Javor Novak: Naruči mi da te slavim
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 27 Veljača 2024 13:00
Kad pomislite da ne može gore, slučajni vas gradonačelnik Tomašević demantira. Ako mu novinari spomenu sramotu s nepokošenom travom ili svinjama u Zagrebu koje provaljuju do spremnikâ neodveženog smeća, on ispali da divlje svinje nisu viđene od rujna. Znači već u veljači one nisu ni postojale. Što se dogodilo? Dakle ništa.
„To su čiste gluposti“ kaže kad mu novinari predbacuju kako ljevica ne voli Hrvatsku. Ali nisu gluposti kad je ta ista radikalna ljevica s Možemo, bila ekstremistički protiv zakona o hrvatskom jeziku. I nisu oni radikali, oni se samo udružuju sa sestricom Radničkom frontom. Nema tu nesposobnosti, najbolji su oni koji govore kako je taj slučajni gradonačelnik nesposoban.
Za svjetski trostruko zlatne Barakude, hrvatske vaterpoliste koje slučajni gradonačelnik slučajno nije svečano primio, prvo je izvalio kako je došlo do nesporazuma, neki dopis jednima nije stigao drugima, zapelo u komunikaciji, kao s Apollom 13. Nije bilo loše namjere. Nije ni kod Apolla. Ono kao gradonačelnik nije znao koji mu to VIP gosti slijeću u grad, a zatim ih je naknadno, javnošću prisiljen, morao primiti u palači Dverce. Dva dana po slijetanju slavne vaterpolske ekipe on tone još dublje lupivši kako nije znao za očekivanje, za doček na Trgu, jer inače „mi bismo to izrealizirali.“ Naruči mi da te slavim. A da ste tako postupili vi mali i prišli meni velikome „mi bismo vam TO organizirali“. A što je to to? Kako se to zove? Koliko je stvarno želio proslaviti ovaj grandiozan uspjeh još je dodatno objasnio taj slučajnik: Zašto Vlada nije organizirala doček?
I onda neki govore o nesposobnosti slučajnog gradonačelnika. No nije to Možemo, to je Nogom ćemo. Oni su jako sposobni kad treba poniziti, rashrvaćivati Zagreb, unerediti ga, kažnjavati višečlane obitelji, mahati šakom nad glavama svim građana, a ne samo za njihove polutane… Jasno, Tomašević je pročitana knjiga, ne znamo što će poduzeti sutra, kao što ne znamo ni za bilo koju drugu osobu, ali će to biti u njihaju klackalice: počinjena sirova šteta na jednoj strani – kontrola štete kamilicom, na drugoj.
jedan jedini nenadoknadiv
S tugom sam primio vijest da je velik pjesnik i mudar čovjek Danijel Dragojević umro. Tom rasnom umjetniku i intelektualcu, medijima okvarcana javnost, nije opraštala što ju je često isključivao. Jer kako se može odbijati počasti? Ljudski i tako simpatično prezirao je bilo koje izlaganje svog osobnoga, privatnoga, svima. Bili su mu odbojni nastupi, istupi, analize pjesama i antologije, sva pismena i nepismena blebetanja o njemu. Želio je, živio je za to i u tome je sjajno uspio da njegove pjesme, knjige, same i jedine govore. Sve ostalo ionako će brzo nestati. Odbijao je biti medijski klaun. Bio je živ primjer nemoći svih priopćavala i jak primjer kako on osobno stoji i postoji mada godinama nije bio na televiziji. U vrhunce je književnosti vjerovao, njima je suvereno i pripadao.
Počašćen sam time što sam više puta bio u prilici razgovarati s njime, ponekad i raspravljati. Uvijek su to bili susreti s osmjehom, s njegovom finom ironijom koja je pogonila dobru volju u sugovornika. Znao je brzo i s malo riječi postaviti zagonetku kojom bi vrlo lucidno potkrijepio neko svoje stajalište, a koje vas je ostavljalo zamišljenim. Poznat je bio i po svojim sentencama, duhovitim refleksijama na aktualije života. Skidao ih je s tog trona i vrckavo izvrgavao podsmjehu. Sa znanjem i s pravom.
Ako ste voljeli barbu Danijela Dragojevića i volite njegovu poeziju, niste mu otišli na sprovod. Ako ga poštujete. On tu paradu isprazne konvencije, ne daj Bože i nečije autopromotivne govorancije, sigurno ne bi želio.
šok koji ne iznenađuje
Iako znamo tko je bio ratni zločinac Mile Martić koji je ratovao protiv RH sa Slobodanom Miloševićem, Ratkom Mladićem i Milanom Babićem, i koji je raketirao Zagreb, Karlovac i Jastrebarsko te koji je barikadama, Balvan revolucijom stvarao tzv. Srpsku vojsku Krajine, do sada ipak nismo imali podatke do koje mjere su hrvatske obavještajne i sigurnosne službe probijene.
Ratni zločinac Martić sjedi u Estoniji pravomoćno osuđen po čak 16 točaka optužnice na 35 godina zatvora. Ne bi bilo ništa čudno da ga njegov sin Duško slavi iz Beograda ili nekog drugog grada u inozemstvu te da i dalje širi velikosrbske pamflete i memorandume, no Duško Martić prošle je godine slobodno sudjelovao na rovinjskom Weekend Media Festivalu baš na panelu o cyber sigurnosti. I to sve kao direktor u tvrtki United Media, koja upravlja dvjema televizijama u Hrvatskoj! Ne bilo kojim televizijama, već s N1 i Novom TV.
Po odavno poznatoj špranci, vlasništva se skrivaju pa imate razne toponime koji figuriraju u kamuflaži: prvo Slovenija, Luksemburg, Milano pa Srbija, Beograd. Zatim Amsterdam, britanski investicijski fond pa srbski poduzetnik. Dok nam se servira afera Turudić i nekakav šuplji skup radikala na Trgu sv. Marka, Srpski svet u Hrvatskoj slobodno i ne skrivajući se, izlazi u javnost. Ova otkrića nisu otkrića već su namjerno puštena jer se željelo pokazati moć. Odnosno svu nemoć hrvatskih sigurnosnih službi, a prethodno naravno i obavještajnih.
Predrag Mišić Peđa, hrvatski junak, vukovarski branitelj i zatočenik srbskog koncentracijskog logora u Srijemskoj Mitrovici, vijećnik u Gradskom vijeću Vukovara i predsjednik gradskog odbora branitelja u Vukovaru komentirao je ovaj slučaj. Sve je rekao u samo dvije rečenice: „Svašta smo si dozvolili, a da toga nismo niti svjesni“ (…) Novac je pokretač svega i sve ono za što smo se borili moglo bi pasti u vodu.“
Možemo se mi sad post festom slobodno koprcati oko pitanja s početka cijele priče: tko je, kada i kome prodao Večernji list, ali sve Vlade i sve službe od 2000. do danas nisu ni okom trepnule. Ovo što sada izlazi samo je nastavak. Jasan je cilj ovog velikosrbskog proboja: poništiti sve postignuto Hrvatskim oslobodilačkim ratom i novim, hibridnim ratom okovati Hrvatsku. Mediji su ono prvo i nagrizajuće kemijsko oružje, a njihovim širenjem postaju i radioaktivno.
O svemu se oglasio prvo Domovinski pokret onaj, kojeg televizije planski i smišljeno ne pozivaju: „Tamo gdje je osuđeni ratni zločinac Milan Martić stao s kazetnim bombama s kojima je razarao Zagreb, njegov sin nastavlja s medijima koji su danas jedan od najdjelotvornijih instrumenata hibridnoga ratovanja.“ Pogubno je da jedan novinar (raz)otkriva Duška Martića, a hrvatske obavještajne i sigurnosne službe šute. Zatim i da politika to „ne zna“. Nije bezazleno što ne sprječavaju takvu rabotu koja, već se vidi, ima izravnog utjecaja i na predizbornu kampanju. Izbavitelju jako odgovara gušenje Domovinskog pokreta (kako je kazao „sanitarnim kordonom“).
Gledajući Srbima i velikosrbima kroz prste, Europska Unija je Hrvatskoj nametnula obvezu tetošenja srbske manjine. A sluganske politike sve od 2000. dodatno se i iskompleksirano dokazuju EU tako što toj manjini daju što nema nijedna manjina u svijetu. Preko hrvatskih leđa, EU se tako dodvorava Srbiji i misli da će ju namamiti i odvojiti od Rusije. Ta tzv. naivnost, naravno je teška ignorancija i potpuno nepoznavanje povijesti, jasno uz žrtvovanje samostalne RH, silovanje demokracije i sijanje defetizma među hrvatskim ljudima. Prije će EU slomiti zube nego što će se SPC i vladajuća Srbija odreći Rusije i prekopiranog Ruskoga sveta prepjevanog u novo velikosrbstvo, u Srpski svet.
U situaciji s Duškom Martićem koji veliča ratne zločine i velikosrpstvo u Hrvatskoj, o čemu bi vlast na oba brda morala prva reagirati, to se ne događa. Prvi reagira Domovinski pokret i zahtijeva očitovanje nadležnih institucija i vladajućih političkih garnitura. Ako se o ovom sigurnosnome riziku ne očituje ni predsjednik Vlade, bit će jasno da je Martićevo imenovanje na visoku funkciju, u tvrtki koja kontrolira velik dio hrvatskog medijskog portfelja, jedan od plodova koalicije s Miloradom Pupovcem. Dodao bih: baš kao i mreža 40 srbskih kulturnih centara po Hrvatskoj. Stipo Mlinarić zaključuje: „Političko beščašće hrvatsko-srpske koalicije čini se da ne poznaje granice.“ A niti vidi niti poznaje opasnosti koje nam se kotrljaju nad glavama.
vojni rok da ili ne?
Dobro pripremljen, stručan vojni rok od tri mjeseca - da. To je sasvim dovoljno. Dok me zahvaćao JNA vojni rok bio sam debelo protiv njega jer sam imao dovoljno saznanja koliki je to velik gubitak života i vremena (uz zaglupljivanje ideološkom nastavom). U prethodnoj srednjoškolskoj predvojničkoj obuci te u onoj dvotjednoj obvezno vojnoj studentskoj, naučili smo rukovati oružjem, čemu dakle još godinu ili godinu i po dana vojnog roka? Potpuno pogrješno, on je bio i izolacija od civilnoga života, umjesto da mu bude nadopuna. Zatim, šugoslaviji je bilo posebno drago bacanje hrvatskih mladića u zabačene krajeve istočne i južne Srbije ili Makedonije. U opskurne higijenske i prehrambene uvijete. Do besvijesti smo vježbali telegrafiju, čak kasnije i na civilnim obukama duboko u 1980-ima, a svrha joj je zatim nestala za samo deset godina. Najkorisnije je bilo ono čega je bilo najmanje: obuke gađanja. Vrlo operativno važna, višenamjenska terenska vozila visoke pokretljivosti s kojima smo kao rod izviđača trebali djelovati protiv agresije na Jugoslaviju, bila su ili bez dva kotača ili akumulatora ili anlasera…
Suprotno feminiziranim tlapnjama o tome kako vojska djecu pretvara u muškarce nisam ništa takvog uočio ni kod drugih niti kod sebe. Muškarci postaju muškarci kad to od njih traži svakodnevno ljudsko i poslovno okruženje, a ne animalna nehigijena i nesporadičan sadizam JNA starješina.
Kad se dakle služenje građanskog vojnog roka u RH postavi na zdrave noge: stručna obuka blizu mjesta stanovanja s mnogo vježbi gađanja, s ciljanim predavanjima o ratnim vještinama, onda govorim o postrojbi u koju bih rado išao da sam na mjestu današnjih mladića. U uvjetima stvarnog i hrvatskog osposobljavanja ta je obuka, uz ponos, jedina prava zaštita života od rata.
razmišljanja mirnodopskog ministra obrane
Time se ne slažem s većim dijelom tvrdnji bivšeg ministra obrane (2011.-2016.) Ante Kotromanovića kako nam obvezni rok ne treba. Idem redom: to su nagađanja da će od 1. siječnja 2025. netom punoljetni mladići ići u vojsku. Priča o nedovoljnom interesu mladića: svakom treba dopustiti prigovor savjesti ali to treba i kontrolirati. Država treba odrediti obvezno nošenje vojne odore svima i obavljanje raznih poslova bez nošenja oružja, a unutar vojske. To znači uključiti i obuku o reanimaciji, vojnoj strategiji i taktici, poznavanju orijentacije, zemljopisa, preživljavanja u prirodi, prve pomoći i svih drugih znanja civilne zaštite.
Što se tiče NATO-a i profesionalnog vojnog modela, super… ali Hrvatska treba i građanski vojni model. Sustav njihova vojnog roka i materijalnih mogućnosti i ratnih industrija koje imaju te kad znamo kako su i koliko NATO naoružani, neusporediv nam je. Zatim da li RH slijedi proporcionalnost: broj stanovnika – adekvatan broj profesionalnih vojnika? Proporcionalnost po dužini granica?
Što nadalje znači podatak „većina članica nema vojni rok“? Tu nedostaje diferencijacija po specifičnostima. Imaju li Italija, Francuska ili Belgija susjeda s kojim su donedavno ratovale? Koji se ubrzano naoružava kao Srbija, susjeda koji stalno širi mržnju s najviših razina, a prema svom prvom susjedu… Činjenica koju časni stožerni brigadir Ante Kotromanović iznosi o neodazivanju ročnika odnosno odazivanju samo jedne trećine od njih 20.000, nije argument. Što je država napravila da se stanje dovede u red? Neš ti muke odreći se komfora i tri mjeseca prolaziti najosnovniju obuku, a vikendima odlaziti doma. Uvođenje roka nije popularna metoda, ali je li to plaćanje poreza? Odziv po nacionalnostima također nije argument ako se uvodi red i obveza svima.
Kaže A. K. : Moramo jasno reći tko je nama prijetnja, ako jest, pa tek onda iz tih razloga Hrvatska vojska mora odgovoriti na takav način. To ne drži vodu, time se bavi Glavni stožer OS HR. Ima li primjerice Francuska prijetnju? Znači ne bi trebala imati ni vojsku ali ju ipak ima i nije sama u takvim uvjetima.
„Tri mjeseca je prekratak rok“. Nije, ako je stručno osmišljen i proveden, ako se profilira kao niz tečajeva. Treba naglasiti činjenicu: u svakom ratu najviše stradaju vojno neobučeni civili. Zatim stožerni brigadir Kotromanović kaže da ako je Srbija prijetnja nije odgovor vraćanje vojnog roka. To je dvostruko krivo: nije ako, nego se može jedino raspravljati na koje je sve načine Srbija već godinama prijetnja. Drugo, ako postoji bilo koja državna prijetnja, a trenutno ih u Europi imamo čak dvije te i dvogodišnji krvavi rat nedaleko naših granica, vraćanje vojnog roka jest ne samo odgovor, nego je logična i jasna potreba.
Pad drona: On naravno nije pitanje vojne obuke, baš kao što ona nije odgovor na sve izazove. Kad bi to ona svugdje bila, zbog tog savršenstva možda agresijâ ne bi ni bilo. Vojna obuka je tu da obrani domovinu, smanji civilne i vojne žrtve te razmjere uništenja svih objekata. A zna se čija je nadležnost obrana od zračnog napada. Zaključak stožernog brigadira Kotromanovića je najvrjednije što je kazao: „Treba vremena za jednu ozbiljnu, dobru analizu. Ne smijemo dovoditi oružane snage u situaciju da oni budu nervozni, da trebaju nešto napraviti preko noći, a nemaju sredstva ni kapacitete za to."
Javor Novak
