Javor Novak: Novi rat
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 17 Listopad 2023 13:03
Čovječanstvu definitivno ne treba bilo koji novi rat. Ne treba nam ni najveći postojeći, u Ukrajini. No uvijek ima onih imperijalističkih snaga, kojima rat, smrt, razaranje i prodaja oružja, nasušno treba, kojima ljudski životi ne znače baš ništa.
Manijaku Putinu recimo, jako dobro dođe otvaranje novog sukoba, rata Izraela s Hamasom jer će tim ratom razvući SAD i Britaniju, a donekle i Europu da ratuju na dvije fronte:
na onoj ukrajinskoj i onoj izraelskoj. Europa će svakako biti uvučena. Pitanje je samo da li izravno ili neizravno. Što se više SAD-e bude uključivao u rat Hamasa sa Izraelom to će više tražiti od EU da preuzme štafetnu palicu i jače se angažira u Ukrajini.
krvava povijest
Neki navode kako je riječ o dubokim sukobima na Bliskom Istoku. Onima koji sežu u povijest i više od tisuću godina. Svakako najkrvavije je bilo XX stoljeće, posebno nakon I. sv. rata, kad su na tom trusnom vojnom području, granice bahato krojile Velika Britanija i Francuska i tako (namjerno) posijale sjeme budućih ratova. Povjesničari kažu kako tamo gdje Britanija kroji povijest - zbivaju se žestoki sukobi, desetljećima. Treba se sjetiti i da je u posljednjih petnaestak godina Izrael više puta napadao Palestince, nasilno gradio naselja i širio se na Gazu, na Zapadnu obalu.
Ratovi, eskalacije ili sukobi i provokacije traju najmanje cijelo XX stoljeće, i svi oni u podlozi imaju Izrael. Zato je teško reći tko je ovdje u pravu. A i ratna se sreća okretala. Stoga mnogi i dan danas ne razumiju što je Hamas, što Hezbollah, što ISIL. Što Libanom i Iran imaju s Izraelom, što imaju Irak ili Sirija i Jordan ili Saudijska Arabija? Poznato je primjerice kako se zločinac Tito grlio i ljubio s vođom Palestinaca Jaserom Arafatom. Bio je znači otvoreno protiv države Izrael, a to što se ljubio u usta s Arafatom imalo je svima pokazati kako Jugoslavija otvoreno vojno pomaže Palestince. I činila je upravo to.
još jednom na bačvi baruta
No napad Hamasa na Izrael, ovako kako je neki dan izveden, po svim je parametrima otvoreno teroristički: udarao je na civile, otimao, strijeljao i mučio civile, vadio ih iz automobila, otimao ih s koncerta na otvorenom, silovao itd. Zato će odgovor Izraela biti žestoka i multiplicirana osveta. Hamas sâm naravno da ne može vojno poraziti Izrael, čak što više mislim da će se pokazati kako su se zaletjeli jer bi se lako moglo dogoditi da ih Izrael (sada opravdano) zbriše s lica Blistoka. No činjenica da su se Palestinci, točnije Hamas, odlučili na ovako brutalan teroristički napad, na iznenadnu agresiju, upućuje na to da imaju veliku podršku onih ključnih arapskih i islamskih zemalja, a i Rusa. Oni žele uvući što više država i vojski diljem svijeta. No, eskalira li ovaj rat i pretvori se u višemjesečni, nastat će velik problem i za Izrael i za SAD-e bude li Izrael napadnut ne samo sa zapada, već i sa sjeveroistoka, od Hezbollaha iz Libanona. I to se već dogodilo.
Delirij u koji su pale islamske zemlje nakon što je Hamas raketirao Izrael i probio njihovu vojno-sigurnosnu i obavještajnu obranu, samo pokazuje koliku će obilatu vojnu pomoć dobivati Hamas, vrlo vjerojatno i Hezbollah, ako se rat zahukta. Što će biti žešći napadi Izraela to će se više arapskih zemalja uključivati u rat protiv njega. Činjenica da su Amerikanci već tu, možda je najjača najava kako bi Izrael mogao izgubiti ovaj rat. Jer, gdje god su do sada Ameri ratovali, od Vijetnama, Afganistana do Iraka, posvuda su izgubili (ali su silno zaradili na proizvodnji i prodaji svoga oružja).
Sada se sa Zapadne obale kuka po humanitarnim pitanjima, te žrtve civili, te izbjeglice, te žene i djeca. A što je Hamas očekivao nakon što su ispalili na tisuće raketa na Izrael? Jesu li znali da je Izrael sila? Jesu li znali da će Izraelska odmazda biti krvava i jaka? I sada kad se ona događa, Hamas, koji je ratom zarobio sve svoje civile Palestince, kuka kako je taj rat koji su sami započeli, krvav s izraelske strane. Bez obzira na dugotrajnu i kompliciranu prošlost sukoba, ovaj teroristički napad s pojasa Gaze na Izrael, neizazvano je divljaštvo. I naravno da se Izrael ima pravo braniti. Samo, gdje je mjera, gdje granica sukoba?
Rat još nije ušao niti u treći tjedan, a već su brojke ubijenih na obje strane blizu 10.000. Koliko se za sada zna. A brojke ranjenih približavaju se 20.000, također koliko se sada zna. Došlo je i do otvaranja sjeverno-izraelske fronte, one s Libanonom i Hezbollah se već hvali kako su kao odgovor na izraelske rakete, pogodili dva izraelska tenka i jedno oklopno vozilo. I onda naravno po pravilu zatvorenog kruga: izraelsko topništvo napada više područja južnog Libanona i to čak i iznad UN-ove plave crte koja dijeli dvije zemlje još od 2000. Treba usput znati da je Hezbollah krcat naoružanjem svih vrsta, uključujući i teško naoružanje za kopnenu vojsku. Osim toga podržava ga i Iran. Izraelski ministar komunikacija traži još i zatvaranje lokalne postaje Al Jazeere zbog navodnog pro-Hamasovskog huškanja i snimanja trupa u područjima izvan Gaze. Kako je riječ o katarskoj TV postaji jasno je što bogata država Katar misli o Izraelu i ratu koji on potencira.
Izrael je Pojasu Gaze, sa 2,4 milijuna stanovnika, presjekao isporuku električne energije, vode, hrane, medicinskog materijala te goriva. Zar to nije eklatantan primjer najgoreg ratnog zločina? Zar zbog militantnog i terorističkog Hamasa treba pobiti sve Palestince? Izraelska kopnena ofenziva još nije ni započela, a u glavnoj i pretrpanoj bolnici u Gazi već traži pomoć i utočište oko 35.000 ljudi! Cijeli jedan grad.
Izrael će ovime, a naročito predstojećom totalnom kopnenom ofenzivom razbjesniti cijeli arabski svijet, a prvo okolne zemlje: Jordan, Siriju, Irak, Saudijsku Arabiju, Iran, Libanon, Katar… Naravno već su uključena i dva pola: američki i ruski, a ni Kina ne šuti nego se već pogađa sa državama Arabskog poluotoka. Ako se uključi većina ovih zemalja stvar je gotova - to je Treći svjetski rat. No je li već danas sve nezaustavljivo? Je li sve već otišlo k vragu?
Izraelski premijer B. Netanyahu stalno kesi očnjake prvo zbog iznenadnog, brojnog i ubojitog raketnog napada Hamasa prijeteći kako će Izrael zauvijek uništiti Hamas. No on prije svega treba bjesniti na izraelsku vojno-obavještajnu i sigurnosnu zajednicu koja napad nije ni razotkrila niti prevenirala. Umjesto smirivanja situacije Izrael je izveo nekoliko raketnih napada i na Siriju, na zračne luke u glavnom gradu Damasku te u Alepu čime su oba čvorišta izvan uporabe. Cilj je navodno bio prekinuti iranske opskrbne crte za Siriju. U samo nekoliko dana rata Izrael je već zaratio s tri svoja susjeda. Dokle on misli ići? Hoće li raketirati cijeli islamski svijet?
SAD pokušava Iran držati izvan sukoba no Teheran je otvoreno upozorio Izrael da ako se ne zaustavi „situacija bi mogla izmaći kontroli i izazvati dalekosežne posljedice, a za što će odgovornost snositi UN“. Iran također već prijeti „da će morati odgovoriti“ ako Izrael izvede opći kopneni napad u Pojasu Gaze. Izrael uzvraća optužbama kako Iran pokušava premjestiti strateško oružje u Siriju ili preko Sirije kako bi otvorio drugu frontu u ratu Izraela i Hamasa. No čini se da je Izrael onaj koji otvara fronte.
Iz svijeta Izraelu stiže mnogo kritika zbog naredbe da ljudi odu sa sjevera Gaze, a UN ga poziva i da opozove tu svoju naredbu. Rusija je pak zatražila od Vijeća sigurnosti UN-a glasovanje o nacrtu rezolucije o sukobu Izraela i Hamasa kojom se poziva na humanitarni prekid vatre i osuđuje terorizam i nasilje protiv civila. Putin mirotvorac! Općepoznato, kroz svoju agresorku povijest sasvim ne suzdržana Britanija, sada šalje poruku Izraelu „da bude suzdržan“. No, SAD šalje i svoju drugu udarnu skupinu nosača zrakoplova u istočni Mediteran. Tobože radi odvraćanja drugih u pridruživanju zaraćenim stranama. A to će činiti: nosačima zrakoplova (i onim nuklearnim), sa 7.500 članova posada, s krstaricom, brodom za dopunu, razaračima i podmornicom. Kako je dakle iskićena ta njihova „maslinova grančica“. Svijet nikada nije bio bliže ponoru Trećeg svjetskog rata.
Kuha se nov, velik i opak rat. I naravno da Milanović ima potpuno pravo kad kaže da je isticanje izraelske zastave na hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova čisti idiotizam. Sjetimo se one Mačekove s početka II. sv. rata: „Kad se veliki tuku, malima je mjesto ispod stola!“
ljubomorni Jergović
Prije desetak dana Miljenko Jergović raspalio je po imiđu predsjednika Matice hrvatske Mire Gavrana. Ne bi on to tako nikad da iz Matice i od Gavrana ne dolazi prijedlog novog Zakona o Hrvatskom jeziku. A jezik je to s kojim je Jergović u stalnom sukobu, on jednostavno ratuje sa stvarnošću. Pišući nekakvim srpsko-hrvatsko-bosanskim nepostojećim jezikom Matica i Gavran jednostavno su ga izbacili iz cipela. Ne samo da je izgubio Jugoslaviju, nego će sada definitivno morati napokon reći i koji je to jezik koji on zove materinjim? Nekada se mogao izvlačiti na to da nije ni Srbin, ni Hrvat ni Bosanac nego je Jugoslaven ali što će sada reći po pitanju hrvatskoga jezika u hrvatskoj državi u kojoj živi? Da je nesvrstani?
Tako se zapleo s tvrdnjom kako je to laž da je Gavran najprevođeniji ali i najizvođeniji hrvatski pisac. Pa onda vadi iz šinjela svoje najmilije: Dubravku Ugrešić i (Jugo)Slavenku Drakulić. Pa kaže one su najprevođenije. Pri tome je zaboravio samo jednu sitnicu: obje su bile protiv nastajanja samostalne hrvatske države i obje su se iselile na Zapad. Kada? U ono najteže vrijeme kad se u Hrvatskoj ginulo pod srbskim granatama. Što su dakle one: hrvatske književnice koje ne priznaju hrvatsku državu? Ili hrvatske emigrantice koje su u inozemstvu čekale rasplet raspada Jugoslavije nadajući se kako će ti grozni hrvatski žderonacionalisti biti poraženi? Što su zapravo one? Kojoj naciji pripadaju? Nisu valjda uz ustašku Hrvatsku? (u kojoj su Srbi u Vladi!).
Ugrešićka je pokušala prozirno tvrditi kako je nakon objavljenog članka napada (i) na nju („Vještice iz Rija“) bila protjerana. Međutim da bi netko bio protjeran iza tog akta mora stajati neka institucija, neka država, a Ugrešićki su čak kolege profesori nudili ostanak na fakultetu u Zagrebu. Biti protjeran jednim jedinim tekstom?? Koja glupost. Mislim negdje 2015. išao je dirigiran napad na mog (tada već bolesnog) oca hrvatskog književnika Slobodana Novaka, akademika HAZU. Nema tko od polutana tada napismeno nije vrijeđao moga oca. Na najsiroviji i najprimitivniji način. Malo je reći: ispod pojasa. A sve tzv. kulturnjaci, pisci. Bile su to ne jedan tekst nego cijele izrigotine u nastavcima iz dana u dan. U udarnim novinama. I što je otac trebao? Emigrirati iz Hrvatske? Reći da je prognan??
Ali u nečem drugom je stvar, u drugom grmu leži zec, a to vrlo rado preskače i „zaboravlja“ Jergović. Te dvije navodno hrvatske persone, milo moje Jergovićevo, već su godinama prije famoznog „izgona“ rovale protiv samostalne Hrvatske. I ne samo da su rovale nego su gradile međunarodne odnaroditeljske mostove kojima će se kad-tad prebaciti na sigurno. I kad je kucnuo čas, a gazda ih je pozvao, naglo su sprhnule van i mam postale najprevođenije. Sjetimo se samo uloge Francuske ili Britanije u agresiji na Hrvatsku, pa naravno da su ne samo te zemlje jako podržavale sve one (Matvejević) koji su rigali vatru sukljali dim na neovisnu Hrvatsku i predsjednika Tuđmana. Odatle ta najprevođenija djela, kako pjevaju Beatlesi: with a little help from my friends. Odatle i te „zvučne“ nagrade.
Koliko se zaigrao Jergović napadajući Gavrana, govori i to što je spomenuo i epitet najizvođeniji hrvatski književnik. Sve ga to jako boli pa nije naveo ni jedan protuargument: koji su to drugi najizvođeniji hrvatski književnici? I kakve veze ima tko je preveo djela Mire Gavrana: je li on sam ili je to učinio netko drugi, valjda je ključno, valjda je odlučujuće tko je i da li je prihvatio ta djela izvoditi. A Gavrana izvode po cijelome svijetu. Teško lanetu Jergoviću. Razumijem ja i da je Jergoviću sasvim loše palo na želudac što Miru Gavrana pod svoj krov uzima i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Jer Jergović se jasno pita: a gdje sam tu ja? A njega nigdje. Možda kad odluči koji mu je to i kako se napokon zove taj njegov materinji jezik?
akademik Tonko Šoljan
Na poziv auktorice, ipak sam, nakon gotovo punih šest godina, nogom kročio na HRT. Razlog je bila 90-ta obljetnica rođenja Tonka Šoljana (1932.-2022.) i tri desetljeća od njegove smrti (1993-2023.). Tim je plemenitim povodima auktorica Branka Kamenski napravila sjajan dokumentarac. Prvo, film je topao, stručan o literaturi i bogat po opisu života sjajnog hedoniste i zaljubljenika u more Tonka. Drugo, o njemu su govorili brojni hrvatski intelektualci i književnici (V. Visković prezastupljen) i profesori. Svaki je iznio jedan dio iz bogatog mozaika Tonkova života. Treće, na iznenađenje mnogih, dvorana Bajsić bila je puna, mnogo je ljudi došlo i što je slatko, svi se odnekuda, barem iz viđenja ako ne i osobno, znamo. Pljesak na kraju filma nije bio kurtoazan nego iskren pa je auktorica Branka Kamenski morala više puta ustajati pred publikom i zahvaljivati.
Hrvatski književnik Tonko Šoljan, akademik, bio je osebujan i hrabar slobodnjak, počesto i buntovna osoba, ukratko onakva kakva bi Hrvatskoj jako dobro došla i dan danas. I vječno nasmijan, s očima koje su vas prodorno snimale, što fraza kaže: kao rentgenom. Neki od prisutnih kazali su mi kako nam danas, unatoč brojnosti različitih portala, nedostaje polemika, razmjena mišljenja, burkanje kako bi se pokazalo i raspravilo sve što vrijedi raspraviti. Kako bismo doista živjeli demokraciju u pluralizmu različitih mišljenja. Tonko je dušom, tijelom i djelima bio sav u tome, da ne govorimo o njegovim sjajnim anglističkim prijevodima kojima je još davnih godina prošloga stoljeća probijao led i otvarao prozore i vrata svjetskoj literaturi… a to nije prolazilo tek tako, proglašavali su ga i američkim špijunom. Gledati na Zapad pedesetih, šezdesetih godina prošlog stoljeća i uvoziti u Jugovinu strane umjetničke dosege, bilo je politički vrlo skaredno i opasno. Na to se gledalo i s podozrenjem i sa sumnjom ali i s optužbama.
Jedino, ne znam je li to tako uvijek ili samo ovoga puta i možda HRT nije očekivao takvu gužvu ali između dvorane i kafića ipak je iz hodnika trebalo ukloniti zaostalu i prašnjavu scenografiju. Kad se primaju gosti, kad je svečanost, tada skladište treba premjestiti na neko manje uočljivo mjesto. Ako si pravi domaćin…
još jedan velik uspjeh Vlade
Ove godine postigli smo još jedan rekord: potrošili smo rekordno mnogo lijekova. Sad su to već višemilijunski iznosi. Ako netko misli da to nema nikakve veze s politikom, grdno se vara. Nezadovoljstvo stanjem u državi, nezadovoljstvo plaćom, mirovinom, strah od budućnosti, veliki su i jaki okidači te generatori nastajanja brojnih bolesti.
Javor Novak
