Javor Novak: Nespremna i nesposobna
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 12 Ožujak 2024 13:05
Pitanje migranata trajno je goruće pitanje Europske unije koja na tom pitanju radi u korist vlastite štete ali i štete članicama sluganski raspoloženim, kao primjerice vladajućoj srbsko-hrvatskoj koaliciji. Notorna je stvar, ma koliko to ta koalicija odbijala prihvatiti, da je već odavno na granice trebala izaći Hrvatska vojska.
Možda ne u prvi red ili u rovovima, ne s metkom u cijevi ali svakako kao jaka podrška hrvatskim policajcima koji se sve češće bore i s naoružanim migrantima i s dobro organiziranim bandama. Upravo zato što na hrvatskim granicama nema tog najozbiljnijeg autoriteta, događaju se divlje jurnjave, bjegovi i potjere, a bit će i sve više pucnjava. Ad hoc novo oformljena tijela samo odgađaju povrat u stanje prijašnjeg stupnja sigurnosti. A vojska nam njega odmah može jamčiti.
Jedino se u nas šuti o fundamentalizmu imigranata, koji je očit. Koliko god ta jaka demografska, politička, vjerska i ratoborna stanja već desetljećima trajala, Europska unija još uvijek nema odgovora za tu gadnu posljedicu Merkeličina multi-kulti principa. Aktualna jedina (i valjda doživotna) Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, ne može reći da ne shvaća raspad multi-kulti principa i sve otvorenije sigurnosne proboje za mnoge EU države. Što poduzima?
australski poučak
Dok se još uvijek taje noćni letovi kojima zapadne zemlje potajice ali pod oružanom pratnjom vraćaju u Hrvatsku svoje ekstremiste i ilegalce, pitanje nije što učiniti s takvima nego poslušati ili ne poslušati iskustva drugih. A ona nisu od jučer, nije nužno otkrivati toplu vodu. Australski novinar David Humphries još 2006. objavljuje u „The Sydney Morning Herald-u“ članak naslova: „Živi ovdje i budi Australac, izjavljuje Howard“ („Live here and be Australian, Howard declares“).
John Winston Howard (Sydney, 1939.) radio je kao diplomirani pravnik na Vrhovnom sudu. Zatim je bio ministar pa potpredsjednik Australije, a 1996. postao je i predsjednik vlade. To je ostao punih dvanaest godina pa u njegovo poznavanje političkih prilika u zemlji „down under“, ne moramo sumnjati.
Novinar Humphries prenio je Howardove izjave: „Migranti su dužni biti Australci… socijalnu integraciju treba jače razvijati.“ Burku, pokrivalo Muslimanki za glavu i lice, označava kao „konfrontiranje“. Zatim naglašava: „Kad dođete u ovu zemlju, postajete Australac“. Ocijenio je izjave Petera Costella, političara iz svojeg kabineta kao „temeljito točne“ iako nešto eksplicitnije. Costello je kazao: „Prije nego što postanete Australac, od vas će se tražiti da se pretplatite na određene vrijednosti. Ako imate jače primjedbe na te vrijednosti, nemojte dolaziti u Australiju.“
Howard je zatim rekao da je „multikulturalizam postao iskrivljen i da prečesto glupo zvuči fraza 'federacija kultura'“, a Costello je osudio „zbunjeni, kašasti, zavedeni multikulturalizam.“ Novinar dalje piše kako su u početku, Costellovi komentari o „oduzimanju državljanstva ljudima koji zagovaraju islamski zakon umjesto australskog“ - smatrani kontroverznim. Ali Howard je govorio i o doprinosu "svih onih koji nisu rođeni u ovoj zemlji" i pohvalio Australiju „kao najmanje diskriminatornu zemlju“. Premijer Howard zatim je rekao da „australski temeljni skup vrijednosti proizlazi iz njezinog anglosaksonskog identiteta i da je bitna točka političara Costello-a - da ljudi ne bi trebali migrirati u zemlje koje ne cijene…“ Dodao je kako su „australski Muslimani velikom većinom predani Australiji“, a terorizam se temeljio „na zlom, iskrivljenom tumačenju islama... Ali to ne znači da ne možete identificirati područja koja izazivaju zabrinutost, i mislim da je reakcija nekih u islamskoj zajednici... prilično nerazumna." Inače na radiju u Sydneyju, Costello je nastavio promovirati zahtjevniji test za australsko državljanstvo…
Tko ima pravo tražiti državljanstvo zemlje čije vrijednosti i zakone ne samo da ne poštuje nego još traži da se većini nameću njegovi zakoni? Sve bi ovo bila pouka i lekcija Uniji i cijeloj Europi, kad ukupnu situaciju ne bi zloporabili leftardi koji pristaju na sve samo da se nacionalne države i skup kulturoloških vrijednosti razori.
Australija nije ni približno, niti bila niti jest, preplavljena migrantima kao jedna Njemačka i Francuska ili Nizozemska, pa ipak i Australci već dugo imaju problem. I EU ima velikih problema ali još uvijek žmiri i trpi dok joj se migrantski i starosjedilački nasuprotni demografski lonci ubrzano pune parom. I ne samo njom.
bijeg u stranu, izmicanje
I zemlja se otvorila na Pantovčaku. Ne može više, nije izdržala tolike salve gluposti i vrijeđanja kakve ispaljuje Zoran Milanović. Pukla je i razišla se, odvojila od njega. Manje je to klizište, a prije oštro smicanje tla nalik stepenici. Bilo kako bilo spriječilo Milanovića ući pa sad mora okolo. No lako za njega, najviše me brine što će sve te silne europske delegacije predsjednika država, koje čekaju u repu pred njegovim vratima, sada morati okolišati.
politika, sluganstvo, privatni obrt ili sve od toga
U prošlotjednoj kolumni pisao sam o uništavanju privatnosti sms poruka njihovom objavom u medijima unatoč tome što za tu rabotu ne postoji ni odobrenje vlasnika niti pravomoćna presuda suda. Štoviše na sudu je jasno definiran dokaz iz istrage pribavljen na nedozvoljen način te se kao takav automatski odbacuje. Poruke mogu biti dane na raspolaganje trećim osobama/institucijama od strane operatera ili ulovljene presretanjem. Vjerojatnije je ovo drugo: prisluškivanje i presretanje, između ostaloga i zato što se ono odvija u realnom vremenu, a roba odmah ide u opticaj. Uništavanje privatnosti sms-ova naravno je uljepšanica, ilegalnom javnom objavom ciljano se, i to mimo suda, uništava ugled vlasnika.
No, što se stvarno događa kad o nekoj „temi“ odnosno o nekoj osobi, sadržaj (privatnih) sms-ova biva stalno nanovo javno trančiran, analiziran, podgrijavan, obrađivan s kontinuitetom terećenja osobe vlasnika, s iznošenjem „novih“ „ključnih“ pojedinosti, sa željom podilaženja čitateljstvu gladnom tuđeg sramoćenja? Svima je jasno da je to i para-pravosudni pritisak na sudove.
Drugim pogledom ukazuje nam se kako u objavljivača ilegalnog sadržaja, postoji vruća želja dokazati kako je riječ o temi od javnog interesa i time abolirati sebe kao glasilo za koje je možda znatan broj čitatelja zaključio da je žuto ili amoralno. Pod tu šuplju sintagmu javnog interesa možete podvesti sve. Je li javni interes zadirati u privatno? Jest, ali samo u tračera i tračerica, piljarica i piljara, a nisam zaboravio ni politički talog: kmetove politike. Jest samo u onih koji do tuđe slobode i integriteta uopće ne drže do li kao do štofa za vlastitu promociju i profita za glasilo koje ih plaća, a možda i potiče. To je ono u što bi političari rado da nas eufemistički uvjere – u „političku borbu“.
Treći je sloj ključno pitanje i brižljivo skrivan izvor: tko je taj koji je novinarima dostavio tuđe, privatne sms-ve? To još nikada nismo saznali, a tako je nakićena i često ponavljana frazica političara: „nije važno što, nego tko govori“. Jasno je što se želi izjavom „važno je tko govori“, želi se dokinuti argumente i proizvesti vjeru u onoga tko nasuprotno nešto tvrdi, a koji zamućuje. Logikom tko a ne što, zar ne bi bilo najvažnije prvo pitati tko govori, tko dostavlja? Kad bi to ušlo u praksu bilo bi popularnije od onoga s tv-a: odabrao Marko Marković.
No, vidi vraga, kad je riječ o meti iz protivničkog političkog tabora, tad nema onog tko govori, odmah se javno skače na sadržaj. Baš kao da je neupitan. Baš kao da s programom za praćenje i prisluškivanje danas u nas raspolažu samo obavještajna i policijska služba, a ne i privatna računalna ekipa, ne i strani obavještajni izvori.
famozno duboko grlo
Zašto nikad ne znamo za izvor? Netko će brzo reći: pa zato što je to ilegalno, novinari su to iskopali. Pa kad je ilegalno zašto se ne odbacuje, nego se rotira na stotinu novinskih stranica i u stotinu minuta elektronskih medija? I to nije iskopano već je (vrlo interesno i ciljano) dostavljeno. Ostavimo za sad kako se ta trgovina (uz konzultaciju sa šefovima) politički, novčano i ilegalno odvija, vratit ću se toj robi.
Koji su to slučajevi u kojima se nikada ne saznaje izvor ili diler, počinitelj? Jesmo li saznali tko je ubio J. F. Kennedy-a? Možemo mi kriviti do neba i natrag njegova potpredsjednika i budućeg predsjednika Johnson-a, ali dokaza nema. Tko može do te mjere skriti sve ključne podatke, podmetnuti drugačije, proglasiti teoriju zavjere, manipulirati i vječno obmanjivati javnost? U tom slučaju, samo vrh tadašnje SAD-e politike, samo je on imao sve konce u rukama, samo najmoćniji lobisti znali su točno zašto im JFK smeta. I da se ne zavaravamo Amerikom, imamo i mi sumnjivih ubojstava, primjerice u Boškovićevoj. Sama operacija zataškavanja i obmanjivanja je velika, uključuje mnogo odgovornih ljudi na različitim funkcijama, a saniranje „štete“ od curkova i košta. Monete su politička poslušnost, nagrade izborima, postavljanja na funkcije, ostale pogodnosti, prijetnje ili ono najbanalnije: novac. Zato je tu riječ o zapovjednoj odgovornosti svih onih koji nisu bili izravni organizatori ali su bili zaduženi za saniranje „štete“ od otkrivanja istine.
Kako započinje trgovina elektronskim sadržajima? Kad krene vijest: imam materijal, konzultiraju se viši šefovi da li odmah ići opoziciji ili prvo informirati vladajuće. Da li dakle dvostruko prodati informaciju ili samo jedne upozoriti, a drugima prodati. Zatim se izravno konzultira osobu koja od objave tog privatnoga može imati najviše političke koristi ili štete. Kad se donese politička odluka da se s tim ljudskim „materijalom“ izađe u javnost, kad je glavna trgovina obavljena i kad je naređen medij objave, onda može i trgovina operativaca na najnižoj razini: "A gdje sam tu ja?" Sva ta komunikacija brzo se odvija jer ovdje ne vrijedi latinska: Festina lente. Tako nakon konzultacija s glavnim adresama, „vijest“ osvane u medijima. S dopuštenjem, ne prije i nikada samoinicijativno. To je dostava, a nikakva novinarska istraga. Sa svim se trguje, jedino su monete, kako na kojoj razini, različite. A kako se u nas uporno nastavlja ilegalno a slobodno dilanje sms-va po jednoj temi ili sličnoj, očite su dvije stvari: a) to je uhodan biznis u koji se ne smije dirati i b) protivnika se želi oblatiti, a politicusa potencijalnog dobitnika dovesti do trijumfa. Dakle opet riba i uvijek od glave.
Često se optužuje novinare i medije, jer to je najlakše, međutim oni su samo sredstvo. Možemo jedino nabrajati čega su sve: ili su žrtve obeštećene tiražom ili nekom drugom monetom. Oni koji svakako stradaju su imena, vjesnici južine ili cincari s Balkana.
tko je brži?
Prilično se glasno govori kako se Izbavitelj požurio s izborima upravo zbog afere Geodezija, zbog istrage EPPO-a i glavne europske tužiteljice Laure Kovesi. A zašto bi molim vas, predsjednik Vlade ili ikoji političar u Hrvatskoj bio tako gorljivo protiv istrage ako osobno nije duboko zainteresiran? Čemu kočiti, zašto se tako otvoreno i kompromitirajuće protiviti? Pa to je tek jedna od istraga, zašto na druge Izbavitelj nije reagirao? Kakve veze ima je li o europskom ili hrvatskome novcu riječ, nije li jedino bitno je li ukraden ili nije? Umjesto što se žučljivo protivi istrazi i ulazi u neprimjerenu i oštru polemiku s EPPO i tužiteljicom Kovesi, ne bi li mu prvenstveno trebalo biti stalo do toga da se sve rasvijetli? Činjenica što ovu istragu želi zaustaviti otvara nov kut afere: to više nije samo trokut EPPO-Geodezija-ministrica već je riječ o četverokutu EPPO-Geodezija-ministrica-Izbavitelj. I da, teško da je tu riječ samo o spašavanju vojnikinje ministrice.
Nova TV kao stara tv
Nevjerojatno dokle ide politička pristranost televizija, do gadljivosti: nigdje Domovinskog pokreta. Svaki se dan izmišljaju vijesti (prvo) iz SDP-a, iz Možemo pa i o autsajderu Vidoviću. Naslikavaju se Mrak do Grbina (koji par), pa marginalci Dalija Orešković uz Katarinu Pejović, pa nanovo skrojeni Vidović uz automobilistu Beljaka, a tek Fitipaldi Čačić… Svi na oproštajnoj fotki, svi se cerekaju. Slijepljeni u albumiću uspomena. Već su bivši.
mi proizvodimo ankete, since 1941.
Nigdje realnog stanja, čak ni po vlastitim tv-anketama. A u veelikoj međumrežnoj anketi Izbori 2024.hr pod pitanjem „Za koga biste glasovali“ svi su ispred: i Most, i nekakav Fokus i Možemo, a Domovinski pokret je stavljen predzadnji, prije onog „ostalo“. Na razini statističke grješke. Ne, nije bitno stvarno stanje, važno je što nam dirigirani mediji nameću na najprimitivniji i lažljiv način. Domovinski pokret treba zakucati na dno. No, Monopoly je to s inatom naroda i nadam se da će im se obiti o glavu.
O HDZ-u da i ne govorim, on je stalni nabujak. Još se negdje pojavi i Most ali Domovinski pokret ne postoji. Radikalna i lijeva koalicija svaki dan dobiva besplatnu tv-reklamu ne u sekundama već u minutama i to 6-7 puta dnevno. Ma kako su samo televizije sirote u neobjektivnosti, pristranosti, u primitivnom drukanju prije izbora. I onda naravno, tu gnjilež prate i tiskovine: jako se pazi da se ne bi pisalo o Domovinskom pokretu. Baš kako je naš voljeni i jedini Izbavitelj genijalno i propisao: sanitarni kordon.
Kad bi se sada uopće htjela doseći objektivnost, slijedećih bi nekoliko tjedana u medijima trebao biti samo taj proskribirani, opasni i neželjeni Domovinski pokret. Svaki dan po deset minuta, pa da vidimo koliko su na izborima svi drugi realno, a ne napuhano, jaki. Kordon prema Domovinskom pokretu tako jest na sceni i malo nedostaje da ga počnu i "apsiti". Ali zašto sanitarni? To je valjda jasno samo nalogodavcu Izbavitelju i medijskoj kmetiji. Politički, Penava jest Vukovar. Znači li to kordon i prema gradu??
Javor Novak
