je ime broda Oimissum (znači li to latinski propust)?? Ako da, zaista točno ime broda, koje li ironije!
Koristim priliku podsjetiti i na bijeg tridesetmetarske sitnice od jahte s Murtera, prije nekoliko mjeseci, a o kojoj se (još uvijek) ništa više ne zna. Ni tko je isplovio, ni je li imao dozvolu, ni tko je odgovoran, ni traži li se izručenje kapetana, ni ima li pokrenutog postupka? Naša posla. Svi podmazani?
pristrani radio, pristrana situacija
Još malo i Hrvatski radio (bilo koji program) ne će se dati uopće više slušati, osim naravno vijesti u 17 i 22 sata kao posljednju oazu profi novinarstva. Koja god to emisija bila, ako se voditeljica dotakne žena, feminini solilokviji traju u nedogled. U Hrvatskoj izgleda postoji samo rak maternice i rak dojke, stalno slušamo o ta dva oboljenja. Ali žene rade u elektronskim medijima, u sudstvu, kao profesorice i odgajateljice, kao prodavačice, kao psihologice, socijalne radnice, logopedice, pravnice i odvjetnice, kao farmaceutkinje… jer mi smo, jašta, patrijarhalno društvo, ne? Zamislite samo koliko bi graknule militantne feministkinje, recimo samo Izbaviteljeva miljenica svih miljenica, nadstručan nadkadar Jelena Veljača, diplomirana feministica, da imate obrnutu situaciju. Da govore, sude i uče samo i jedino muškarci. Bi li oni tada mogli, tako lako do Izbavitelja, kao magistra feminizma Veljača, da uz caffe časkom skroje neki novi zakon o nasilju žena nad djecom i muškarcima? Neku turbo Istanbulsku. Recimo o verbalnom nasilju žena nad muškarcima, o fizičkom i psihičkom i verbalnom nasilju žena nad djecom, o fizičkom nasilju nad muškarcima. O zakonu koji bi recimo regulirao ovo sadašnje veleočajno stanje: otvoreno medijsko zatupljivanje i verbalno nasilje žena nad cijelim muškim rodom. Posebno i nad svim onim većinskim muškarcima koji s bilo kakvim nasiljem, nemaju ama baš ništa. Pokušavaju nam oprati mozak. Preventivno?
Istina:
„Danas više ne smiješ reći da postoje nasilne žene. I žene koje su spremne svima uništiti živote ako nije po njihovom. Odmah podržavaš nasilje. Čak i ako postoji dokaz tome da lažu.“ Kad ovu istinu izriče žena, onda vrijedi dvostruko.
Zapravo se veselim ovom naletu militariziranih feministkinja u RH. One slave, misle da su napokon pobijedile. A što, što su pobijedile? Tako je bilo i u Americi: žena pozove policiju, kaže obiteljsko nasilje i policija dođe i odmah bez pitanja odvede muškarca na ispitivanje i u istražni zatvor. Međutim, nakon takve prakse feministice su se toliko osilile da je američka policija morala promijeniti praksu: već dva desetljeća dolaze na ženski poziv za obiteljsko nasilje i prvo i odmah u istražni zatvor odvode ženu! Jer je praksa pokazala da su žene masovno počele zloporabljati zakon. Da su one te koje su nasilne. Doći će to i kod nas, ne brinite drage feministkinje, draga ožujska feministice, samo vi nastavite kao i do sada. Molim vas.
Hrvatski radio (dio 2.)
Glazba je najbolji dio Hrvatskoga radija, a tako ju progone, istjeruju i reduciraju iz programa. Moram i obvezno i svakako zahvaliti H. radiju, glazbenim urednicima. Često izvode pjesme s mojim imenom. Recimo (ženski vokal) „Ej Javore, Javore… budi mi Slavoniju“. Ili ona meni najdraža: „Šumi, šumi Javore“ (više izvođača ali najmiliji mi je Škoro). Od tih narodnih pjesama (kojih inače uopće nisam ljubitelj) jako mi je draga i ona „Slavonskih Lola“ – „Sve je ona meni“ (još iz 2003.). Mene jako sviđa onaj (već dvadesetogodišnji) stih: „Sve je ona meni, dobro što ja znam, srce moje lažem sebi, bolje kad sam sâm“! Velika hvala izvođaču, Darku Ergotiću, hvala i glazbenim urednicima Hrvatskog radija. Dao bih im mnogo eurića kad bi samo meni svirali. I dok sam kod nezaboravnih melodija: tu je i glasoviti kubanski, a svjetski hit – Guantanamera. Najdraža melodija pokojnog mi pape i najdraža moja danas, kad ga se, svaki put uz nju, pjevajući sjećam.
Javor Novak
