Javor Novak: Krešimir Kašpar: „Franjo Tuđman, kronologija života i rada (1995.-1999.)“ 3.dio
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 14 Veljača 2024 13:07
Pišući u prvom dijelu dvotomlja o dolasku legendarnog hrvatskog zapovjednika obrane grada Vukovara Mile Dedakovića - Jastreba u Zagreb, gore sam pisao o tome kako je on neposredno po dolasku u grad zatvaran i teško pretučen u nekoj garaži. Taj jeziv događaj auktor ne donosi, ali donosi podatak s nadnevkom 26. rujna 1996. (dakle pet godina kasnije)
kako je kao izaslanik predsjednika Republike ministar obrane Gojko Šušak u Ministarstvu obrane, predao Dedakoviću odluku o promaknuću u čin pričuvnoga stožernog brigadira. Zatim mu je uručio i odlikovanja: Red Nikole Šubića Zrinskog, Red hrvatskoga trolista i Spomenicu domovinske zahvalnosti te prenio izraze zahvalnosti.
Vrijedi istaknuti da je 5. studenoga 1996., nekoliko mjeseci nakon priznanja Republike Hrvatske od strane SR Jugoslavije, kod predsjednika boravilo i izaslanstvo Svetog sinoda: mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan Pavlović, episkop šumadijski i član Sinoda SPC-ve Sava Vuković i paroh zagrebački, protonamjesnik Milenko Popović. Predstavnici Srpske pravoslavne crkve izrazili su spremnost pomoći da „proces mirne reintegracije završi što bezbolnije, jer nema dvojbe da je hrvatsko Podunavlje dio hrvatske države.“ Među ostalima sastanku je nazočio i Milorad Pupovac.
Sad tu izjavu usporedite s izjavom (iz rujna 2022.) kad je patrijarh Porfirije, čelnik SPC-ve, aludirajući na Hrvatsku i BiH, a u tzv. Republici Srpskoj pred predsjednikom Srbije A. Vučićem te M. Dodikom, izjavio kako su granice promjenjiva kategorija: „Svi znamo da su se kroz povijest granice država, mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da u povijesti u kojoj je sve relativno, neće se mijenjati i ubuduće.“
Nakon patrijarhova pjevanja četničkih pjesama i istinitog iznošenja te činjenice u emisiji Marka Juriča - Projekt Velebit - ovaj urednik završio je osuđen na sudu! A patrijarh je Porfirije, evo ovako lijepo, još jednom proširio svoje četništvo i izjavama o mogućim promjenama (međunarodnih) granica. SPC-va je ovime jasno pokazala kako vrlo dobro prepoznaje kada joj je s druge strane stola i granice čvrsta hrvatska vlast, a kada ona slaba. I tako sada (ponovno i ponovno opet) kreće s relativiziranjem općepriznatih granica. Nešto, na što se za predsjednika Tuđmana i poslije VRO Oluje, nikako nisu usuđivali.
Pišući o prosvjedu Radija Stojadin povodom oduzimanja koncesije od strane Vijeća za telekomunikacije, Krešimir Kašpar piše: „20. studenog 1996.“, „na Preradovićevu trgu“, „prosvjedu prisustvovalo nekoliko tisuća“… No prosvjed se zbio 21. studenoga 1996., i to na Trgu bana Jelačića. I nije tu bilo nekoliko tisuća ljudi, već deseci tisuća jer su trg i manji dio Ilice bili krcati. Naravno, tzv. srednjestrujaški mediji svake godine napumpavaju broj prosvjednika, pa su tako već dogurali do 120.000. A tek slijedeće godine…
Sastajući se 29. lipnja 1997. s izaslanstvom hrvatskog naroda Federacije i BiH „izraženo je žaljenje što je bošnjačko vodstvo ponovno odgodilo sastanak Tuđmana i Alibegovića te predstavnika RH i Federacije i BiH, koje se trebalo održati 30. lipnja u Splitu. Ovo, već treće odgađanje susreta pokazuje nespremnost muslimansko-bošnjačke strane za dosljednu i potpunu provedbu Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, jer s njihove je strane puno više otpora rješavanju problema nego s hrvatske.“ Rat je prošao pa Alija izvlači svoj stari muslimanski fundamentalizam. Taj se susret dogodio tek 6. kolovoza 1997.
U Zagrebu u studenomu 1998. predsjednik je u nazočnosti brojnih predstavnika međunarodne zajednice, potpisao s Ejupom Ganićem i Vladimirom Šoljićem te Alijom Izetbegovićem međudržavni Sporazum o slobodnom prolazu Federacije BiH-a kroz hrvatsko državno područje u luci Ploče i slobodnom prolazu kroz Neum. Tko pogleda kartu vidjet će kako luka Ploče ima daleko bolji geostrateški i pomorsko-trgovački položaj od Neuma. Tu je konačno i već tada postojeća neusporedivo veća lučka infrastruktura Ploča. Zašto je dakle, poslije tog dokumenta, Federacija BiH bila desetljećima tako gorljivo protiv gradnje Pelješkog mosta (2004.-2018.-2022.)? Federacija se amnezijom ne sjeća ne samo tog sporazuma nego i svih prethodnih potpisanih, a posebice vojnog spašavanja BiH od strane HV-a i HVO-a, koje se zbilo nekoliko puta te hrvatskog zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i ranjenika iz BiH. Njezin vrh toga se „ne sjeća“ do dana današnjeg.
Obično se navodi kako je već teško bolestan predsjednik još išao u posjet papi Ivanu Pavlu II u Vatikan, a posljednje što je državnički učinio bilo je polaganje vijenca na Oltar domovine na Medvedgradu. No, upravo je nevjerojatno koju je radnu energiju i fizičku kondiciju predsjednik imao, pogotovo noseći već više od tri godine u sebi najtežu bolest, kad je sredinom lipnja 1999., samo šest mjeseci prije smrti, još putovao na jug drugog kontinenta te posjetio Hrvate u Južnoafričkoj Republici. Bio je to let (bez presjedanja) prosječno dug čak 19 sati. U jednom smjeru. U samo nekoliko dana predsjednik je izdržao dva leta ukupnog trajanja od 38 sati, plus svi susreti dolje u tri grada, plus druga klima… i odmah zatim nastavio je sve poslove u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku.
Trećeg rujna 1999. zbio se četvrti po redu udar na predsjednika. Ovoga puta to su bili Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava te minoran i nepoznat Hrvatski pokret za demokratizaciju i socijalnu pravdu akademika Ivana Supeka. Oni upućuju zajednički zahtjev Hrvatskom državnom saboru za pokretanjem postupka razrješenja predsjednika Republike. Čime optužuju? (Nepostojećom) podjelom BiH, pomirbom ustaša i partizana (krivo shvaćenom), stvaranjem 200 bogatih obitelji (nikada nigdje dokazanom) i nepoštivanjem ionako nedovoljno demokratskog Ustava. Nepoštivanje Ustava? Pa zar nam ne bi svi strani promatrači i veleposlanici odmah skočili u oči da je to bilo na stvari? Nedovoljno demokratski Ustav? Pa pozdravile su ga zemlje koje su nas priznale i pri njegovu donošenju nije bilo nikakvih prigovora. Dakle luft i jal izbornih gubitnika i političkih neznatnika upravljanih (između ostalih) i određenim SAD-e krugovima. Recimo dijelom i onih koji su bili objavili liječničku tajnu: dijagnozu predsjednika iz vojne bolnice W. Reed.
Bio je to cijeli grm trnja i ogorčenja podmetnut predsjedniku Tuđmanu ali su se otkrili što njih zapravo muči: „očito je da Tuđman i HDZ nisu spremni osigurati uvjete za poštene izbore i poštivanje njihovih rezultata.“ Istrčali su se još jednom jer izbori nisu bili ni za mjesec dana niti za tri ali su se svi ovi tim zahtjevom unaprijed „opravdali“ ako opet budu potučeni do nogu. Najsmješnije je pak što je nakon jednog pisma i nikakve političke kampanje akademik Supek očekivao „da će se hrvatski građani i institucije civilnog društva pridružiti zahtjevu za razrješenjem.“
Kako mnogi sumnjaju, predsjednik je čini se otrovan. Najlakše je to bilo učiniti putem hrane sa supstancom koju je teže medicinski detektirati i koja nema trenutno djelovanje. Poslije predsjednikove smrti od jugoslavenski orijentiranih ljudi i jugonostalgičara i zaljubljenika u Tita započela su nadmudrivanja i prebrojavanja tko je sve došao na Titov, a tko na Tuđmanov sprovod. Zanimljivo je da na sprovod predsjedniku nije došao recimo Alija Izetbegović.
Tito se borio za vlast i prije 1941. i vladao je do 1980. znači više od četrdeset godina ili četiri puta duže od predsjednika Tuđmana. Tito je zatim bio Jugoslaven ali prvo ruski pa britanski agent, a predsjednika Tuđmana mnogi su zapadni poklisari smatrali tvrdim Hrvatom. Kako to da nakon velikosrbske prve Jugoslavije, nakon monarhije i Aleksandrove diktature Tito nije smogao snage dati novo ime svojoj državi, već se tek nadovezao nasljeđujući sve što je u potpunoj suprotnosti s federativnom, a socijalističkom Jugoslavijom? Očito, bio mu je diktiran Versailleski poredak velikih sila i nije ga se usudio mijenjati.
Predsjednik je Tuđman stvorio hrvatsku državu unatoč velikosrbstvu i aktualnim svjetskim velesilama, nasuprot starom Versailleskom poretku i nasuprot krvavoj srbskoj agresiji. Tako, što se tiče odnosa međunarodne zajednice prema predsjedniku, on se može sažeti u samo dvije riječi: neoproštena pobjeda.
Poslije ratnih pobjeda, najjače sile svijeta Hrvatsku i Tuđmana vrlo su dobro zapamtile. Ta hrvatska, Tuđmanova lekcija bila im je vrlo gorka pilula osviještenja. Još na kraju rata Amerika je čak bila zaprijetila zračnim udarima ako Hrvatska vojska krene u oslobađanje Banje Luke. I poslije se kajala zbog tog poteza, priznajući ga grješkom. Opekla se i nije joj bilo nimalo drago što se pokazalo da tamo neka mala zemlja, da tamo neki Tuđman ima pravo, a ne super sila Amerika i njezini saveznici sa svim svojim analitičarima i savjetnicima. Jer, kad se ratnim pobjedama natjera svijet da prizna nov geopolitički raspored i dokine se stari poredak, zacementirana stajališta i remeti se interese velikih, oni to nikada ne zaboravljaju.
Među tim glavnim razlozima treba tražiti uzroke jednog ili drugog dolaska svjetskih državnika na ta dva sprovoda. Dolazak tolikih državnika Titu na sprovod jasan je pokazatelj sluganstva i anacionalnosti i to nije pozitivan znak nego negativan. Hrvatsko pitanje je lakmus, a na njemu je Tito odavno pao.
Što se Hrvatske države tiče i okruženja, dijela Europe, jedan od najvećih američkih i svjetskih diplomata Henry Kissinger predsjedniku je napisao (a auktor dvotomlja to je previdio): „Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi, za života nećete dočekati pravilno tumačenje vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja, ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti velik čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.“
Ovo važno dvoknjižje završava sa šest priloga koji oslikavaju Tuđmanovu eru. Oni su: Izbori, Odlikovanja i priznanja, U spomen (na prvog hrvatskog predsjednika čak više od 260 obilježja - op. J.N.), Rekli su o Franji Tuđmanu (i pozitivno i negativno - op. J.N.), Tuđmanove knjige (17) i knjige o Tuđmanu (171-na objavljena do kraja 2022.). Ovdje treba dodati da je pored svih obveza ratnog predsjednika, dr. Tuđman od 1992. do 1995. stigao napisati i objaviti čak četiri knjige, a zatim 1996. i 1997. još dvije. Pored svih dužnosti predsjednika. Zatim slijedi završno poglavlje: Mitovi (o predsjedniku - op. J.N.).
Ovdje je riječ o vrlo zanimljivom 13-todijelnom poglavlju koje je polemičko, argumentirano, osvijetljeno s mnogo strana i od mnogo auktora. Krešimir Kašpar se zapravo u toliko eseja argumentirano osobno nosi i s antifašističkim dogmama. Onim mitovima kojima je zajednička namjera da se lažno optuži i diskreditira predsjednika Tuđmana i najbliži krug suradnika. Kako uvjerljivo pokazuje auktor metode su različite: od neznanja i podlih dvosmislica, od nemuštih doskočica, od izmišljanja i prekrajanja događaja, od primitivizma, bezobrazluka i krivotvorenja, montiranja, iznošenja neargumentiranih tvrdnji do konstrukcija i otvorenih laži, sve do divljaštva i mržnje. Bože koliko je toga bilo i još će...
Svime auktor Krešimir Kašpar ne ispisuje hagiografiju već navodi i negativne reakcije na predsjednikove inicijative, izjave ili nastupe. Jer je predsjednik dr. Franjo Tuđman bio samo čovjek koji, kao i svatko drugi, nije bio bez grješaka i krivih poteza.
(svršetak)
Javor Novak
